Retro: Šta je Dražen Vrdoljak pisao 1992. o srbijanskim rockerima
Bgzg 09 S

Bezbržna vremena: Dražen Vrdoljak u Beogradu 1985. godine tokom akcije 'Bolje vas našli'

Photo: Zoran Trbović/XXZ

Bez rata i pljuvanja Hrvata

Noćni razgovori s Lukovićem: Dražen VrdoljakDALEKO JE BG-ROCKDovoljno sam star da se sjećam priča o tome kako su godinama nakon rata, mislim onoga drugoga, gramofonske ploče na naše gladne i žedne Suprahone donosili pomorci, sportaši, diplomati, rijetki poslovni ljudi i još neki, dovoljno privilegirani da stalno ili sporadično posjećuju Zapad i njegove rajske potrošačke vrtove. S druge strane, dovoljno sam mlad da nikad osobno nisam iskusio nestašicu proizvoda prokazanog kapitalističkog tržista, uključujući traperice, gumu za žvakanje i, najomiljenije od svega, glazbu na crnoj plastici.

Zgodi nas, međutim, i treći rat. Nema više gramofonske ploče. Taj zastarjeli nosač zvuka odumire poput dinosaurusa, zamjenjuju ga novi oblici života: kaseta i CD, ali ponovno se sučeljavamo s problemom pedesetih i vrlo ranih šezdesetih. Naime, kako doći do glazbe? Jedina je razlika u tome što nam se ona iz Engleske, Amerike i pridruženih zemalja nudi u izobilju, ali dođi ti, ako te baš zanima, do ploče s Istoka! Konkretno, iz Beograda. U ovome trenutku nastavljamo priču iz pretprošlog broja “Profila” koja se odnosila na Juru Stublića i njegova (našeg) zamišljenog druga beogradskog, Srbina i rokera. O čemu pjevaju i što danas snimaju ti ljudi, grupe i pojedinci, s kojima smo donedavno kusali iz iste zdjele? Odgovor sam želio potražiti zbog profesionalnih i privatnih razloga, iako do njega nije bilo jednostavno doći.

Prvo, moram se ubrojiti u onu kategoriju privatnih i javnih lica koja na već standardno pitanje “Da li ti se tkogod javlja?” odgovara niječno. Drugo, sve komunikacije doista jesu prekinute, iako za onoga tko hoće i želi, uvijek postoji neki prolaz. Njime se često koristi iznimka koja potvrđuje pravilo, kolega, prijatelj i novinar “Vremena” Petar Luković. Naši noćni telefonski razgovori nužno se vrte oko vrućih tema, ali uvijek završavaju na zajedničkom terenu. “Što radi Bajaga?”; “Jesi li vidio Krstića i Šapera?”; “Svira li se u SKC-u?” - pitam ja. “A kako mi je Otac (Stublić)?”; “Gde su Piko (Stančić) i Max (Juričič)?”; “Radi li se šta osim rodoljubnih pesama?” - pita Luković.

Pa smo se napokon dogovorili da preko posebnog kurira, Via Budimpešta i Beč, izvršimo razmjenu diskografskih zarobljenika prema principu “svi za sve”. Ja sam njemu poslao “Rock za Hrvatsku, 1 i 2”, “Kopolu i Novaka”, “Moju domovinu”, CD izdanje Croatia Recordsa uključujući “Idole”, “Azru”, Arsena Dedića i Psihomodo Pop, malo licence i ovdašnjeg tiska, a on meni nekoliko primjeraka “Vremena”, poruku da se u Beogradu osjeća kao govno i paket ploča - kako slijedi.

MIRNODOPSKE PLOČE: Prije površnog uvida u svaku od njih želio bih napomenuti da se nijedna izravno ne referira na okolnosti u kojima su nastale. Nema rata i nema pljuvanja Hrvata, osim aluzije Tonny Montana u pjesmi “Mi smo šampioni” (Srpska ratna pesma posvećena evropskom prvaku u fudbalu) s albuma “Lovac na novac”: »…Izađi momče pravo na terasu/ pa pozdravi našu srpsku rasu/ dignimo ruke, zapevajmo svima/ čuvaj se Njofra, najviše nas ima«. Refren je začinjen imitacijom pokliča “Zvezdinih” navijača - kako bi mu poruka možda bila jača?

Poslednje rock'n'roll bratstvo i jedinstvo: Dražen Vrdoljak u Beogradu tokom akcije 'Bolje vas našli'Ukratko, osnovna i zajednička intonacija serije ploča novije beogradske rock produkcije, kojih sam se uspio dočepati, kao da sugerira kako njihovi autori, s manje ili više uspjeha, naprosto reproduciraju obrasce što su ih ustanovili i afirmirali u ona davna i drukčija mirnodopska vremena.

Koliko ih poznajem, a sudeći i po škrtim informacijama koje dopiru do nas, uvjeren sam da beogradska rokerska zajednica većim dijelom gravitira (nažalost – ne službenom i prevladavajućem) srbijanskom stanju duha koje zagovara kakvu-takvu toleranciju, mirnodopstvo i oporbu ratu, za razliku od sveprisutne klime političkog i medijskog huškanja, opsjena i laži. Mislim da se svjesno nisu željeli zalijepiti za tu baketinu, dijelom i zato što im trenutačna situacija stvara iluziju kako na svojim matičnim teritorijima još mogu raditi, snimati i koncertirati u relativnom spokoju, samo - dokle će to potrajati? A ako je sve skupa samo svojevrsna prijetvornost (jer uvijek ima razloga za sumnju), njihovi albumi o tome ne pružaju nikakva dokaza.

Prvo, moram se ubrojiti u onu kategoriju privatnih i javnih lica koja na već standardno pitanje “Da li ti se tkogod javlja?” odgovara niječno. Drugo, sve komunikacije doista jesu prekinute, iako za onoga tko hoće i želi, uvijek postoji neki prolaz. Njime se često koristi iznimka koja potvrđuje pravilo, kolega, prijatelj i novinar “Vremena” Petar Luković. Naši noćni telefonski razgovori nužno se vrte oko vrućih tema, ali uvijek završavaju na zajedničkom terenu. “Što radi Bajaga?”; “Jesi li vidio Krstića i Šapera?”; “Svira li se u SKC-u?” - pitam ja. “A kako mi je Otac (Stublić)?”; “Gde su Piko (Stančić) i Max (Juričič)?”; “Radi li se šta osim rodoljubnih pesama?” - pita Luković.

Pravu sliku o njima, međutim, teško ćete uskoro doznati. Glazba je, naime, da se sluša, pa makar ako je riječ o službenim programima hrvatskih radio postaja, ekavica u načelu izaziva provalu gnjeva, bez obzira na kontekst. Potpuno svjestan te činjenice - jer srpski je jezik agresora – prošlog sam tjedna u jednu od svojih radio emisija uvrstio dvije nove i sasvim neutralne balade Đorđa Balaševića i Momčila Bajagića, te - da stvar bude paradoksalnija — vrlo dobru obradu Tonnyja Montana skladbe “449 (Svaki put kad odlaziš)” s albuma “Zaustavite zemlju” najhrvatskije hrvatske rock skupine Prljavo kazalište.

U dobroj namjeri, priznajem, nisam razmišljao o posljedicama, a one su se, post festum, protegle gotovo do razmjera optužbe za diverziju i izdaju. Svjestan svoga golemog, iako nenamjernog uredničkog propusta, pokorno se ispričavam svima čije sam osjećaje njime povrijedio i najiskrenije obećavam da takvu glazbu na Hrvatskom radiju više nikad neću programirati. Jer ni mene tamo više neće biti.

Strah od letenja među rezerviste: Đorđe Balašević u predratnim vremenima

Pitanje: što je s desecima, možda i stotinama tisuća Balaševićevih i Bajaginih poklonika koji su samo u zagrebačkim dvoranama tijekom posljednjeg desetljeća oduševljeno, čak histerično na rasprodanim koncertima pozdravljali svoje junake, danas se također može doimati nepriličnim, pa ćemo ga zato preskočiti. No, neka ono bude povodom da zabilježimo što su ta dvojica “skrivila” svojim novim pločama.

BALAŠEVIC I BAJAGIĆ: Ponajprije, za pozornije pratitelje njihove diskografije, evo informacije da su obojica napustila dosadašnjeg izdavača PGP RTB i prešla u sarajevski “Diskoton”. Prva reakcija na tu činjenicu pokušala je objasniti kako su razlozi isključivo komercijalne naravi: “Diskotonova” distribucija, navodno, nije toliko ograničena poput PGP-ove u novim okolnostima raspodjele tržišta. Moja obavještajna služba govori o još banalnijim motivima: PGP je, navodno, i Bajagu i Balaševića zajebo za lovu pa su raskinuli ugovore i prešli u Sarajevo.

U svakom slučaju, kao što je poznato, Đorde Balašević i doslovno je napustio svoj novosadski domicil zbog straha od letenja u rezerviste. Kruže kontroverzne priče o njegovu trenutnom prebivalištu koje mu pruža zaštitu od nasilne i neprihvatljive mobilizacije.

Naziv posljednjeg Balaševićevog albuma “Marim ja ...” može se očitati kao karakteristično ironična autorova reakcija na stanje u kojemu se zatekao, no devet uvrštenih snimki tek su repeticija pastiša ili koktela Đoletovlh manirizama: nekoliko dosjetki, nekoliko lijepih balada, nekoliko sentimentalnih reminiscencija... dovoljno da se “Marim ja...”, u neko drugo doba, uvrsti u standardnu kolekciju Balaševićevih platinastih diskografskih trofeja. Od čovjeka koji tijekom osamdesetih na svojim snimkama, a još više nastupima nije prezao od jasnih satiričnih političkih aluzija, iako “na prvu loptu”, bilo bi zanimljivo čuti kako sada reagira. U njegovu slučaju čini se, ipak, da je minobacač bio jači od pjesme - ako blago parafraziramo onu Mucalovu rimu.

Emocionalne opcije naših duša danas su donekle razlićite: Dražen Vrdoljak o Momčilu Bajagiću

Pesma je takva da može da se otpeva ..., ali i takva da može da se maršira”, kaže Bajaga u skladbi “Buđenje ranog proleća” sa svog mini-albuma “Četiri godišnja doba” što ga je s “Instruktorima” također snimio za “Diskoton”. Ovdje imamo posla s “projektom na pola puta” jer sadrži samo četiri naslova (guattrostagioni), a oni su daleko više za pjevanje, nego za marširanje.

Hoću reći da su proizvod dopadljivog i pomirbenog Bajaginog skladateljskog stila koji ga je od početka samostalne karijere učinio crossover miljenikom na razmeđi rocka, pop glazbe i šlagera, pa ako je ostao dosljedan sebi, nema razloga optužiti ga za eskapizam. Četiri uglazbljena godišnja doba nemaju obrisa definitivnog Bajaginog iskaza nakon poduže diskografske stanke, iako bi zacijelo našla mjesto favorita u njegovu koncertnom repertoaru za raspekmežene duše. Emocionalne opcije naših duša danas su donekle različite. Zato novi i umanjen Bajagin opus doživljavamo tek kao marginu.

DUM-DUM: Između dvije, već spomenute snimke s albuma “Lovac na novac”, Tonny Montano potrudio se da projicira svoj image drčnog rockabilly rebela kojemu duguje status klupske atrakcije. Naslovi kao “Đoku je htela (đoku joj dam)”, “Kako je spavati s devojkom” ili “Devojke su uvek krive za sve” ilustracija su stanovitog, nategnutog macho svjetonazora koji u najeksplicitnijem izdanju graniči sa smiješnim iliti ridikuloznim, makar uživo, pretpostavljam, poprima suvislije dimenzije.

Montanu na njegovoj ploči pomažu “Vampiri” kao prateći glasovi. Riječ je o replici doo woop stila, kakav je u Zagrebu diskografski promoviran kompilacijskim albumom “Blue Moon”. “Vampiri” su objavili samostalni, korektan i slušljiv LP “Tačno u ponoć”, na kojemu im, vjerojatno, ne bi zamjerili ni veterani beogradskog rocka iz “Yu grupe” (“Tragovi”) i “Tunela” (“Bubnjevi preko reke”), uključujući imena poput braće Žike i Dragog Jelića, Vlade Jankovića i Ljube Ninkovića.

Neobjavljena fotografija: Dražen Vrdoljak i Margita Stefanović u Beogradu 1987. godine

Nostalgična simpatija spram napora rokerske srednje generacije ostavlja njihova ostvarenja na naplavinama izvan matice u koju se pouzdano uklapa nova “Ekatarina Velika” albumom »Dum Dum«. Reducirana na dva originalna člana, Milana i Megi, »Ekatarina« je snimila ploču koje bi primjereniji naziv bio »Ni rat ni mir« jer se oslanja na one fluidne tokove svijesti i percepcije stvarnosti što ih nije uvijek moguće pouzdano definirati - možda čak ni autorima.

Uostalom, pokušajte sami, ako sve nabrojeno uspijete ikad čuti na (našem) radiju ili kupiti u trgovini.

* Tekst je originalno objavljen 13. veljače/ februara 1992. u “Nedjeljnoj Dalmaciji” u rubrici “Profil”. 

* NAPOMENA: Redakcija XXZ nastaviće sa objavljivanjem tekstova Dražena Vrdoljaka (1951-2008) kako bi se nove generacije čitalaca upoznale sa opusom ovog velikog glazbenog kritičara i vrsnog novinara

Oceni 5