Intervju: Jovan Živadinović Džipsii
Dzipsi 02 S

Photo: The Tamara M

Bez neustrašivosti nema pravog života

Hteli mi to ili ne, vremenom postajemo ono što volimo – pretvaramo se u posao koji obavljamo sa zadovoljstvom, počinjemo da ličimo na svoje kućne ljubimce, neprimetno prisvajamo sitnice od onih koje volimo. Počinjemo da podsećamo na ljude s kojima provodimo puno vremena, a ako je to vreme zagađeno negodovanjem drugih, počinjemo da ličimo i na njih – lako se usvaja i ono što drugi kod nas preziru.

Lek za to je neustrašivost u svemu. Bez nje nema pravog života, jer se njom štitimo od drugih, ali i od sebe. Drugim rečima – čuvamo se od homofobije i internalizovane homofobije. Tim putem stižemo do života u kojem je drugačije razlog za slavlje, a ne za skrivanje.

Slabo smo pripremljeni za privilegiju življenja, posebno ako se razlikujemo. Nevidljivost jede svoju decu, a s njima i sve ono što su napravila – do skoro se o homoseksualnosti u književnosti i na filmu govorilo u šiframa. Tako se i pevalo. To se polako menja, najviše zahvaljujući hrabrim, mladim ljudima koji se različitosti ne plaše. Jedan od njih je i muzičar iz Zaječara – Jovan Živadinović Džipsii.

U pesmi Sve je isto Džipsii peva o tome da je vreme za nešto drugačije. Savremeni dejting život kritikuje spolja – Možda se plašiš da ljudi neće prihvatiti ko si ti u stvari, ali i iznutra – kroz stih kojim zahteva : Daj mi stvarnost kô što daješ drugima. Već nam tu signalizira da postoji više stvarnosti (bar dve) – ona u i ona izvan ormara. Sve je zaokruženo pitanjem Zašto plitko, kada ponor lepši je?, sigurno onaj ponor u koji smo svi upali bar jednom, sami ili s nekim.

Sve je isto zatvara ponore, a tako što nam daje pravo da slušamo o sopstvenim životima. Godinama vas podsećamo koliko je to važno, a ovoga puta nam je u pomoć priskočio Džipsii.

*Koliko su za nastanak pesme bili važni zvukovi i događaji iz okruženja?

Veoma. Sećam se kad mi je Lale poslao beat za tu pesmu da sam osetio takvo olakšanje, jer sam konačno imao savršeno platno da pljunem svu tu melanholiju koju sam osećao tad. Pesmu sam napisao za deset minuta u kupatilu sedeći na wc šolji i po prvi put nisam pisao o nekim nestvarnim situacijama, već sam pisao ono što sam živeo tad.

*Jel’ to bila samo muzika ili je delovalo još nešto (ljudi, političke okolnosti, diskriminacija)?

Muzika je trigger. Ne pišem o političkim okolnostima, barem ne sa tom namerom. Ljudi jesu moja inspiracija, prosto zbog toga što su mi fascinantani, ali nikad ne sednem i kao "E sad ću da pišem o gej pravima!" Ne, ako ono što čujem zvuči kao nešto što bi moglo da se pretoči u tekst o ljudima, pisaću o tome, tako isto i sa ostalim temama. Tako da, da uvek je samo muzika.

Zvuk bira o čemu ću da pišem, ne ja.

*Otvorenost privlači pažnju, pa i negativnu. Možemo li da kažemo da je ovaj iskorak hrabar?

Ne grešiš, jeste hrabro. Ne zato što sam otvoreno gej, već zato što biram da živim onako kako želim & trust me, s tim dolaze ogromne posledice, ali to je jednostavno cena slobode i s tim može svako da se poistoveti, ne samo gej ljudi. Ima nas dosta hrabrih.

*Čini mi se da u pesmi postoji i određena kritika kvir dejting scene i autohomofobije – od naslova „Sve je isto“, preko „Zašto plitko“, pa sve do onog „Možda se plašiš da ljudi neće prihvatiti ko si ti u stvari“? Ili mi se samo čini?

Wow, you're goooood. Ne čini ti se uopšte. Prozivao sam jednog lika za kojeg sam mislio da je malo pička, jer bira da ugasi svoj šarm i sve što jeste zarad mišljenja drugih ljudi, a onda sam skapirao da ja zapravo pišem o sebi, i da je on samo reflektovao moje neke nesigurnosti.

Also, bio sam malo petty jer mu se nisam svidjao ups.

*Mislim da bi ova stvar nekim novim kvir klincima mogla da pomogne da im ne bude sve isto. Koliko bi tebi značilo da si nešto slično mogao da čuješ ranije?

Čuo sam, i čujem samo ne na svom jeziku. Mislim da svi znamo zašto je to tako, i da se kod nas uvek oslikava samo pojedina ciljna grupa. Značilo bi, jer kao što kvir ljudi žele da vide nešto nalik sebi na TV-u, u pop kulturi tako i drugi alternativni ljudi žele da vide/čuju nešto što će da opiše njihov stil života. Ne postoji dovoljno predstavnika svih grupa koje postoje kod nas, i mislim da je smorilo da samo jedna ciljna grupa dobija priliku da bude mainstream publika.

*Šta dalje? Ostaješ okrenut kvir publici, ili smatraš da bi se to vremenom pretvorilo u ograničenje?

To nikad ne bi postalo ograničenje. Mene je kvir publika izabrala sama, i to je ogroman znak da moju muziku može da sluša apsolutno svako. Stvari o kojima pevam proživljavaju svi, bez obzira na to koga volite, kako se oblačite ili u šta verujete svi mi  osećamo  bol, melanholiju, strah, strast i ljubav. To što je kvir publika prva koja me je primetila, to je samo privilegija jer ti ljudi su obično oni koji i umeju da prepoznaju sledeću veliku stvar u pop kulturi, i na tome mogu da budem samo zahvalan.

Dalje idu sve ostale pesme na koje radimo skoro svakog dana mi u kreativnoj kući Kih Džordža Klintona, i sledeća nosi naziv Pronađen i jedva čekam da je svi čuju.

Oceni 5