Dosije: Lukovićeve ex-yu muzičke recenzije, najbolje od najgoreg (38)
Kosmo 01 S

Photo: Srđan Vujmilović

Bez mirisa nafte, jeftinih parfema

VLADA LABAT – Vlada Labat (RTB)

Ekološki Don Kihot stigao je u muziku direktno iz Novog Sada, gde se i dan-danas aktivno bavi skulpturom, kao pravi slobodni umetnik. Bravo, tako i treba! Što čovek da se ogranići samo na jednu kulturološku disciplinu, kad u njemu bujaju kreativne snage i ne daju mu mira.

Muzika, nego šta! I odmah LP. Kakav singl, kakve trice. Pokazaće on svetu šta mu fali: zar ne vide smog, mašine, užas, nigde zelenila, a šta je sa cvetom, poljima, šumama, livadama, proplancima, suncem, šta je s ptičicama, macama, kucama, tim nevinim stvorenjima koja, jadna stradaju u kataklizmi tehnološkog razvoja.

''Bez mirisa nafte, jeftinih parfema''. Tako nam priča Vlada Labat na albumu koji se nedavno pojavio u našim prodavnicama ploča i izazvao veliko interesovanje Društva za zaštitu prirode, Društva za zaštitu reka i jezera, Društva za zaštitu životinja, Društva za čisti vazduh, Društva za sanjarenje... Naš mali ekolog se ne predaje: objasniće on svima nama šta je to trulo u svetu ekološkom. Ali, ne samo rečima, već i muzikom, koju bi, shematizovano mogli postaviti na matematički obrazac: jedna trećina avangardnog džeza koji se ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep, jedna trećina šumova i avangardnih rešenja uz kontri kontre, dok je ostatak posvećen protestnom pevanju i akustici koja uspavljuje i one koji boluju od nesanice. ''... Ali jednog dana došle su mašine/ Posekle su gore a puno prašine./ Sada na tom mestu gde gora je bila/ Puno ima zgrada i automobila...''

Ovako - ili slično, tj. gore - Vlada Labat pokušava da nas upozori: njegove ''vizionarske'' reči i metalni glas, bez emocija, nekako ne idu zajedno, pa ni upozorenja baš nisu ozbiljna. Šalu na stranu, drug Labat je dosadan, mrtvački nestvaran i nerealan. Njegova ploča je ekvivalent mora monotonije, praznih reči i tzv. ''simbola'' od kojih niko nema vajde.

Bar je kao likovni umetnik mogao svojoj debi LP ploči (nadam se da je i poslednja!) da dâ lepše obličje od sumorne kičerske razglednice. Sve u svemu, jedno ostvarenje koje bi se moglo svrstati u crnu komediju domaćih muzičkih promašaja. Toliko. (Džuboks br. 72, septembar 1979)

VRIJEME I ZEMLJA - Vrijeme i zemlja (RTV Ljubljana)

Mali zeleni iz Rijeke nazvani Vrijeme i zemlja stigli su u pakovanju acoustic ispitivanja, romantičnih pastela i bezbrižnih jazz lestvica, troglasnog/četvoroglasnog pevanja i ambicioznih, ubilačkih aranžmana koji dostojanstveno pokazuju da vreme folka i sanjarenja nije prošlo... Ako ste zaboravili ko su ovi momci, setite se onog singla Tvoja majka dobro kuha i Ralph McTella i bićete oduševljeni da su momci snimili album i tako ušli u anale domaće pop/dmz/rock muzike.

Vrijeme i zemlja su prvo i pre svega - dosadni. Toje utisak koji se kristališe posle nekoliko slušanja ploče koja je ravnomerna u tempu i atmosferi i na žalost, po stepenu (ne)uzbuđenja. Da je LP snimljen i izdat 1967. godine, bili bismo srećni što imamo nepatvorene romantike prve klase. Ovako, razočaranje smenjuje monotoniju i obratno. Istini za volju, Vrijeme i zemlja ulaze u zamašne muzičke poduhvate i aranžmane koje rešavaju na profesionalnom nivou - bez kikseva koji su vidljivi golim uhom, ali nije samo bitno kako već i zašto? Otkud znam. ViZ se ne zezaju, oni su smrtno ozbiljni i što je najtragičnije - bez duha. U svojim tekstovima pokušavaju da reše esencijalne svetske probleme (o mami koja kuha, samoći u selu, kišnom danu, sjenama koje plaču i sivom nebu . . . uhhh!), ali, to nije uspelo ni Dragoljubovom taxiju! Ukratko - prozaično i grešno! U vremenu i u zemlji... (Džuboks br. 80, januar 1980)

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5