O seriji "The English“ (mini-serija, 2022)
English 01 S

Photo: Screenshot

Besnimo na negativce kao onomad kad smo bili deca

Reditelj Porter je dakle izmislio vestern, a skoro 120 godina kasnije publika više nije raspoložena za takve priče. Razlog je jednostavan – filmovi o takozvanom „divljem zapadu“ su dugo služili kao propaganda, budući da su starosedelački narodi prikazivani kao divljaci, strašne životinje koje su pretnja „civilizovanom“ čoveku.

Iako dremamo, uljuljkani u nedra političke korektnosti, stvari koje su se dogodile su i dalje istinite. Važno je da o njima znamo ponešto, pa bi bilo zgodno da ih ne brišemo – ako zaboravimo šta je bilo, vratiće se da nas podseti. Pre prvog vesterna postojale su predstave, zapravo cirkuske atrakcije za radoznalu publiku. Dakle i to se dogodilo, a u paketu sa zoološkim vrtovima u kojima su umesto životinja ljudi hranili druge ljude. Jedna od popularnih atrakcija je bio i Divlji zapad Bufalo Bila, koji se u Engleskoj i Velsu prikazivao takođe 1903. godine. Posetioce su zabavljali pripadnici Čejena, Sijuksa i Arapaho naroda.

O američkim starosedeocima koji su nastupali za svoje porobljivače možemo da pročitamo na kraju poslednje epizode serije The English. Pre odjavne špice dobijamo još nekoliko informacija – na primer da je prvi vestern zapravo snimljen 1899. godine. U pitanju je film koji su napravili Sagar Mitchell i James Kenyon. Sniman je u Engleskoj, a naslovljen je Kidnapping by Indians. Američki starosedeoci su tu dakle divljaci, strašna čudovišta koja kidnapuju devojčicu. Onda stižu beli kauboji i rešavaju stvar.

Vestern je rastao u godinama koje su usledile, a mnogi su utočište našli ispod kaubojskih šešira. U njih se gledalo kao u obećanu slobodu, žudelo se za neistraženim svetovima koji bi osvežili učmale živote usred civilizacije. Junak koji odlazi u zalazak sunca nikome ništa nije dugovao, ceo je svet pripadao njemu. Reditelj Anthony Mann je u jednom intervjuu iz 1967. godine rekao da je „vestern legenda, a od takvih stvari se prave dobri filmovi“. Gledaoca oslobađa svih inhibicija, pravila, posebno ako je ovaj beli muškarac koji može da se identifikuje s bledolikim kaubojima. Svako je mogao da zajaše konja i krene kroz preriju, da spava pod otvorenim nebom i da sve što ima natovari na umornu životinju.

The Englishman reditelja Huga Blicka objašnjava o čemu se tu radi: „Razlika između onoga što želiš i onoga što ti je potrebno je u tome što konj ovo drugo može da ponese“, ili tako nešto. Rečenicu izgovara Eli Whipp (sjajni Chaske Spencer), pripadnik naroda Poni. Ratovao je s američkom vojskom, budući da je neprijatelj njegovog neprijatelja njegov prijatelj. Rat se završio, na masovnim grobnicama su nikli gradovi, a njemu polako postaje jasno da je za svoje dojučerašnje saborce opet tek jedan od „divljaka“.

Tu počinje krvava, brutalna priča u kojoj prolivena krv neretko dolazi kao zadovoljstvo – besnimo na negativce kao onomad kad smo bili deca, i jedva čekamo da im neko zabiberi čorbu. Stvari su se poslednjih decenija promenile, pa taj „neko“ više nije kauboj s muškim genitalijama koje kipe u prljavim pantalonama. Danas to može da bude bilo ko, pa i aristokratkinja, dama koja nikad nije spavala pod zvezdanim nebom. Lady Cornelia Locke (divna Emily Blunt).

Iako se rodila u mekanim jastucima, Locke zna šta je život. Tek ćemo na samom kraju saznati ko ju je toj muci naučio, a u tom trenutku to više nije ni važno. Bogatašica je bolja od svakog kauboja, pa i puška u njenim rukama ne liči na ubojito oružje, već na nešto bolje, pravednije, miroljubivije.

Emily Blunt i Chaske Spencer su savršen glumački par, čak i kad priča krene u smeru ljubavnog klišea. Sto puta smo to videli – junak sretne junakinju, zaljube se, ali jedno od njih (obično muškarac) ceo film beži i izmiče, dok se konačno ne preda u ekstatičnom svršetku koji se obično odvija dok zalazi sunce.

I The Englishman ima spektakularne zalaske i nebo prepuno zvezda, zlatne prerije i sve one prizore koji se uklapaju u žanr. Srećom se od klišea često odstupa, pa vestern nije samo vestern, a žene i starosedeoci umeju da govore. Cornelia Locke će taj glas dobro iskoristiti, na primer da nas podseti ko je kome oteo zemlju i ko su zapravo ilegalni migranti. U duhu onih retkih filmova o kaubojima i Indijancima koji su prikazivali masakrirano stanovništvo kojem se otima zemlja, i ova serija podseća na sve užase – recimo na torbice od ljudske kože.

Ipak se nije otišlo u drugu krajnost, pa se daje malo šira slika. Recimo kad Whipp priča da je situacija na kontinentu bila komplikovana i pre nego što su došli belci. Ljudi su ništa više od čoveka, večito gladni krvi, zemlje i novca, u ratu sa sobom i sa drugima. Kauboj nije slobodni junak koji luta prerijom i čini dobra dela, već običan čovek, onaj koji beži od neke muke. Usput puca, jaše i – ćuti. A dobro znamo da su heroji samo oni koji o sebi ne pričaju puno. Čim se rasklope usne, jezik pripoveda o običnom smrtniku koji o životu ne zna ništa više od drugih.

The English je od samog početka odlična serija. Čak je i objašnjenje naslova u neku ruku genijalno – za starosedeoce su svi belci bili Englezi. Lakše je kad se dušmani strpaju u isti koš, ionako nam svi rade o glavi. Pored toga, generalizacija neprijatelja olakšava mržnju – nema gradacije, tipa Ruse mrzim manje od Engleza. Na „Divljem zapadu“ su svi jednaki u mržnji.

Svet je u ovoj seriji surovo iskren – razapeta tela probodena strelama služe kao upozorenje da je neprijatelj blizu, ali i kao signal da je svet u koji se ulazi večita borba. U ravnici se svašta krije, a niko tu nije fer. Iako serija najviše prati Locke i Whippa, ne štedi ni na drugima, pa su i sporedni junaci fantastično prikazani. Na primer crnooka Mog (žena zaslužuje svoju seriju) – dovoljan je jedan pogled na njeno lice, pa da se shvate svi užasi života u novom svetu, svetu bez zakona.

Sa svih strana dakle izviru ljudi s lošim namerama. Skalpovi vise sa zidova kao ukrasi s buvljaka, mrtvi s drveća kao upozorenja. Kad Lady Locke, još uvek naivna, svog budućeg demona Davida Melmonta (Rafe Spall) upita „da li je moguće da u svim ljudima postoji nešto zversko“, ovaj joj potvrdno odgovara. Njeno pitanje je reakcija na priče o masakrima iz dalekog, novog sveta. Sluša je u staroj Evropi, ušuškana među ružičaste zidove i slike na kojima su starosedeoci koje njeni sunarodnici tamane za „viši cilj“. Na jednoj slici je bizon, krupna životinja okružena vukovima. Zveri su bele, iskeženih zuba. Bizon je poslednji iz svog krda, jedan od mnogih koje su bledoliki istrebili da bi starosedeoci skapali od gladi.

Reći će joj Melmont još nešto: „Zato postoje ovako lepe sobe, da zver zadrže u čoveku“. I istina, što su mu lepše odaje, to čovek izgleda pitomije. Šta se krije ispod, to samo on zna.

Oceni 5