Bezuslovna ljubav je ono s čime se svaki čovjek rađa

Postavlja se pitanje ko ili šta posjeduje moć otključavanja društvenih okova i pokazivanja da može biti i drugačije. Istina je da mi društvene norme možemo prihvatiti i možda se s njima osjećamo ugodno, ali bitan detalj u tome biva pravo izbora. Bitno je da imamo izbor i svjesnost o tome šta sve zapravo možemo, odnosno u kojim smjerovima možemo plivati. Vrlo često svu odgovornost prebacujemo na sistem obrazovanja koji uistinu igra veliku ulogu u razvoju društva, ali nije jedini koji nosi tu odgovornost. Zapravo prvi nivo obrazovanja predstavlja odgoj unutar doma, ali i onaj van istog koji predstavlja društveni odgoj.

Svjedoci smo da kao društvo polako koračamo ka inkluzivnosti, posebno ako pogledamo to da u svijetu postoje slikovnice za djecu s jasno predstavljenim LGBTI identitetima, postavlja se pitanje kada će domaći autori i autorke izdavati ovakve slikovnice, knjige i kada ćemo tradicionalne bajke senzibilizirati tako da donose priče LGBTI osoba i uključuju sve različite identitete. Jedna slikovnica koja pravi revoluciju u našem regionu jeste “Moja dugina obitelj” koja je objavljena u Zagrebu. Ova slikovnica izazvala je polarizaciju društva, jedna strana je jasno i glasno podržala ovakvu slikovnicu i njenu objavu, a druga je to osudila. Upravo ovo govori da je ta slikovnica donijela ono što našem javnom diskursu izuzetno fali, a to je vidljivost LGBTI identiteta i dijalog s njima. Samo i isključivo kroz vidljivost možemo postići društvo bez predrasuda i vratiti se onoj emociji istinske ljubavi.

Vratimo se sada malo obrazovanju, jer ipak veliki dio svog života provodimo u učionicama koje bi trebalo da su jednake za sve. Nažalost, realnost je takva da su za mlade LGBTI osobe ove učionice noćna mora, te da oni svoje identitete ne mogu pronaći u literaturi koju svakodnevno iščitavaju i koja ih zapravo uči o životu. Moderno obrazovanje se sve manje bazira na potrebe pojedinca i svodi na identično učenje činjenica, bez prava na interpretaciju ili preispitivanje. Zapravo samo nekoliko predmeta govori o ljudskim, životnim pitanjima i situacijama koje su naša svakodnevna realnost. Kao queer osoba mogu posvjedočiti tome da je moj spas od silnog vršnjačkog nasilja, ignorisanja mog identiteta i postojanja od strane profesora, bivao Engleski jezik i književnost. To je bio predmet koji je na različite načine prikazivao ljudske identitete i njihove priče, a profesori su bili takvi da su ulijevali povjerenje i jasno zagovarali inkluzivnost i sagledanje pojedinaca. Za današnje generacije takav utisak može ostavljati i Njemački jezik i književnost, zbog čega smo o ovoj temi razgovarali s profesorom Alijom O. koji na samom početku razgovora naglašava da profesori_ice nisu dovoljno prepoznati_e, te da im plaće nisu dovoljne za sve ono što oni_e moraju da rade, te da ih sistem rada stavlja u okove i ne dopušta im mnogo kreativnosti i izražavanja, što se vrlo često prenosi i na djecu.

“Činjenica je da se još uvijek koriste udžbenici koji su stari i preko 15 godina, te da naš sistem još uvijek nije usvojio noviju literaturu, samim time su kroz nju drugi i drugačiji rijetko predstavljeni.” Alija naglašava da je situacija s udžbenicima nešto bolja u RS-u nego u Federaciji. “U ovim udžbenicima nema ništa inkluzivno i toga smo svi_e svjesni_e. Ipak međunarodni standardi, te instituti za Njemački jezik poput Goethe-Instituta zahtijevaju korištenje novije literature i jasno postavljaju drugačije standarde.” Osvrnuli smo se i na evoluciju ovog jezika koji je uistinu rodno štur kao i naš, te Alija napominje da malo kreativnosti i prilagode donosi mnogo. “U njemačkom jeziku je poštivanje rodne inkluzivnosti norma. Pri pisanju se koriste „_“ ili „:“ ili „*“, a pri izgovoru se pravi pauza ali se izgovaraju oba roda, primjera radi Lehrer_in ili za množinu Lehrer_innen (nastavnik_ca ili nastavnici_e, napominjemo da se donja crtica u izgovoru interpretira kao kratka pauza). Ova pauza koja se napravi ne ometa tok razgovora ili izgovora, ali uključuje oba jezična roda, čime zapravo uključuje i sve druge rodove koji nisu primarno prepoznati kroz sam jezik.” Napominje da nijedan predmet ne može direktno poticati inkluzivnost, osim Landeskunde koji podstiče istraživanje i upoznavanje s drugima i drugačijima. To se odnosi na druge kulture, druge identitete, ali i sve ono što nama nije blisko i svakodnevno. Ovime potičemo razmišljanje kod djece i budimo njihov osjećaj razumijevanja i tolerancije.

Kao i uvijek do sada moram napomenuti da mi ne smijemo i ne možemo čekati na spremnost društva ili sistema da se sami promjene, promjene dolaze iznutra i mi moramo biti ti koji ih pokreću. Radom na sebi naučimo voljeti sebe bezuslovno, a tada počinjemo voljeti i druge na isti način. Za ljubav, prihvatanje i priznavanje ne treba da postoje uslovi. Kao što sam to rekao na početku, sloboda treba da se osjeti cijelim tijelom i da uključi sve naše identitete. Ostanimo hrabri i hrabre u našim borbama za inkluzivnost, ravnopravnost i slobodu!

*Prenosimo s portala lgbt.ba