Bertold Breht: Sjećanje na Mariju A.
Ono što je Brecht sa sobom donio iz emigracije bila je imunost na «inozemstvo»; niti mu je imponiralo to što drugi ljudi imaju druge običaje, niti se zbog toga morao potvrđivati kao Nijemac. Njegov gnjev odnosio se prije svega na jedan društveni sustav, a poštovanje je gajio za drugi sustav. Njegovo ponašanje građanina svijeta, čime se uvijek kompenziraju nacionalne predrasude, suvišno je. Čovjek iz Augsburga, s radnim mjestom u Berlinu, vezan jezikom, koji svoje podrijetlo ne nosi kao neki grb nego kao nezamjenjivu uvjetovanost: samorazumljivo priznavanje te uvjetovanosti; umišljenost kao i mržnja prema sebi, nacionalno-kolektivna, tada postaju tek relikti nevrijedni spomena (Maks Friš )
U senci šljive vrijeme stalo tiho,
Bio je plavi septembarski dan
I blijedu, mirnu dragu ja sam njihao
U zagrljaju, kao tihi san
Na ljetnjem nebu ležao je meko
Nad nama oblak. Gledao sam nju.
Bio je bijel i mnogo daleko
Taj oblak. Posijle nije bio tu.
Dani su prošli, meseci protekli,
Niz rijeke plovi i dobro i zlo.
možda su ljudi šljive sve posjekli,
A pitaš li, da l‘ beše ljubav to?
Ja ću ti reći: ne sjećam se ničeg,
Pa ipak, znam šta misliš, znam to, da,
Al‘ stvarno više ne znam njeno lice,
Znam samo još: poljubio sam ga.

Oceni
5
Prethodno ste ocenili ovu vest.