Masa koja stoji iza ljudskih prava
Agayo 03 B

Photo: boingboing.net

Bh. povorka ponosa 2019: Zašto je sve imalo smisla

Prva Bh. povorka ponosa, dalo se zaključiti, bila je izuzetno dobro strateški planirana. Organizatori/ce ovog događaja očigledno su razradili/e svaku komponentu, od  marketinga i vrlo vještog načina oglašavanja i reprezentacije LGBTI osoba i povorki ponosa, preko transparenata, izbora muzike, parola imenovanja krovnih vrijednosti, pa sve do sigurnosnih mjera,  kako bi u konačnici njihova poruka, odnosno, poruka LGBTI zajednice u BiH, bila što jasnije poslana. I bila je. Ovako planiran događaj, sa istaknutim esencijalnim građanskim zahtjevima, ne ostavlja mnogo prostora za homofobiju. Na kraju dana, ostaju samo oni/e koji/e su protiv građanskih ideja i demokratije.

No, kada se teorija građanskih ideja manifestuje u praksi, onda je naša sagovornica, koja je hrabro i ponosno marširala u prvom redu Bh. povorke ponosa, svakako dijelom jedne takve ideje. Ona je majka, koja je došla da podrži svoju kćerku, ali i mnoge druge LGBTI osobe za koje vjeruje da zaslužuju svijet u kome će biti slušani i prihvaćani.

“Poznajem mnoge LGBTI osobe, kao i njihove roditelje. Poznajem i roditelje transrodnog dječaka, koji su prihvatili svoje dijete i zajedno sa njim prolaze kroz njegovu tranziciju. Upoznala sam djecu koja su otjerana iz doma, neshvaćena, ali žive i dalje nadajući se da će se nešto promijeniti, da će ih neko prihvatiti i podržati. Ti ljudi su kao i mi, nevjerovatno osjećajni, pristupačni, zabavni, prepuni ljubavi… Željela sam dati podršku tim divnim osobama. Pored straha kojeg sam osjećala sve vrijeme kako se bližila povorka, u meni je rastao neki inat i došla sam, bila sam tu, vidjela sve te ljude koji su godinama sputavani, osuđivani, suočavani s mržnjom… Bila sam u prvom redu i s ponosom nosila transparent”, objašnjava Jasmina, kratko i jasno poručujući svim roditeljima: “To su vaša djeca, nemojte sebi predbacivati, to nije vaša niti ičija greška, niste nigdje pogriješili. To su vaša djeca. Saslušajte ih, pričajte sa njima, podržite ih, volite ih, dobit ćete zauzvrat deset puta više ljubavi”, ponosno zaključuje ona.

U nadi da će Jasminina poruka naći svoj put do drugih roditelja, razgovarali smo i sa Vasifom koji nije dobio podršku svoje mame. On je povorku ponosa gledao iz Stockholma, uzbuđen i ponosan, što je samo još jedan od primjera kako je ovaj događaj prevazišao i prešao brojne granice, pa i one adminstrativne i nacionalne.

“Kad sam rekao svojoj mami da sam gej, nisam očekivao da će ona to prihvatiti, nit sam tako nešto zahtijevao… Već sam jednostavno htio da budem iskren prema samom sebi. Učitelj dramske umjetnosti mi je govorio kako je najvažnije biti true to yourself. I mislim da roditelji moraju shvatiti da njihova djeca žele da imaju normalne odnose kao i prije. Da autovanje nije neka radikalna promjena, već je to potreba za iskrenošću i želja za boljim, iskrenijim odnosom. I mislim da neko nije loš roditelj ako to ne može razumjeti ili prihvatiti odmah, sve je proces. Tako su i nama samima trebale godine da prihvatimo sami sebe”, objašnjava Vasif, dodajući kako je osjećaj gledanja povorke bio preplavljujući. “Osjećao sam ponos na naše društvo i na sve aktiviste/kinje koji/e toliko vremena i truda ulažu da stvari u društvu promijene nabolje. Iako nisam bio tu, osjetio sam tu radost, hrabrost, prkos i energiju koje su zračile, i mislim da je to najljepša povorka ponosa koju sam ikada vidio, i za mene najvažnija. Poručio bih svim roditeljima LGBTI osoba da po svaku cijenu čuvaju normalne odnose i da uvijek budu na strani svog djeteta, jer jedino je bitno voljeti svoje dijete i ne odricati ga se. To je važno jer odnosi koji su narušeni i unutar kojih vlada nepovjerenje teško se popravljaju. Mislim da smo uspjeli poslati pozitivnu sliku naše zemlje u svijet, što nije loše za naš imidž, a ujedno smo napravili prvi korak u borbi za bolje društvo za sve nas.”

Da sloboda zaista nije ekskluzivitet i da se ne smije selektivno dodjeljivati, dokazuju i brojni saveznici/e koji/e su povorku ponosa prepoznali i kao svoj prostor u kojem se mogu osjećati prihvaćeno. Neposredno pred povorku ponosa, u neformalnom razgovoru, jedna građanka koja nije dijelom LGBTI zajednice, izjavila je kako bi se samo obukla i sredila kada bi Bh. povorka ponosa nalikovala na one svjetske, festivalske. I zaista, čini se kako sve više ljudi prepoznaje ovaj događaj kao univerzalni prostor slobode koji može biti koristan i za njih, što donekle i jeste poenta ovakvih događaja – kreirati prostor slobode i dijeliti ga nesebično sa svima kojima je on kao takav potreban.

Nikola je jedan od onih za koje dolazak na Bh. povorku ponosa nije bio upitan. On je od početka vjerovao kako je to pravo mjesto za provesti tu nedjelju.

“Želio sam da za 10 godina mogu reći da sam bio na prvom prideu u Sarajevu i da drugima pričam svoj osjećaj tokom šetnje. I osjećaj je bio fenomenalan. Nakon dizanja tenzije od strane protivnika pridea oborilo me s nogu koliko je ljudi na dan održavanja povorke pitalo da li njihovi prijatelji mogu sa nama jer oni nisu tu, a oni ne bi sami. Drugarica iz Tuzle je pored dosta poteškoća i zdravstvenih problema odlučila da bude taj dan uz mene. Želja svih ljudi koji su šetali da budu dio te priče me je oborila sa nogu”, zaključuje ponosno Nikola.

No, povorka ponosa, važno je istaći, samo je jedan od mnogih načina afirmiranja LGBTI osoba. Ona kao takva svakako predstavlja autentičan instrument koji, između ostalog, ima i za cilj izlazak iz skrajnute privatne u javnu političku sferu, kao i pokretanje dijaloga i stvaranje platforme za solidarnost i upućivanje zahtjeva prema građanima/kama, kao i donosiocima odluka. No, kreiranje prijateljske atmosfere i pravednijeg sistema je proces, koji nije otpočet ili završen povorkom, ali je svakako značajno potpomognut. Zato je važno da svako za sebe nađe prostor djelovanja i da najbolje od sebe unutar istog.

“Povorka ponosa je pokazala da jedna velika masa stoji iza ljudskih prava i da je krajnje vrijeme da se ozbiljno pozabavimo i sankcionišemo svaki oblik diskriminacije i nasilja, ali i govor mržnje i huškačke/homofobne izjave. Policija i tužilastvo se proaktivno moraju posvetiti ovoj problematici, a počinioci treba da budu kažnjeni brzom i adekvatnom reakcijom, bez obzira na njihov status i poziciju u društvu. Mediji također imaju važnu ulogu u izvještavanju i odabiru govornika/ca. Ali ono što je najvažnije jeste da shvatimo da svako od nas pojedinačno, na dnevnoj osnovi, može da bude društveni korektiv, koji za nas znači možda malo hrabrosti, ali za manjine koje su ugrožene na bilo koji način, znači mnogo. Reagujmo na diskriminaciju, nasilje i govor mržnje, a širimo ljubav i raznolikost! Želim da vjerujem da dosta naših sugrađana i sugrađanki jesu liberalni/e, samo da to ponekad zaborave, od svoje svakodnevnice, preživljavanja ili nerazumijevanja povoda ili problema”, poručila je za kraj Maja Lukić – Schade, aktivistica i saveznica.

I zaista, na kraju dana, konačnog ili jednostranog odgovora o smislu povorke nema. Ona je kao prva hrabro ponijela štafetu u utrci za rast LGBTI osoba, kao i sveopći razvoj građanstva i demokratskih ideja. Ukoliko je ova povorka osnažila neke LGBTI osobe, ohrabrila skrajnute, ponižene ili marginalizirane, zaintrigirala ili pokrenula neke konstruktivne dijaloge, ona se s pravom može smatrati i više nego uspješnom i smislenom.

*Prenosimo s prijateljskog portala lgbti.ba

Oceni 5