Bijeg od egzistencijalnog, fizičkog i duhovnog tlačenja

Misaona situacija

Školovan sam u tradiciji u kojoj se smatralo da je život ideja važniji od života njihovih autora i da je ideja uvijek iznad onoga tko je ideju izrekao. Ilustracije radi, navodim anegdotu koju je volio ispričati Vladimir Filipović: Svojevremeno je otišao u Njemačku da studira kod Maxa Schellera. Jedne noći naleti u nekoj krčmi na svog profesora, dobro pripitog, prostitutka mu u krilu. “Profesore,” drznu se Filipović, “pa to je potpuno protivno vašem učenju o moralnim vrijednostima…”. “Mladi kolega, a jest li vi ikada vidjeli putokaz koji točno pokazuje put…”. Lični životopis baš nije nužno u skladu sa autorovim djelom. Pa zašto sada govorim o Wittgensteinu? Tuđi život razumijem tek ukoliko shvaćam njegovu različitost (posebnost) u odnosu na mene samog i u odnosu na neko drugo biće. U razumijevanju različitosti razabirem i ono što bi moglo biti nazvano zajedničkost ili bar sličnost ljudskih sudbina. Svaki život je Isto i Razlika. Od najsličnijeg se razlikujemo, sa različitim smo slični na osnovu srodnosti ljudskih određenja. Gdje govori Drugi, gdje o njemu ja? I više ne znam da li ga razumijevam ili u njemu sebe otkrivam. Drugog razumijem tek ukoliko na sebe preuzmem njegova pitanja. Ali, u ovom apokrifnom pismu neću da se uživljavam u život Drugog, već da u sebi oživim, da kroz Drugog shvatim što i moj život jest. Poistovjećivanje s osobama iz prošlosti je uzmicanje pred stvarnošću vlastitog Ja i njegovom stvarnom situacijom a istovremeno prikrivanje vlastitog iza Drugog, poturanje osobnog nekoj autoritativnoj ličnosti. Kada sebe tražim u drugom, stojim pred opasnošću od identifikacije i projekcije. Jaspers nas zato upozorava da veliki mislioci mogu biti uzori i mjerila, ali ne i ljudi koje valja imitirati; s njima se ne smijemo identificirati, iako oni jesu primjeri s kojima se možemo uspoređivati, a njihovi životi našim životima mogu biti ispravak. Nije, naravno, u prirodi filozofskog mišljenja da se uživljava: da s Heideggerom bude fundamentalno, s Buberom religiozno, sa Sartreom angažirano… Filozofija svoju nedogmatičnost dokazuje i potvrđuje i obrušavanjem na djela velikih prethodnika. U promišljanju djela majstora filozofiranja ne smije biti fasciniranosti, nema mjesta idolopoklonstvu. Oni, koji su tome skloni, poput raznih “neo….”-filozofa, najčešće bivaju brzo zaboravljeni. I Marx bi bio zaboravljen da nije “raskinuo s Hegelom”. Bio bi, međutim, potpuno i zaista zaboravljen da je s Hegelom potpuno raskinuo, da nije bio odgovoran prema svojoj duhovnoj tradiciji. Ali, bez obzira da li misli o svom vremenu (u domenu socijalne filozofije) ili o nekom dubljem zasnivanju (u domenu fundamentalne ontologije), filozof uvijek hoće da ima u vidu jedno jest(kao stvarni događaj ili ono što događaj proizvodi ili nadilazi), koje je opet, u krajnjem slučaju, mišljenje vlastite situacije. Ta situacija je pak nadasve situacija onoga koji filozofira i mi možemo pokušati rekonstruirati, ali ne i ponovo oživjeti/doživjeti što je ta situacija bila i do kraja shvatiti što je filozof o/u njoj mislio. Heraklitov govor za nas ostaje mitopoietski i svaki naš pokušaj “razbijanja šifri” tek je način našeg prodiranja u smisao njegovog teksta. Njegov tekst u bitnom smislu postaje tekst za nas. Heraklit nam ostaje Tamni. Svaki bi se filozof, poput Hegela, mogao potužiti da ga je samo jedan razumio, a da ga ni on nije razumio. To ipak nikako ne znači da je filozofija nekakva posebna vrsta simboličkog govora, niti da je u potpunosti neprozirna, već da uz svu potrebu za definiranjem pojmova i univerzalnim jezikom kojim bi bilo moguće iskazati opće, filozofija nužno vraća na svog autora i njegovu misaonu situaciju.

Da li, međutim, svijest o vlastitoj situaciji nužno rezultira prevagom ličnih motiva? Da li je Hannah Arendt raskidala sa filozofijom ili sa Heideggerom? Da li bi Hegel pisao protiv Friedricha Schleiermachera da se ovaj nije usprotivio da filozofa prime u berlinsku Kraljevsku akademiju znanosti? Da li je i moje promišljanje o Anaksimanderu – sada uplićem i vlastito iskustvo – bilo protkano elementarnom oskudicom u opkoljenom Sarajevu? Ili, prije, povjerenjem da na dnu bića postoji jedna nerazoriva supstancija, sukladna samom utemeljenju našeg postojanja. A na izazove takve mogućnosti odgovorili su predsokratovci čije mišljenje – ta sveza slike, poietskog i refleksije – ostaje trajno prisutna i kada mnogo drugog biva prepušteno zaboravu… Filozofija, međutim, nije samo posljedica filozofove situacije. Isključivo insistiranje na utjecaju okolnosti je sofisticirana “teorija odraza”. Ne, okolnosti nisu samo ono što nas okružuje; one se useljavaju u nas, postaju konstitutivni dio bića i bitno utiču na naše činjenje. Ali, tek kada učinjeno nadraste ono što ga je uvjetovalo sam čin postaje više od dnevnog govora, političkog žargona ili modnog trenda. Događaj je povod, ali ne i uzrok filozofiranja, i to u istom onom smislu u kome historičari razlikuju povod i uzrok. I Wittgensteina su pratili neobični životni događaji.

Tuđinac

U svojoj opsežnoj biografiji o Wittgensteinu (Ludwig Wittgenstein: The Duty of Genius, London 1990) Ray Monk (Borgesovski: jednog dana će životopis sveca nove filozofije ispisati čovjek imenom Monk) veli da su mnogi koji su jedva poznavali Wittgensteina obznanili svoja sjećanja na slavnog filozofa. I čovjek koji mu je donosio mlijeko, i onaj koji je načinio njegovu posljednju fotografiju, pa čak i jedna gospođa koja je mislila da je Wittgenstein Rus! A da li je bio Rus? Govorio je stranim akcentom, bio ćutljiv, zamišljen, zatvoren. Visok, koščat. Znao se satima moliti Bogu, pričao o nerazumljivim temama, čitao i često citirao Tolstoja i Dostojevskog, ratovao na ruskom frontu u I svjetskom ratu, kasnije učio ruski, putovao u Rusiju, čak se htio tamo nastaniti i zaposliti kao radnik, a u kuću njegove porodice u Beču – u kuću koju je sam projektirao – iza II svjetskog rata se smjestila ruska vojska i od kuće napravila štalu. Dovoljno da se sklopi slika o nekom ruskom emigrantu… Ispravljam se: Wittgenstein nije bio Rus. Bio je Englez. Bio je Englez na isti onaj način na koji je Karl Marx bio Rus. Marx, doduše, nikada nije postao ruski državljanin, kao što je Wittgenstein postao britanski, ali su ga mnogi zbog njegove filozofije dovodili u vezu sa “prvom zemljom socijalizma”. Wittgensteinovo pravo duhovno udomljenje je anglosaksonski svijet. Wittgenstein je ponos anglosaksonske filozofije.

Sam se, međutim, svuda znao osjetiti strancem. Da li filozof uopće ima domovinu i svoju naciju? Ili je takva osoba neka vrsta duhovnog proletera, čija je zemlja svijet ideja, svijet u kome nema granica, ali ni sigurna tla? Biografski podatci kažu da se Wittgenstein rodio u nekadašnjoj Austrougarskoj. Za mnoge Austrijance raspad monarhije bio je tragičan događaj; za druge zemlje koje su joj pripadale dan oslobođenja od centralističke dominacije. Nije zabilježeno da je Wittgenstein mnogo žalio zbog propasti carevine. Veći dio života je proveo u Engleskoj. Prvi put je došao sa devetnaest godina, a poslije “drugog povratka” trajno ostao u Engleskoj. Drugog povratka? Sada cjepidlačim: u stranu zemlju čovjek može, ma bilo to ne znam koji put, otići, može doći, ali se samo u domovinu može vratiti.

U Wittgensteinovoj Bilježnici (16. II 1938.) čitamo da je, u trenutku kada su se Njemačka i Austrija počele ideološki približavati, uveliko razmišljao o promjeni svog državljanstva, ali konačnu odluku još nije donosio. Kada se napokon odlučio, razlozi su prije bili praktični nego patriotski. Piše: “Ranije mi je pala na um misao o traženju britanskog državljanstva, ali sam oduvijek odbijao da to bude na ovom osnovu: nisam htio postati patvoreni Englez. (…) Situacija se za mene sada potpuno promijenila. Sada mogu da biram između dvije nacionalnosti, jedne koja me lišava svega, dok mi druga barem dozvoljava da radim u zemlji u kojoj sam proveo tu i tamo veliki dio mog zrelog života, imao najviše prijatelja i načinio moje najbolje djelo”. (Monk, p. 395). Wittgenstein je potražio udomljenje tamo gdje je proživio najbolji dio svog života, tamo gdje se osjećao sigurnim, gdje je mogao ostvariti, koliko su mu to okolnosti dozvoljavale, svoj životni koncept. O nekakvom nedostatku patriotskih osjećanja nije moglo biti ni govora. Godine1938. u njegovoj domovini se nad svim ljudima židovskog porijekla nadvila smrtna opasnost. I Wittgensteinove sestre su u Austriji iskusile silne nedaće.

Wittgenstein je dakle bio Židov. Ili se tako nije osjećao do 1938.? Njegovi su odavno prešli na kršćanstvo. Otac mu je čak bio pomalo i antisemita, a i on sam je usvojio mnoge od antisemitskih predrasuda. Ray Monk veli da ono što je bilo “najšokantnije u Wittgensteinovim opaskama o židovstvu jest njegova upotreba jezika – u stvari krilatica – o rasnom antisemitizmu. Odjek koji uznemiruje nije onaj iz Seksa i karaktera, već onaj iz Mein Kampfa” (Monk, Op. cit., p. 313). Prvom djelu je autor bio Weininger, drugi autor je postao tako slavan da mu uz naslov djela ime ne moram ni spomenuti. Kao i kod Karla Marxa, i kod Wittgensteina porijeklo njegovih antisemitizmu bliskih stajališta vjerojatno izbija iz tipičnog držanja mnogih koji su se nastojali adaptirati: da obezvrjeđivanjem svog porijekla dokažu privrženost svom usvojenom identitetu i da raskidanjem sa vlastitom tradicijom potvrde prihvaćanje novog poretka vrijednosti. Ni kada je o sebi mislio kao o Židovu nije izmakao uobičajenim antisemitskim predrasudama: “Među Židovima ‘genij’ je iznađen samo u svetom čovjeku. Čak ni najveći od židovskih mislilaca nisu više no talentirani (Ja na primjer). Mislim da ima istine u mojoj ideji da ja uistinu mislim samo reproduktivno. Ne vjerujem da sam ikada išta izumio. Uvijek sam nešto uzimao od nekog drugog” (Culture and Value, str. 18-19). Ipak, i ovakvo Wittgensteinovo grubo ocrtavanje vlastitih mana, što ih je mogao “zahvaliti” svome porijeklu, pripada nadasve njegovoj strogosti prema sebi samom, a ne nekom goropadnom rasizmu. Rijetko je bio zadovoljan sobom, svojim radom nikada do kraja, pa nije mogao biti ni svojim porijeklom: nezadovoljstvo, sumnjičavost i kritičnost česte su osobine onih stvaralačkih individualnosti, koje znaju i o samima sebi misliti na kritički način, baš zato što su svjesne veličine svog vlastitog zadatka. Uostalom, Wittgenstein je već u školi zanijekao da pripada svojoj slavnoj bečkoj porodici i tada, u osnovi, prvi put rekao da hoće da bude samo ono što jest – Ludwig Wittgenstein. Ludwig Wittgenstein, mislilac. Porijeklo mislioca je mišljenje samo. Zar na svakog mislioca ne utiče više njegov izbor, nego njegovo prirodno porijeklo? Svi filozofi na svoj individualistički način imaju “porodičnu sličnost”.

A opet, svaki nešto duguje svom porijeklu. Jeziku, ako ničemu drugom. U potpunosti se možemo iskazati samo na jednom jeziku. Naša se duhovnost u tom jeziku udomljuje. Wittgenstein je izvrsno poznavao engleski, ali ipak – možda baš zato – nije na engleskom pisao. Dešavalo mu se da osjeti silnu potrebu da s nekim ponovo razgovara na njemačkom, na svom jeziku, na jeziku na kome je jedino s potpunim pouzdanjem mogao iskazati sve svoje zapretene misli i osjećanja. (Bilješka: da mi je opet popričati s onim kolegom koji me iz nekih razloga podsjeća na Wittgensteina, da mi je o onome što me mori na mom jeziku – jeziku u kome osjećam riječ i znam da to ja govorim – a ne na engleskom, ne na jeziku koji je za me tehničko sredstvo sporazumijevanja, jeziku u kome je sve što kažem samo prijevod onoga što hoću reći, jeziku u kome čak i sebe iskazujem na ravnodušan način). U jeziku se otkriva porijeklo; u njemu su prisutne sve naslage tradicije i kulture; u njemu se iskazuje identitet jedne osobe.

Iako je mislio da filozof nema zemlje, Wittgenstein je mnogo puta tražio “svoju zemlju”. Austrougarska, Engleska, Norveška, Austrija, ponovo Engleska, Irska. Razmišljao je i o Rusiji i o Izraelu. Kada je već obolio zadesio se u Americi. Nije htio da tu sačeka svoje posljednje dane: “Ja sam Europljanin – Hoću da umrem u Evropi”. Piše sestri u nadi da će mu povratak u Beč i boravak u njihovoj porodičnoj kući donijeti mir. Odlazi u rodni grad, ali ni tu više ne uspijeva da piše. Ni tamo više nije bio njegov dom. Pred kraj života još jednom, ponovo želi da vidi Beč, ali se ne usuđuje “poslije svega što se desilo”. Umro je daleko od rodnog grada iz koga je davno otišao. Nije mario do slave, do svog židovskog porijekla, čak nije htio ni da ga nazivaju filozofom. Enciklopedije ga bilježe kao filozofa židovskog porijekla, rođenog u Beču.

Ex Ponto

Sigurno je da nema smisla generalizirati situaciju koja je snašla mislioca u ratu, izgnanstvu ili izbjeglištvu. Svako je imao svoje iskustvo. Na svakoga je njegova muka ostavila onaj trag koji je katkada utisnut u njegovo djelo. Možda ih sve ipak u biti udružuje jedan zajednički razlog izbjeglištva: bijeg od egzistencijalnog, fizičkog ili duhovnog tlačenja. Platon je jedva izvukao živu glavu sa Sirakuze, Spinoza bio proklet od dogmatskog svećenstva, Rousseau i Voltaire utekli pred navalom malograđanskog mentaliteta, mnogobrojni ruski mislioci bježali pred nadolazećom plimom prevratničkog kolektivizma, njemački pred pošašću nacizma… Svaki od njih je iskusio što jest ugroženost ljudskog bića. I svaki za sebe, ako ne radikalno, ono bar u značajnim detaljima modificirao svoje misaono stajalište u suočavanju sa novom životnom situacijom.

Najčešći razlog emigriranja filozofa u XX stoljeću jest bijeg pred političkim totalitarizmom. Filozofi nisu po prirodi pustolovi i nerado se odlučuju na traženje “kruha nad pogačom”. Često i radije ostaju vezani za svoj zavičaj, jer znaju da samo u situaciji životne komocije (zar filozofija nije porod robovlasničkog društvenog uređenja?) mogu u potpunosti ostvariti svoj misaoni projekt. U tom smislu je Kantov život uzor filozofskog života: točan raspored sati, vrijeme pisanja, čitanja, spavanja… (Bilješka: Negdje s dvadesetak godina odmetnuh se od kuće, iznajmih sobu u mahali. Zveket monotone, jednolične muzike, miris pržene kave, šum ocvalog bagrema. Želja da pustim brkove i da nikada, nigdje ne odem. Proveo u Londonu godine). Wittgensteinova nemirna priroda i u tom pogledu predstavlja izuzetak. Da li ga je i često suočavanje sa novim životnim okolnostima poticalo da filozofske probleme vidi u drugačijem svjetlu? Da li svi filozofi, koji u izbjeglištvu ostanu bez svojih biblioteka, bivaju prinuđeni da sve “nanovo misle”, da često citiraju po sjećanju, da se pozivaju samo na ona mjesta iz filozofske baštine koja su im trajno urezana u sjećanju? Čak i pod uvjetom da se nisu udaljili od “svojih” knjiga, svaki od njih poslije novog, drastičnog iskustva počinje na drugačiji način čitati stara štiva. Samo glupak nikada ne mijenja stajalište. Misaonom biću pripada da mnogo toga preispita. Drastični životni događaj često uzrokuje i misaoni prelom. U naše vrijeme mnogi od izbjeglih pred političkom ili vojnom represijom suprotstavljaju svoje kritičko mišljenje svakojakom ideološkom dogmatizmu. K. R. Popper bilježi u predgovoru drugog izdanja svog kapitalnog djela Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji da “iako je mnogo od onoga što se nalazi u ovoj knjizi bilo ranije uobličeno, konačna odluka da je napišem donesena je u martu 1938., na dan kada sam primio vijesti o invaziji na Austriju”. Nije mnogo drugačiji ni Adornov slučaj, koji je u izbjeglištvu pisao Dijalektiku prosvjetiteljstva i Minima moralia, iako se u njegovom slučaju mora napomenuti da se gotovo više ostrvio na američku kulturu nego na nacizam, što je dijelom uzrokovano njegovom nemogućnošću da se adaptira na život u Sjedinjenim Državama, a dijelom možda i time što je bar u izvjesnom pogledu ostao privržen marksističkoj ideji da je uzrok sve ljudske nesreće kapitalizam, pa bio ovaj totalitarnog ili liberalnog tipa. No, ono što ovdje također hoću konstatirati jest da je u izbjeglištvu Adornov stil postao izrazito rezak. Poslije iskustva kakva su imali, mnogi filozofi počnu da govore kao da se svete: filozofiranje postaje ruganje gluposti, kritičko mišljenje kompromitiranje laži i rastakanje iluzija. Ono u čemu je Adorno također bio srodan gotovo svim drugim filozofima-emigrantima bila je njegova privrženost materinjem jeziku. I beskućnik je u svom jeziku ponovo kod kuće.

Ono, međutim, što svakog filozofa zadesi jest odluka na iskazivanje svojih najdubljih intelektualnih poriva. Filozofija postaje neka vrsta višestrukog sjećanja. U takvom sjećanju ona je sučeljavanje sa “jučerašnjim svijetom”. Ovdje se ne radi o nekakvoj autobiografskoj reminiscenciji (Kada bih o tome govorio, mogao bih reći da mi je svaki detalj koga se mogu sjetiti odvratan, a ipak smatram da mi je život u cjelini bio lijep. Ili, možda, ovako: život mi je u cjelini bio naopak, a ipak se mogu prisjetiti mnogih lijepih momenata. I jedno i drugo je točno koliko i netočno, a za samu stvar mišljenja nedovoljno važno). U svojoj rekapitulaciji prevaljenog puta mislilac više nema kome polagati računa do sebi samom. U takvoj situaciji takav preispituje ono što je smatrao konstantom svoga mišljenja i ono što tu konstantu ugrožava ili još dublje zasniva. Intelektualno iskustvo postaje više no upoznavanje historije ideja. Postaje ideja stvarnog. Svako obrazovanje, naime, iz svijeta biblioteke nastoji dokučiti “život”, sve dok neki ključni moment života čitaoca na nov način ne vrati “biblioteci”. Možda ni tada mnogo ne biva izmijenjeno u shvaćanju lektire, ali ona napokon postaje “životno pitanje”, a ne imaginarni svijet misaonih konstrukcija. Naše obrazovanje nas otvara našem svijetu; naš svijet nas konačno obrazuje. Zašto, međutim, baš to znamo, a ne nešto drugo? Obrazovanje može biti doživljeno kao ortopedsko sredstvo uma, ali to iskustvo svijesti čini da mi njegovim posredstvom i posredstvom iskustva Drugog dokučimo što potencijalno može biti i naše vlastito. Duga rasprava, koja se stoljećima vodi na tlu filozofije, jest i priprema za sve koji bi i sami da nešto u ovom području udjenu.

Svako se mišljenje u krajnjem slučaju odnosi na jedno moguće postojanje ili promišljanje onoga na čemu se naša stvarnost temelji. Filozofsko suočenje sa realnošću nije pitanje nekog dnevnog odnošenja prema postojanju. Mislilac mora biti potaknut i izazvan cjelokupnim čudom postojanja da bi mogao na zadovoljavajući način odgovoriti pitanjima vlastitog vremena. Takva pitanja se danas često simplificiraju i svode na dva: pitanje morala i pitanje politike. Sigurno je da se može tvrditi da je i svako filozofiranje vrsta, ako nikakve druge, a ono misaone politike, ali samo ukoliko se tvrdnjom da je sve politički tekst donekle ne želi reći da je i filozofija također “dnevna laž”, da u filozofskoj istini nema trajnije zasnovanosti. Pitanja politike i morala, iako neosporno važna, nikako ne mogu ispuniti sav filozofski zadatak. Čak ni onda kada se mislilac s njima suoči na drastičan način. Čak ni onda kada je lišen svega što je nazivao svojim udomljenjem, kada je zatečen netraženom slobodom u izgnanstvu. Iskusili su to i Benjamin i Bloch. I tada su odgovarali na izazove neispisanog smisla, tvoreći tekst teksta radi. U krajnjoj liniji, mislilac i nema ništa drugo do mišljenje samo.

Ne želim time zanemariti mogući utjecaj okolnosti. Svjedoci smo jedne nove političke situacije u mnogim zemljama Istočne Evrope, situacije u kojoj je pad jedne ideologije temeljno uzdrmao mnoga filozofska uvjerenja. Nije srušena samo jedna politička praksa, već je doveden u pitanje cijeli jedan pogled na svijet. Što se, pitam se, desilo sa mnogim “pravovjernim”, ortodoksnim marksistima? Njihova djela su često prije imala političku, pa ako hoćete i ideološku, nego filozofsku relevantnost. Više je nemaju. Neki su od takvih “mislilaca prakse”, razočarani, u potpunosti ušutjeli. Neki su se opet priklonili – sada govorim o bivšoj Jugoslaviji – novom, nacionalističkom totalitarizmu, često zasnovanom na klerikalnim premisama. Svoju novu pravovjernost takvi potvrđuju i osionim napadom na svoja nekadašnja uvjerenja, a za sebe tvrde da su se protiv bivših režima “iznutra borili” i da su bili sve sami Ketmeni. Izgleda da su to umjeli tako dobro prikriti da do nedavno to nisu ni sami primijetili. Čak i rječnik mijenjaju, ali u biti ostaju ono što su bili – ljubitelji totalitarizma. Samo su sada politički zamijenili nacionalnim. Dogmata može promijeniti vjeru, ali ne i način vjerovanja. Kao konvertit čak postaje militantniji. Svaki oblik dogmatizma je misaono nasilje. U njegovoj prirodi je laž, jer slijepo štiti jednu ideju čak i kada ovu sve demantira. Oni pak kojima je uistinu bilo do misaone slobode ponovo su ostali na margini. U materijalnom pogledu sada su i u težoj situaciji, jer su suočeni sa drastičnim smanjenjem subvencija i odsustvom nekadašnjeg interesa za filozofiju, pa ne bi bilo nikakvo čudo ako neka vrsta niskotiražnih “samizdata” postane način njihovog oglašavanja, a “intelektualna gerila” ostane njihova duhovna pozicija. Takvo što je posebno bolno ako se ima u vidu da se i filozofski pisci uvijek i prije svega obraćaju jednom konkretnom, svom vlastitom svijetu, da vode dijalog sa stajalištima koja imaju u vidu, da se obraćaju svojoj publici, da se dakle najprije hoće i mogu iskazati u svojoj zemlji, na svom jeziku.

U suočavanju sa svojim dobom mislioci često daju prednost pitanjima praktične filozofije. Non omnia circulo meo je samo samrtni krik. U obuhvaćanju vlastitog vremena pojmovima (Hegel) mislioci često napuštaju svoja okoštala znanja ili prethodna uvjerenja i vraćaju se filozofiranju u prvobitnom smislu ovog pojma. Filozofiranje, doduše, ni tada nije nikakva ljubav ka mudrosti, već potreba za meditacijom. Paradoks takvog filozofskog poduhvata jest u tome da sve dublje uranjanje u svijet filozofa čini sve daljim od svijeta. Recimo: ono što čovjek sklon mišljenju shvati u dramatičnim životnim okolnostima, u situaciji kada se – kao u ratu – pređe granica, ne bi nikome više da kaže, ne samo zato što ne bi drugima da nanese onu muku “koju je jednom sam proživio” (Nietzsche), već i zato što bi i sebi mogao osporiti razloge za život, ili bi se, poput Kanta, mogao zastidjeti što je uopće ljudsko biće. A tada više ni filozofiranju nema mjesta. I s tim jednom treba prestati…

Adio filozofijo!

Tko krči put filozofiranja, taj bi i da ga dovrši.

Wittgenstein je govorio o granicama jezika. Rekao svoje i o granici govora. Čak je kazivao da i s filozofiranjem jednom treba stati.

“Sigurno da treba stati” – odobravali smo – “Adio filozofijo!” – derali se naokolo. U kavani koju smo prozvali Metafizičkim podrumom konačno smo zadobili simpatije pripitih gostiju i trijeznih doušnika: “I ovi došli pameti…”. Jednima od nas je bilo na umu da filozofija ne može da kaže ono što joj je osnovni zadatak: što jest? Drugi su bili razočarani njenom nepraktičnošću i nedostatkom neporecive izvjesnosti, treći povlađivali Marxovoj tezi da su “filozofi do sada različito interpretirali svijet, a radi se o tome da se on izmijeni”, nasuprot Hegelovim sljedbenicima koji su tvrdili da je filozofija završena u Apsolutu, četvrti optuživali filozofiju za učmalost i odlučili da “žive stvarnim životom”….

I Wittgenstein je raskidao sa filozofijom. Raskidao u svom djelu, a napuštao je i kao profesiju. Ili možda nije? Kada je napustio svoje učiteljsko mjesto, bio je vrtlar u manastiru. Zar i to nije bio povratak samotnoj kontemplaciji? Bio je i arhitekta. U svojim bilješkama uspoređuje filozofiju sa gradnjom. U svemu što je činio nastojao je biti u skladu sa svojim misaonim konceptom. Do misaonog svjetonazora dolazi se različitim putovima, jednako kao što se i do odgovora može na različite načine. U tome Wittgenstein nije bio izuzetak. Interes za matematiku (točnije: aeronautiku) uvede ga je u filozofiju. A u filozofiji nastojao reći i što ona sama jest. Svako pitanje o prirodi filozofije unutar jednog filozofskog nastojanja je unekoliko metafilozofsko. U njemu se vrednuje važenje i nanovo utemeljuje filozofiranje. O tome Wittgenstein kazuje već u Tractatusu: Tamo veli da većina propozicija i pitanja izlaze iz naše nesposobnosti da shvatimo logiku našeg jezika, pa nije iznenađujuće da najdublji problemi u osnovi nisu nikakvi problemi (4.003); kaže da je sva filozofija ‘kritika jezika’ (4.0031); da propozicije predstavljaju egzistenciju i ne-egzistenciju stanja stvari (4.1); da filozofija nije prirodna znanost (4.111); da cilja ka logičkom rasvjetljenju mišljenja; da nije korpus doktrina već aktivnost; da se filozofska djelatnost u biti sastoji od razjašnjenja (4.112); da se moraju postaviti granice onoga što može, i time i onoga što ne može biti mišljeno (4.114); a da sve što može biti mišljeno mora biti mišljeno jasno (4.116) i da jedina ispravna metoda u filozofiji jest ne reći ništa o onome što ne može biti rečeno, čime je cijeli pređeni misaoni put uTractausu postao pokušaj da se transcendira ono što je u njemu rečeno kako bi se svijet uistinu vidio (6.54). Putovanje je završeno; put više nije potreban. Filozofija je za Wittgensteina u svojoj biti deskriptivna. U njoj se ništa ne želi reducirati. Ona je “čista deskripcija” (Braun Book, str. 18), opis u kome se pokazuje što – u osnovi jednostavne – stvari jesu. Filozofska djelatnost se sastoji u pokazivanju i razjašnjavanju, ne u promišljanju. Samo tako može biti shvaćeno što stvar uistinu jest, samo tako možemo izmaći zamci pripisivanja, projiciranja, fantaziranja. Ako pokažem što jedna stvar jest, znat ću i što je ona. A kada pokazujem što ona jest, pokazujem što jest njena funkcija i “porodična sličnost”.

Posljednja sumnja u filozofiju jest uvjerenje da je sama filozofija nepotrebna, da je napor, koga se valja osloboditi. Ali, filozofija ne može, kao kuća, biti dovršena. Ona ne oslobađa problema, nego ih produbljuje

Filozofija je, dakle, djelatnost. Ona nije nauk o promatranju (theoris), ali nipraxis koji bi da “mijenja svijet”, već aktivnost pokazivanja: stvari su ono što jesu. One se same pokazuju a filozof na njih ukazuje. I ostavlja sve onakvo kakvo jest (Filozofska istraživanja, 124). Filozofija naprosto stavlja stvari pred nas i niti što objašnjava, niti što zaključuje (Filozofska istraživanja, 126). “Ne bih htio biti ništa više do ogledalo, u kome moj čitalac može vidjeti vlastite misli sa svim njihovim deformacijama, tako da ih, pomognut na taj način, može pravilno postaviti” (Culture and Value, str. 18c). “Ono što je skriveno, nije ni od kakvog interesa za nas” (Philosoophical Remarks, str. 2). “Teškoća u filozofiji je da se ne kaže više no što se zna” (Braun Book, str. 45).

Filozofija, kao i istinska umjetnost, treba da nas oslobodi iluzija. Ona je samotna djelatnost (“Filozof nije stanovnik ni jedne zajednice ideja. To je ono što ga čini filozofom” – stoji u Zettelu (455). Filozofija se oslobađa iz svog nosioca, ali ujedno oslobađa i nosioca. Posljednja sumnja u filozofiju jest uvjerenje da je sama filozofija nepotrebna, da je napor, koga se valja osloboditi. Ali, filozofija ne može, kao kuća, biti dovršena. Ona ne oslobađa problema, nego ih produbljuje. Ni Wittgenstein nije uspio u svom naporu da prekine s filozofiranjem kada hoće. Wittgenstein veli da se filozofska pitanja mogu tretirati na isti način kao bolesti (Možda baš i nije u nekoj vezi, ali se prisjetih da je Wittgenstein jedno vrijeme radio u bolnici i htio studirati medicinu) i da ih se na koncu moramo osloboditi. Filozofija nije jedino, već jedno od mišljenja. I samom mi se čini da je moguće zamisliti dan kada filozofija uistinu više neće biti potrebna, kada će – poput mitologije – biti dovršena i označena kao “prošlo” i da će joj uslijediti mišljenje koje nam tek predstoji. Zar, uostalom, već tada Wittgensteinu nije bilo jasno da postoje stvari o kojima se ne može govoriti, pitanja o kojima treba šutjeti, pitanja o kojima školska filozofija ništa ne može reći?

*Iz knjige Predraga Fincija Poetozofski eseji, Sarajevo 2004; prenosimo s prijateljskog portala Književna sehara