U kiselini lažnog uspeha
Busy 01 S

Photo: Pinterest

Biti zauzet, to je sve

Ne pitaj, u haosu sam

Ko hoće, nema vremena. Ko neće, kaže da je u gužvi.

Biti zauzet – to je sve.

Ne daj bože da nekome na ionako besmisleno pitanje „Šta ima novo“ odgovorite – ništa. Pored toga što je sam po sebi užasan, small talk sa osobom koju jedva poznajete mora da sadrži odrednice poput „haosa“, „gužve“, „frke“, „panike“ i opet „haosa“. Čak i u razgovoru sa onima koje dobro poznajete morate imati unapred pripremljen spisak, u po' dana, u po' noći, kao tablicu množenja.

- 7 x 9?

- 63

- Šta ima novo?

- Jao, ne pitaj, haos, gužva, frka panika, kuća nije okrečena, drva nisu spremljena, brašno, ništa, ništa, ništa... (od „kuća...“ tj. čuvene izjave simpatične bakice izmeniti po potrebi)

- Kad ćemo na piće?

- Jao, ne znam, ne pitaj, sad imam ovo, pa posle imam ono, imam nešto posle posla, pa nešto sutra uveče, onog tamo ponedeljka treba nešto da obavim, moram da završim nešto u decembru, imam neke obaveze u januaru, čekaj da pogledam u planer, ili da te upišem u agendu, možda bolje u ovo pokretno blokče, ili notes, upiši ti, molim te, evo, mogu 15. maja, samo me podseti 14. i onda 15. ujutro, ako ti nije problem. Sorry, u haosu sam, znaš kako je...

Jeste li primetili da je u takvim razgovorima uvek reč o NEČEMU?! Neimenovanom nečemu. Nešto mora da se završi. Imam nešto. Treba da obavim nešto. Ma (dramska pauza, uz otezanje onog „a“)... nešto. I umesto da neko konačno, koliko god da je u haosu, ne bude u haosu i prekine taj suludi niz, ipak svesrdno nastavlja ludilo i dodaje svoje ime na listu onih koji su „u haosu“.

Gužva, ludilo, ne-znam-gde-mi-je-glava i ne-znam-šta-ću-pre postali su deo obavezne mantre naše predivne vukojebine u tranziciji. Od onog čuvenog groznog „Ne mogu oni mene malo da plate koliko ja mogu malo da radim“ došli smo do „Ne mogu oni mene malo da plate koliko ja mogu malo da radim, a da serem kako se ubijam od posla i ne znam gde mi je glava“.

U toj ogromnoj grupi zauzetih ljudi po pravilu se izdvajaju dve dominantne tendencije, i to na nekoliko različitih nivoa. Za početak, imamo one koji stvarno mnogo rade, daju sve od sebe i zaista se trude, ali kukaju, te one koji rado otaljavaju, a još radije kukumavče. Naravno, ova prva grupa bi bila potpuno u redu kada bi kukanje na haos izostalo. Jer, ako svakodnevno ne radimo sa bolesnima, starima, iznemoglima, ljudima kojima je potrebna pomoć i(li) čiji životi zavise od nas, zaista nemamo pravo da kukamo kako smo u haosu.

Dalje, postoje oni koji istinski veruju da su u haosu i gužvi, kao i oni koji znaju da nisu, ali obožavaju da smišljaju pričice o svom teškom životu, a naročito da taksativno nabrajaju šta su uradili i šta ih sve čeka. Kad je o toj grupi reč, pola od onoga što govore nije istina. Oni, jednostavno, uživaju u tome da se hvale kako su produktivni ne bi li im neko (a naročito oni sami sebi) iskreno poverovao.

I umesto da ignorišemo haose i gužve ove toksične grupe, svi mi se kao pomahnitali pacovi kačimo na njihov vagon zauzetosti. Puna su nam usta zauzetosti i nemanja vremena. Danas je sramota reći da možda za nešto imaš vremena, da si slobodan i pre tog 15. maja, da nemaš maniju čišćenja i da nisi napet i – u gužvi. Najveća je sramota reći da nisi u gužvi.

Lažna zauzetost stvara lažnu produktivnost, lažna produktivnost daje lažni smisao, a takav smisao vodi zaista u haos; iz lažnog haosa beži se u lažni odmor koji se svodi na skrolovanje Instagrama i #workhardplayharder. Kad ono ni worka ni playa. Samo nesrećna ljuštura koja se takmiči s drugim ljušturama u nemanju vremena.

Dok se svi sve vreme pitamo zašto nam je zemlja u haosu.

I radi li ovde neko nešto.

Sandra Dančetović

Masovni kolaps lažnih Fejsbuk profila

Na pitanje „Šta ima?“ ili „Kako posao?“ se sve češće odgovara sa „Ma, ludnica.“ Jer upravo je „ludnica“ odgovarajući termin da se opiše moderno društvo u kojem je samo zauzetost ono što pokazuje da se život zaista i živi.

Veštačka ili lažna zauzetost se definiše kao situacija u kojoj građanin ili građanka, najčešće radnik/ca, oseća da je strašno zauzet/a i da više nema vremena za bilo šta što je zabavno, ali u realnosti zapravo ne postiže ništa, te se vrti u krug – od kuće do posla, sve do šaltera za plaćanje računa, i natrag.

Biti zauzet je poželjno, valjda zbog toga što se tako pokazuje ambicija i želja za uspehom, pa više nije ni važno da li se tokom tog dokazivanja uradi nešto što može da se posmatra kao plod napornog rada. Kao muve bez glave zaposleni trče po gradu, guraju se u prevozu, proveravaju mejlove, obavljaju poslovne pozive tako da ih čuju rođaci, komšije i ostali putnici, jer biti zauzet je „kul,“ i najbolje opravdanje za odlaganje pitanja koja su zaista važna, koja u građanima čuče kao tempirane bombe, spremne da eksplodiraju i izazovu masovni kolaps lažnih Fejsbuk profila.

Ipak, Srbija je plodno tle za mutaciju lažne zauzetosti, koja usled dejstva različitih faktora postaje nešto između istine i laži. Tri posla za tri minimalca je, priznaćete, dobar razlog da se bude zauzeto. U zemlji koja pokušava da nas ubedi da je sve u redu sve je više onih koji energiju dele na više radnih stanica, da bi u sve uložili ponešto, i na kraju ostali ništa. Nedovršeni tekstovi, polu-misli i spam mejlovi postali su svakodnevica onih koji se omamljeni plavim svetlom sa ekrana kreću u smeru koji je već postao deo njihove unutrašnje mape, koja ih, ako ovako nastave, neće odvesti nikuda.

Sve je više onih koji život provode kao u turšiji, pa se kisele u osećaju lažnog postignuća, i verovanju da će jednom biti nagrađeni, a po sistemu „sve će to narod pozlatiti.“ U neuređenim društvima tako nije sasvim jednostavno odvojiti lažnu od prave zauzetosti, makar u onom sloju koji se smatra srednjom klasom, a zapravo je na liniji siromaštva.

Milan Živanović

Oceni 5