Bez jogurta iza željezne zavjese

Jesi pomuzla krave? upitala je majka, stojeći posred dvorišta, vitlajući živom kokoškom po zraku, prije nego će kokoš platiti glavom svoje postojanje. Čula je tupi udarac. Otac je brusio noževe za klanje stoke. Kokoš je obezglavljeno trčala po dvorištu.

– Jesam… – reče zamišljeno prateći kokoš u trku. U školi je jučer drugarica pričala o proizvodima od mlijeka, preneraženo je pogledavši, kada je spomenula jogurt. Jogurt? Obje su bile zapanjene. Svaka iz svog razloga. Mučio ju je jogurt… Željela je upitati majku za vrhnje, jogurt, pavlaku, sir, vrhnje, kajmak, kao nusproizvode mlijeka, al’ zastanu. Otac je brusio noževe na debeloj koži, za klanje stoke, pa zaključi da baš i nije pravi trenutak za pitanja. On kao da je naslutio njenu muku, okrznu je oštrim pogledom, pa joj nježno reče: Na! Tamo ti je novi kožuh. Od ovčjeg krzna. Prošle si godine negodovala zbog kravljeg.

– Zahvali ocu – u dahu joj mater reče, protrčavši kraj nje, loveći obezglavljenu kokoš po dvorištu.

– Hvala, tata – reče i uze kožuh, obuče ga, da otac vidi kako joj stoji. Taman se zadjevojčila. Novi komad odjeće!

– Neće ti više djeca govoriti “Ide krava ulicom!” – reče otac odlučno. Mater je pogleda krajičkom oka. “Izgleda ko bjeloglavi sup…”, ali ne reče ništa. Samo se nasmije zadihano. Uhvatila je kokoš.

Izašla je na rujansko sunce, bilo je topao ranojesenski dan. Oblio ju je znoj, a na vrhu brda, vrba je mrdala, a njoj pogled sezao daleko, do kuda joj sezala željezna zavjesa. Nitko pojma imao da ona vidi željeznu zavjesu, preko cijele Jugoslavije. Vrtjela se u kožuhu oko svoje osi. Smrdio je. Provjetravala ga je.

Zaboravila je na jogurt...

Nakon što se navečer vratila iz škole, našla je na stolu komad palente i mlijeka. Otišla je na počinak sita i sretna.
Klekla je pored postelje, da se pomoli bogu.

– Dragi Bože, hvala ti na svemu. Molim te da mi komunisti i drug Tito osiguraju put na razmjenu učenika u Ameriku. Bar jednu godinu. Školsku.” I Bog joj usliša želju, godinama kasnije, a Jugoslavija i komunisti plate.

A onda legne, pokrije se po glavi uključi portabl radio, što joj je otac kupio baterije za njega, čekajući odjavnu špicu programa – himnu. Bez nje nije mogla zaspati. Stavi ruku na srce i zahvali još jednom bogu na komunistima i drugu Titu. Prepuna vjere da će joj bog omogućiti put, da joj komunisti plate silazak iz pripizdine na brdu.

Vrativši se iz svijeta, počela ju vuć čežnja za nadmorskim visinama, pa uzjaha rumenu kadulju, kako bi dospjela na nadmorsku visinu Pantovčaka. Tako slično njenom selu!

Baci starog bistu,

ko ga jebe!

al uzme mu kuću za svoj dom,

jer jebi ga

home sweet home...

*Prenosimo sa prijateljskog portala Radio Gornji Grad