Fragmenti iz svakodnevnog života gej muškaraca i lezbejki u savremenoj Srbiji (4)
Homofobija 02 S

Photo: Pinterest

Bilo bi nekorektno opisivati ih kao bespomoćne i pasivne

Pravnici i pravni teoretičari istovremeno ukazuju da osim lične, društvene i kulturne homofobije i diskriminacije još uvek postoji institucionalna diskriminacija koja se ogleda, pre svega, u zakonskom neprepoznavanju istopolnih partnerskih odnosa, kao i drugih prava koja uživaju heteroseksualni parovi u bračnim i vanbračnim zajednicama. Istovremeno, LGBTIQ+ osobe su jedina manjinska grupa kojoj se osporava(lo) pravo na mirno javno okupljanje (Gajin et al. 2010, 43). O predrasudama, homofobiji i netoleranciji prema seksualnoj različitosti svedoče i različita istraživanja javnog mnjenja koja pokazuju da 2012. godine u Srbiji trećina punoletnih ispitanika/ispitanica ne želi da im sused bude gej/lezbejka, a polovina ih ne bi htela za prijatelje. Pri tome je 62% ispitanika smatralo da država ne bi trebalo da štiti prava LGBTIQ+ populacije, a 28 % da su oni/e bolesne osobe. U odnosu na gotovo 70% ispitanika/ca koje su homoseksualnost smatrali bolešću samo četiri godine ranije (Vuković et al. 2008) ovo se može smatrati pomakom, iako veliki procenat onih koji poriču prava ovim osobama ne ostavlja mnogo prostora za optimizam u pogledu ostvarene promene.

Različita, uglavnom kvantitativna istraživanja, o odnosu prema osobama istopolne seksualne orijentacije pokazuju, dakle, da društvena odbačenost, homofobija i mnogostruke vrste nasilja kreiraju uslove u kojima se u post-socijalističkoj Srbiji odvija egzistencija gejeva i lezbejki i drugih osoba alternativnih seksualnosti i rodnih identiteta. Čak i kada ne postoji neposredno iskustvo nasilja, zamišljeni rizici mogu imati konkretan uticaj na svakodnevne lične izbore u upravljanju identitetom i sopstvenim životom (Jörgsen 2007, 126).

Međutim, kvalitativna istraživanja koja bi pružila empirijski uvid u različite aspekte gej i lezbejskog individualnog i kolektivnog života i svakodnevnog iskustva gotovo da ne postoje. Rad Isidore Jarić (2011) Život između nasilja i supkulturnog geta: LGBTTIQ osobe i njihova svakodnevica u Srbiji, koji pokazuje na koji način strah od nasilja i homofobične reakcije okoline oblikuje svakodnevne prakse i strategije gej muškaraca i lezbejki, ili onaj u kome Miloš Jovanović (2008) ukazuje na značaj izučavanja religioznosti u okviru kvir populacije (Religiozni Querr-ovi: studija pet slučajeva), još uvek predstavljaju retke primere naučnog interesa za ovu vrstu analize.

Čini se da pitanje načina života seksualnih manjina relativno sporo stiče status naučno legitimnog i relevantnog problema, uprkos tome što različiti teoretičari i teoretičarke ističu važnost empirijskih istraživanja za razmatranje odnosa između seksualnosti i društvenih i političkih promena, odnosa koji u savremenim društvima i globalnim procesima ima tako istaknuto mesto (v. Aggleton, Boyce, Moor and Parker eds. 2012). Mislim da neću pogrešiti ako kažem da se, kada su LGBTIQ+ studije u Srbiji u pitanju, uočava određeni disbalans između, već dobro utemeljenih, teorijskih promišljanja i analiza i empirijskih istraživanja života ove populacije. Ipak, važne dimenzije sociokulturnog života se ne mogu dobiti samo na osnovu apstraktnih teorijskih objašnjenja i uopštavanja (Moor 2012, 9). Istovremeno, sagledavanje načina na koje se zapadni koncepti „gej“, „lezbejka“ ili „biseksualac/ka“ prihvataju i/ili transformišu u drugim sredinama, kako bi postali lokalno relevantni pojmovi i identiteti (Boellstorf 2000; 2012) nije moguće bez uvida u iskustva, izbore, vrednosti i značenja samih članova ovih marginalizovanih i stigmatizovanih zajednica.

Etnografski ili antropološki metod, koji je primenjen u većini radova u ovom delu zbornika, otkriva „pogled iznutra“ ili insajdersku perspektivu i omogućava bolje razumevanje načina na koje ove osobe konstruišu svoj identitet, oblikuju svakodnevne prakse i odnose i razvijaju strategije prilagođavanja, preživljavanja i/ili otpora u netolerantnoj sredini (up. Jugović, Pikić, Bokan 2007, 350). Iako se ove osobe suočavaju sa različitim problemima i teškoćama koji drugi/e nemaju, „bilo bi nekorektno opisivati ih kao bespomoćne i pasivne“ (Jugović, Pikić, Bokan 2007, 350). To bi istovremeno bilo teorijski i metodološki neprihvatljivo jer bi značilo zanemarivanje značaja aktivnog delovanja ljudskih subjekata (agency), odnosno različitih načina na koji ljudi deluju, ili pokušavaju da deluju u društvu, uprkos postojećim ograničenjima i društvenim prinudama.

Ovaj deo zbornika (Među nama) obuhvata pet radova koji razmatraju različita pitanja u vezi sa svakodnevnim praksama i iskustvima gej muškaraca i lezbejki u Beogradu i Srbiji : “Kod kuće”: konceptualizacija doma i prakse njegove proizvodnje kod osoba istopolne seksualne orijentacije (Ildiko Erdei); Biti isti, biti poseban: potrošačke prakse kao marker „istosti“ i „različitosti“ među gej muškarcima u Beogradu (Ildiko Erdei, Nebojša Savić); Religija i homoseksualnost. O odbacivanju i potrazi za religijskim i duhovnim izrazom gejeva i lezbejki u savremenoj Srbiji (Zorica Ivanović, Lidija Radulović); Gej klubovi u Beogradu: unutrašnja periferizacija kvir prostora (Branko Burmaz); Istorija gej klabinga u Beogradu: društveni prostori, identiteti, otpor (Slavčo Dimitrov). Svi ovi radovi su zasnovani na empirijskim, poglavito etnografskim podacima (osim rada Branka Burmaza koji položaj kvir osoba i zajednice u društvu razmatra na osnovu arhitektonske i prostorne organizacije beogradskih gej klubova) i kao takvi podstiču „čitanje svakodnevice“ (Moran 2011) gej muškaraca i lezbejki u Srbiji. Ono što im je zajedničko jeste problematizovanje esencijalističkog i unitarnog shvatanja gej i lezbejskog identiteta i kulture i ukazivanje da se, uprkos kolektivnom iskustvu diskriminacije i homofobije, iza identitetske oznake „gej“ i „lezbejka“ mogu nalaziti različita iskustva, prakse, ideje i načini života.

(NASTAVIĆE SE)

*Delovi teksta preuzeti iz knjige "Među nama"

Oceni 5