Gombrovičev Dnevnik: Grad zločina ili vrline (17)
Vitold Gombrovič

Ko mi je mogao jamčiti da desna noga onog gospodina u jednom njegovom razdoblju nije do smrti gazila nečije grlo?

Photo: witoldgombrowicz.com

Berlin kao ledi Magbet, bez predaha pere ruke

Ledi Magbet. Stalno peru i peru ruke... (za početak).

Slavine. Kupatila. Higijensko pranje... a ipak.

Dužina nogu i izvesno bledilo očiju, i vrat i boja kože... egoistični su... (npr. Šveđani? Norveška? Holandija?)

Kelneri. Balet. Kamen. Nikad se ne muče. Besprekorni.

Učtivost. (Nemac kao glumac).

Da li vole masku i igru? (I od te strane se može, uopšte, nažalost, sve se može).

Izdvojenost. Međusobno sarađuju, ili samo delimično sarađuju, u okvirima funkcije. Njihova samoća apsorbovana je menjanjem sveta i zadovoljenjem potreba. Žene se rano. Da bi iskoristili ženu, upregli je u posao...

Sever, sever... Koliko su u njima oni sami, a koliko jednostavno sever? (Englezi? Šveđani? Danci?) Odgovor glasi: severnjačke odlike pojačavaju se i preobražavaju u njihovoj neverovatno kompaktnoj masi. I, na kraju, pretvaraju se u krila. Žestoka! (Može i tako. Kad jedan čovek misli na nekoliko desetina miliona... može sve...)

Nemac je osuđen na Nemce.

I pored svega, naviknuti su na pobede: u tvornici, u ratu, u svakodnevnom rešavanju zadatakaNemac je osuđen na Nemce, znači u najjednostavnijoj verziji: kome treba da veruje, ako ne svom inženjeru, generalu, misliocu? Nemački rad uvek je bio solidniji. Nemci su narod u kome radnik obdaruje poverenjem elitu, a elita se odnosi s pove-renjem prema radniku... Istina, izgubili su dva ogromna rata, ali držali su u šahu ceo svet, sve dok nisu razbijeni vođi su ih vodili iz pobede u pobedu. I pored svega, naviknuti su na pobede: u tvornici, u ratu, u svakodnevnom rešavanju zadataka... I Hitler je pre svega bio pitanje poverenja.

Pošto nisu mogli poverovati da je baš toliki prostak, morali su prihvatiti da je genijalan.

Paralela: Poljak formiran porazima, Nemac – pobedama. Nisu sposobniji, samo se više boje prostaštva, koje im je strano... (lice elektrotehničara koji popravlja vodove u liftu je usredsređeno, bolno, gotovo mučeničko).

I tako dalje i tako dalje. Moglo bi se ići i po liniji arbitrarnih slučajnih upoređivanja, i videti šta iz toga proizlazi... Na primer oči – očne duplje, rad kao varijanta aparata, svođenje na jelo, odnos odmor–kretanje, ili na primer, šta je uvek iza njih, kad idu... (mnogo bi se htelo reći; a korist je nesumnjiva, to bi me sačuvalo od večno istih, shematičnih zahvata, u kojima su oni kao u kavezu...)

Ipak čini mi se da je Ono od pre četvrt veka bilo ono što meni, donekle aistorijskom došljaku s druge strane okeana, najviše nije davalo da spavam

Ne obaveštavati se.

Ne čitati ni knjige, ni novine. Ne posmatrati zid.

Ne zanimati se previše ničim. Sedeti u kafani i blenuti u ulicu...

(Beleške načinjene u kafani na Kurfirstendamu, dok sam čekao Suzanu Fels.)

Ne, ne pišem o Berlinu, pišem o sebi – ovoga puta u Berlinu – nemam prava da pišem ni o čem drugom. Ne gubi svoju temu!

Upoznao sam druge umetnike, pozvane kao i ja, od strane Fordove fondacije. Nabavio sam sebi nekoliko otmenih odela. Završavao sam poglavlja svog dnevnika koja obuhvataju putovanje iz Argentine i boravak u Parizu. Svaki čas zasipali su me pozivi: koncerti, izložbe, kolokvijumi.

Ipak čini mi se da je Ono od pre četvrt veka bilo ono što meni, donekle aistorijskom došljaku s druge strane okeana, najviše nije davalo da spavam... ili me gonilo u san... Idila je, naime, ovde išla pod ruku sa izvesnim neopisivim strahom, koji je mogao izazivati sumnju, da li je današnji ili jučerašnji – jer se, konačno, danas izvodi iz juče. Berlinski psi su, na primer, veoma correct, svi do jednoga, a ipak sam viđao, možda negde u dubini, kako se motaju zastrašujući psi. Ponekad je u razgovorima padala ne manje užasna reč, takođe razapeta između danas i juče – ili sam samo sanjao, na primer (jer ta ispremešanost vremenâ goni u san), da mi je neko govorio „znate, tu negde u blizini je bolnica u kojoj su zauvek zatvoreni užasni ljudi, previše strašni da bi bili pokazivani čak i najbližim članovima porodice. Porodicama je saopšteno da su poginuli“. Kažu – tamo, iza zida, bio je Hilerov bunker (bio? ili jeste? jer je tamo još i sada, mada samo kao bivši bunker). Kažu: – Oh, bio je rat, loše godine! Ili: – Od rata sam sama, muž i sin su mi poginuli. Odvezli su me u zatvor i pokazali mi običnu, svetlu sobu sa gvozdenim alkama na tavanici, koje su služile za vešanje onih što su se borili protiv Hitlera – ili možda ne za vešanje, nego za gušenje (jer nisam dobro razumeo, ponekad sam čak loše čuo, onako kao što se dešava u planinama, na velikim rekama, na mestima gde je priroda previše fantastična). I opet: to je „bilo“, ili još uvek „jeste“... iako ne sasvim, već nagrizeno Vremenom. Jer morao sam da viđam na ulicama tako pristojnog, tako duboko moralnog grada, ne samo užasne pse nego i ljude nakaze, jer ko mi je mogao jamčiti da desna noga onog gospodina u jednom njegovom razdoblju nije do smrti gazila nečije grlo. Njegova začuđujuća snaga u prevladavanju prošlosti čini da ti je ponekad teško da poveruješ... U tom gradu se urlik, zavijanje idiotskog, grozomornog psa, sjedinjuje sa impozantnom voljom za normalnošću.

Pokolenje koje kao da niko nije rodio, bez roditeljâ, bez prošlosti, u praznom – sem, jedino, što je stalno vezano za svoje ruke – koje, doduše, više nisu ubijale, nego su bile zauzete grafikonima, računanjem, fabrikovanjem, proizvodnjom

Grad zločina ili vrline? Ja, ličnost iz Argentine, više aistorijska i nenaviknuta ličnost, i sada imam utisak da Berlin kao ledi Magbet, bez predaha pere ruke... I, u tim okolnostima, pokolenje koje stupa u život, taj ogromni obnavljajući i pročišćavajući talas, koji počinje nekako od početka, koji preplavljuje prošlost – dobijalo je odlučujuće značenje; ali meni je ta nemačka omladina stalno nekako izmicala, pošto trapavi dijalozi, malo na nemačkom, malo na francuskom, nisu dopuštali da dođe do pravog zbliženja. Od svih susreta sa njom najdublje mi se urezao u sećanje doček Nove godine, 1964, u ateljeu jednoga mladog slikara, gde sam se našao zahvaljujući svome prijatelju Grku Hristosu Joahimidesu. Kad sam ušao u taj polutamni atelje na spratu, i kad sam ugledao severnjačku mladež opruženu na ležajima ili kako stoji po uglovima, odmah sam postao svestan svoje prikovanosti za vlastite ruke, ruke su bile najjače, upravo one su ispunjavale sobu, zbijale je ili razmicale, jake, čiste ruke, pažljivo podsečenih nokatâ, civilizovane. A glave su pratile ruke, kao što oblak prati zemlju (nije to bio utisak nov, jednom već ranije, u Argentini, Robi Santučo čas se približavao mojim rukama, čas se udaljavao od njih).

Ruke zločinačke? Ali otkuda, to su nove, nevine ruke... Nove i ne iste, a ipak iste... Kakva je razlika? Zar nisu isti oči, kosa, usta, zar nije isti smeh? Svetlozlatni plavojko prijateljski mi je pružio čašu viskija, ali ta ruka se prema meni pružala odande, oči su me gledale odande... Neko drugi stavio mi je ruku na rame i to je bilo bratski, ali bratstvo, takođe odande, bilo je smrt... ne znam, drugarska ili možda neprijateljska... I u tom istom času prekrasno devojče je zabavno sleglo ramenima, radilo se o ljubavi, jeste, ali i ono je bilo ljubav, šuma, šuma osvajački, ljubavno ispruženih ruku, heil1 stvaralačkih ruku! Glupost! Dalje od mene! Sablasti! Vidi kako su evropski (na takvu Evropu nisam naišao u Parizu), spokojni i slobodni, ni trunke šovinizma ni nacionalizma, široke perspektive u svetskim razmerima, jeste, to je bila najsavremenija omladina kakvu sam imao prilike da sretnem. Čak se nisu odricali prošlosti, u polumraku se videlo da ono više nije bilo njihov problem, oni su bili nešto drugo i nešto novo. Otrgnuti se! „Hajde! Idemo, šta će ti taj njihov Ahil!“ Pokolenje koje kao da niko nije rodio, bez roditeljâ, bez prošlosti, u praznom – sem, jedino, što je stalno vezano za svoje ruke – koje, doduše, više nisu ubijale, nego su bile zauzete grafikonima, računanjem, fabrikovanjem, proizvodnjom. I bogati su... prekrasne jakne, lepi časovnici... njihova kola stajala su na ulici...

Znači, luksuz visoko civilizovanih mladića u samom srcu Evrope... a ipak su mi ubistvene asocijacije svaki čas izbijale u mozgu. Da bih nekako zakrpio svoju prazninu u svom nemačkom gakanju, počeo sam da citiram Getea Hier ist de Hund begraben2, i odjednom poče da mi se oko nogu plete crknuti pas, ne, ne pas, nego neki moj vršnjak, baš isti ovakav, kakav je mogao ležati tu negde u blizini, pored kanala, ispod kuća, tu gde je mlada smrt u poslednjem boju morala biti gusta. Taj skelet nalazio se negde u blizini... A istovremeno sam pogledao na zid, i ugledao tamo, visoko, gotovo ispod tavanice, kuku, samu, tragično zabijenu u zid, zabijenu visoko, u goli zid. Zar je ova luksuzna i evropska mladež, pojedinačna i samonikla, mogla naslutiti šta mi se vrzma po glavi? Znao sam da oni sa mnom neće da budu „Nemci“, kao što ja s njima nisam hteo da budem „Poljak“ – i možda čak, ko zna, oni uopšte više nisu hteli da budu Nemci, bačeni u svet, koji počinju ispočetka, željni širih vidika. A kuka je ipak stajala u zidu! Viski. Vino. Sendviči, kolači, voće. Razgovori i udvaranja. Razgovaralo se stalno o nečem drugom, Breht, Gras, studije, putovanja, Lesing. Što se više približavala ponoć, rasla je moja radoznalost... šta će učiniti s Vremenom? Šta će učiniti s Novom godinom? Šta će učiniti s trenutkom u koji upadaju Prošlost i Budućnost? I šta? Izbila je ponoć, opalili su zapušači iz flaša sa šampanjcem, i oni su osmesima, čestitanjima, zagrljajima izbrisali opasan trenutak. Putuješ u Grčku? Da li ste videli Benratovu izložbu? Pirs Rid je u Engleskoj. Videćeš, iduće godine biću već Frau3. Ta Nova godina u Berlinu pokazala se savršeno mirna, građanska, zapravo bez Vremena i bez Istorije.

Nijedan od njih nije imao za šta da se uhvati. Svaka tradicija Geteove Nemačke bila je previše kompromitovana onim što je usledilo posle nje

Već su bili privatni ljudi. I ja, koji sam se uvek trudio da u životu budem privatno lice, nisam mogao tome da ne zatapšem. Građani sveta. Evropljani. Samo ona kuka u zidu, zabijena, zabijena... samo onaj bratski kostur, smrt u blizini... i samo ruke, ta neuhvatljiva nadmoć ruku... Istresao sam još jedan viskić! Tamo, znači, na ljubavno-smrtnim paradama, izdvojene su ruke ove omladine, stavljene na čelo, oh, šuma ruku koja je prednjačila i predvodila... išli su za svojim rukama... a ovde, sada, ruke su bile spokojne, nezaposlene, privatne, i opet sam ih ugledao prikovane za ruke, gurnute u ruke.

Nemačke ruke u Berlinu... odavno sam ih posmatrao ispod oka... te ruke uznemiruju, pošto su uspešnije, ozbiljnije, rekao bih, svaki nemački posao bolje se ostvaruje... Ali potpuna praznina, smrtna tišina tih ruku, postale su mi očigledne tek kad sam ih video na tom prijemu, kod tih osiroćenih mladića, u tom gradu obnovljenom iz ruševina, bez karaktera, koji je ostrvo... privremeno... Nijedan od njih nije imao za šta da se uhvati. Svaka tradicija Geteove Nemačke bila je previše kompromitovana onim što je usledilo posle nje. Devize nove Evrope nisu bile dovoljno životvorne.

Uostalom, oni su se – sada – plašili deviza, programa, ideologija, štaviše, čak i morala, toga obzirnog nemačkog morala, koji je doveo do đavoljih ispada. I šta? Rad. Znao sam da svaki od njih ima nešto da radi, nešto konkretno, ispiti, ured, radionica, možda slikarstvo, knji-ževnost, proizvodnja, fabrikacija, tehnika, oni su proizvodili i proizvodeći prerađivali, i to im je određivalo zasad i donekle, smisao, funkciju, ulogu... u praznini i tišini ruku... u tome neverovatnom Berlinu. Ugledao sam tu nemačku omladinu kao udar pesnicom u spoljni svet, da bi se saznalo ko su – prerađivanjem spoljašnjosti da bi najzad tako stekli svest o svome ja. Ali koliko su puta Nemci udarali ovnom za razbijanje zidova u svet, da bi doprli do te tajne. Ponavljam: ono što pritiska kad se ima posla s njima, jeste svest da se tu igra ozbiljno: to nije nimalo drugorazredni narod, nego koji ide u prvim redovima, odnosno koji se pomera zapravo naslepo, ne onaj koji oponaša već onaj koji stvara, devičanski, jer se zalazi na devičanske terene. Tu se ne zna šta ćeš biti, ni šta se može ili ne može biti. Oh, njihov egzotizam, njihova hermetičnost (čak i pre svega kada se nečem predaju), njihova sopstvena sadržina koja se ne dâ izraziti, ta pribranost koja ima karakter ludila, ta ljudskost koja je uvod u nekakvu buduću ljudskost, nepoznatu, njihova „funkcionalnost“, zahvaljujući kojoj pet najobičnijih Nemaca postaju neuračunljiva celina... to nije tako jednostavno... Stoj! Stoj! San je laža, a Bog je istina! Ruke te omladine bile su savršeno spokojne, privatne, šta bi oni hteli? Automobil, žene i decu, napredovanje... za to su radili... jer su želeli svoj život da prožive što je moguće pristojnije, to je sve. A kuka? A leš u blizini? A šuma ruku? To su bili samo moji komentari uz njih.

I stvarno se nije znalo čega se držati: jer nikad nisam gledao omladinu humanitarniju i univerzalniju, demokratskiju i pošteno, a nelagodno neviniju... spokojniju... Ali... s rukama!

(1) Živeo (nem.)

(2) Doslovno: tu je pokopan pas; prenosno: u tom grmu leži zec (nem.)

(3) Gospođa (nem.)

Oceni