Pošalji prijatelju
Verzija za štampu
Bitka na Sutjesci: Epopeja Pete ofanzive
Sa pripremama za snimanje filma Sutjeska Tito je prvi put upoznat jednim pismom, sredinom 1969, a ubrzo potom 21. avgusta i usmeno. Toga dana primio je na Brionima članove filmskih radnih zajednica Bitka na Neretvi i Sutjeska zajedno sa direktorima filmskih preduzeća iz svih jugoslovenskih republika. Predmet razgovora su bili, pored projekta Sutjeska, i planovi za još nekoliko filmova sa tematikom iz Narodnooslobodilačke borbe i revolucije, kao i teškoće u realizaciji filma Neretva.
– Tačno je da je bilo neshvatanja za Bitku na Neretvi – rekao je Tito, pošto je obaviješten kad će ovaj film, koji se već nalazio u završnoj fazi biti premijerno prikazan. – Ja nisam htio – nastavio je – da insistiram na tome filmu, jer bi moglo da izgleda kao da hoću da se pravi radi mene. Ali Narodnooslobodilačka borba je naša nedavna herojska prošlost koju moramo na neki način ovjekovječiti i na filmu. Vidite, vrijeme prolazi, a neki svim silama nastoje, na primjer Bu-gari, da nam negiraju našu borbu, operišući pri tome raznim falsifikatima... Zato ja hoću da poslije Neretve dođe Sutjeska.
Nakon razgovora o mogućnostima i načinu pribavljanja sredstava i Titovog interesovanja o tome da li se razmišlja o angažovanju nekih stranih glumaca, Veljko Bulajić je rekao:
– Neretva je prodrla široko. Osim Kine i Albanije pokrila je cijeli svijet. Uspjeli smo da je prodamo i u Zapadnoj Njemačkoj. Nama je bilo izuzetno stalo da nam partner bude i Nijemac (Bulajić vjerovatno misli na Hardija Krigera – prim. aut.). Sjećate se, bio je kod vas. On će kao njemački građanin zaštititi film i vidjeće ga mlada generacija Nijemaca... Ukrat-ko, Neretva je utrla put Sutjesci.
– Prema tome – nastavio je Bulajić – išli bismo opet, pored domaćih, i na strane glumce. – Režiser filma trebalo bi da bude Stipe Delić.
– Ko piše scenarij? – upitao je Tito.
– Pisac scenarija je Brana Šćepanović, koji je ovdje prisutan. Mlad pisac, odličan novelista i scenarista, već je nagrađivan na Festivalu u Puli. On bi nabacio prvi rukopis, a potom bi se obrazovala jedna grupa koja bi tekst doradila. (Scenarij su pored Branimira Šćepanovića potpisali Sergej Bondarčuk i Miljenko Smoje.)
– Ja sam već napravio dvije verzije scenarija – kazao je Šćepanović. – Pročitao sam svu, u arhivama dostupnu, isto-rijsku građu... Inače, u scenariju je vaš lik već koncipiran...
– Ja nisam oduševljen s tim da ja tamo unutra... To će opet biti...
– Dva-tri puta sam vas nagovarao – rekao je Bulajić – kad se radilo o Neretvi. Niste pristali. Ali mora se imati u vidu jedna stvar. U oba ova događaja vi ste glavni akter. Vi ste vrhovni komandant... U Petoj ofanzivi ste čak i ranjeni, pa kako da se taj film pravi bez vas?
– U Neretvi je to – uključio se Vlado Šegrt, angažovan kao vojni konsultant – i moglo da prođe, ali ovdje ne može.
– Možda je to potrebno zbog prikazivanja filma vani, jedino iz tih razloga...
– Englezi su napravili – podsjetio je Bulajić – film o Čerčilu, daje se film o Ajzenhaueru. Poznat nam je film Gori li Pariz...
– Kad je snimana, a pogotovo kad je prikazana Neretva – neko će od prisutnih – i stariji i mlađi su se pitali zašto nema Tita.
– U Neretvi smo – ponovo će Bulajić – našli sretna rješenja preko naredbi, preko njemačkih štabova, i vaš lik postoji, stalno je prisutan. Ali ne može se isti ključ koristiti i za Sutjesku.
– Samo, ovaj će film više koštati od Neretve.
– Naprotiv, manje će koštati – brzo će Bulajić. – Prilikom snimanja Neretve imali smo velikih problema i zbog snijega. Kad počne snimanje Sutjeske, ono se neće prekidati. Osim toga, u Neretvi su obuhvaćena događanja od Bihaća do Pre-nja. Snimanje Sutjeske obavljaće se na prostoru od svega 20 km. Zato će ići brže; manji transport, manji troškovi.
– U Četvrtoj ofanzivi, pored Nijemaca – kazao je Vlado Šegrt – imali smo Italijane, ustaše, četnike. Kasnije tih ni-je bilo.
– Bilo je i docnije nešto četnika...
– Ne znam. Šta da radimo sa Bugarima? – upitao je Bulajić.
– Pa, Bugari su tu bili – kazao je Tito – Iznad Tare se nalazila njihova teška artiljerija koja nas je tukla. Tamo je bio bugarski general Marinov, koji je nagrađen zbog toga. Od Hitlera je dobio orden.
– Da se vratimo – uporan je Bulajić – na ono što smo istakli u početku. Mi mislimo da ne bi trebalo vaš lik zaobilaziti, jer za to stvarno nema nikakvih razloga.
Tito izbjegava odgovor i nastavlja:
– Sutjeska ne bi trebalo da bude suviše odvojena od Četvrte ofanzive.
– Između ove dvije ofanzive – neko će od prisutnih – bio je samo mali predah.
– To za nas – rekao je Tito – nije bio nikakav predah...
U stvari, upravo kad smo očekivali malo oduška, već smo bili suočeni sa opštom ofanzivom protiv nas, na ogromnom prostoru. Jedna barijera nas je dočekala na Limu, prema Crnoj Gori, isto tako. Kreću zatim od Mostara, pa od Sarajeva, odasvud. Bio je to ogroman zahvat iz daljine, sa svih strana, s ciljem da nas opkole i samelju. Čim smo naišli na veliki otpor na Limu, gdje su bile naše elitne jedinice, jasno mi je bilo da puta tim pravcem nama više nema. Jer tamo bi nas sve više dočekivale nove neprijateljske jedinice, njemačke, četničke, nedićevske i druge. Zato sam odmah izdao naređenje da se otuda odstupa. U isto vrijeme poslao sam dva bataljona Druge proleterske brigade na Vučevo. Stigli su tamo u posljednji momenat i spriječili Nijemce da dođu gore. Inače, da su nam presjekli put na pravcu Maglić –Vučevo...
– Ne bismo se mogli probiti – rekao je Vlado Šegrt.
– Probili bismo se, ali bismo imali strašne žrtve. Napravili su nam jaku zasjedu na Košuru, pa smo se, ipak, probili...
Upitan kakvo bi mjesto trebalo dati stranim misijama, koje su se spustile upravo u to vrijeme, Tito je odgovorio:
– Da, tada su prvi put došle strane misije. Engleska se spustila kod Žabljaka. Englezi dugo nisu znali pravu istinu o našoj borbi; vjerovali su četnicima, kralju i Draži Mihailoviću. Ali Čerčil je već počeo da sumnja i zato je poslao tu misiju koja se, kad je stigla, nekako našla u čudu. Vide da se puca na sve strane, da smo opkoljeni, da je neprijatelj i sprijeda i iza nas. I samo gledaju.
– Kad smo se poslije povlačili preko Mratinja i dalje pre-ma Sutjesci, nismo imali šta da jedemo. U jednom trenutku primijetio sam onu kiseljkastu travu što liči na djetelinu. Tu travu tamo zovu srijemuša. I ja lijepo kleknem, načupam je i počnem da jedem, jer sam bio gladan. Ta trava je, inače, dobra, ima vitamina. Gledaju oni tako mene, pa i oni počnu da je jedu. Primijetim, međutim, da je oni čupaju zajedno sa drugom travom i brzo ih opomenem. Jer bilo je tu i onog mliječnjaka koji je otrovan. Fino im objasnim da pažljivo biraju travu koja ima crvenu stabljiku, dosta je niska, i odlična je.
Prisjećajući se Engleske misije, Tito je ponovio da su njeni članovi prilično bili dešperatni, izgubili su nadu da će ostati živi. Član Misije kapetan Stjuart – porijeklom inače iz Sarajeva, radio je kod Engleza u obavještajnoj službi – poginuo je na Milinkladama, gdje sam i ja ranjen. Dikin će to sve opisati u svojoj knjizi (riječ je o knjizi Bojeva planina – prim. aut.).
– Dikina i Meklina – rekao je Bulajić – pozvaćemo svakako radi savjetovanja.
– Meklin je došao kasnije, kad smo već bili u Jajcu, ali Dikin je stalno bio blizu mene. Kad smo se sa Maglića spu-stili na Suhu, prije nego što smo produžili prema Tjentištu zaustavili smo se kod jednog potočića (Vlado Šegrt: Kovačev panj). Tu sam ja vidio da je situacija kritična. Samo sam mislio o tome da li će izdržati Druga dalmatinska, koja se nalazila na Gornjim barama. I stalno sam šetao. Kuriri su mi, jedan za drugim, dolazili i obavještavali me kakva je gdje situacija. Tada mi je stigla i poruka od 2. bataljona Druge dalmatinske brigade, čiji je komandant, mislim, bio Bruno Vuletić. U poruci je stajalo da od bataljona nije ostalo više od polovine, ali da se sa njima može računati kao da su u punom sastavu.
– A Dikin – priča Tito – stalno gleda mene kako šetam kako mi dolaze ordonansi. Stigao je tada i kurir sa Pivske planine. Kurira sam brzo poslao natrag i rekao da ranjenike sklone gdje god mogu i da Sava (Kovačević) ide za mnom dok ne bude kasno. Drugog kurira (docnije ćemo saznati da je to bio Dragutin Kosovac – prim. aut.) poslao sam na Vučevo, gdje se nalazio štab Sedme divizije. Vidio sam da je i umoran i gladan, a ja sam imao neke konzerve i to sam mu dao. Dikin je to sve posmatrao.
– On je sa vama i Hrčavku prešao i nastavio dalje za istočnu Bosnu – podsjetio je Vlado Šegrt. – Sve do Miljevine je bilo teško.
– Do Miljevine je bilo teško, ali ni poslije nije bilo lako. Nakon što sam poslao sve jedinice u ofanzivu prema Spreči i prema Majevici, kod sebe sam imao samo jedan bataljon. A jedna kolona Nijemaca ispred nas, a druga samo nekoliko kilometara iza nas. Gonili smo se sa neprijateljem i stalno bili u pokretu: od Olova prema Kladnju, pa onda okolo. Dva puta smo obišli i nazvali smo to šetanje oko Ponjerke... Najzad smo se otarasili Nijemaca. I tamo negdje iznad Vijake, blizu Kladnja, na jednom proplanku, uzmem kartu i gledam, ali ne sektor na kome smo, gdje je bojište, već dolje – Dalma-ciju. Saveznici su napredovali i već se znalo da će doći do kapitulacije Italije. A ovaj đavo (Dikin) bio je vrlo pametan, inače profesor, na Oksfordu, gleda u mene. Ja se okrenem i upitam ga da li otprilike zna kuda mi krećemo. „Da, da, znam“, kaže on.
– Kad smo stigli do Jajca – nastavio je Tito – istog dana donese mi depešu i kaže da je Italija kapitulirala. Ja sam još prije toga, dok smo se nalazili na planini Vlašiću, brzo poslao Dalmatinsku u Dalmaciju. U Dalmaciju sam odmah poslao i Koču (Popovića) sa njegovim jedinicama da razoruža Italijane.
Dikin, onako nervozan, dolazi tada kod mene i kaže mi da ima depešu od prajm ministra (premijera Čerčila) u kojoj traži da se cjelokupno talijansko oružje preda saveznicima, i da on, Dikin, može da ide tamo, kao predstavnik saveznika, da to naoružanje primi. Ja ga onda pitam: „Dobro, a koliko tu imate savezničkih vojnika?“ A on će na to: „Pa znate, mi nemamo, ali to je ozbiljna stvar.“ „Pa, i ja mislim“, kažem mu, „da je ozbiljna stvar. Nego slušajte: nijedne puške ne damo nikome, sve treba da bude naše. Mi smo se borili, mi ćemo od njih uzeti i puške, i sve ostalo naoružanje do kojega dođemo, sve što kod njih nađemo.“ On se onako malo prenuo zaćutao. Poslije više nije bilo nikakvih komplikacija. Vidjeli su da ne mogu tako lako sa nama.
– Nas bi interesovalo da nam malo detaljnije ispričate o vašem ranjavanju.
– E pa, to je bilo ovako. Cijelu noć smo marširali. Od Tjentišta smo išli gore prema Ozrenu. Bilo je strašno teško, a uz to – noć. To penjanje je prilično izmučilo i jedinice i sve nas. Naiđemo i na nekakvu močvaru, kud god se krene – mokro. Naredio sam da se stane dok izvidnice ne pođu malo naprijed, jer ne znamo gdje su sada Nijemci. Pribojavam se da ne uđemo u njihov raspored.
Jednu epizodicu sam dobro zapamtio. Stojim u tom blatu, a uz mene pas Luks. Ja čučnem, a pas legne kraj mene u onu mokrinu. I pošto ne mogu da čučim stalno, naslonim se na njega. A on trpi, sav polegao u onu mokrinu i drži me. Tiho dahće, ali me trpi. Ležao sam tako na njemu dva i po do tri sata. Bio je to nevjerovatno vjeran pas.
Kad smo izašli na Milinklade, bombardovanje još nije bilo počelo. Mjesto obraslo šumom, sa dosta velikim stabli-ma. Od toga poslije gotovo ništa nije ostalo. A gore, na vrh Ozrena, Nijemci se već popeli. Primijetili su nas dolje i počeli da pripucavaju iz mitraljeza. Pozovem komandanta Četvrte crnogorske brigade Vaku Đurovića i kažem mu da pokušaju jurišem odbaciti Nijemce jer, u protivnom, niko od naših neće tuda proći. Nije odmakao više od pedesetak metara, naletjeli su avioni i jedna bomba ga je teško ranila. Odsjekla mu je obje noge i on je umro. Naleti avijacije su se nastavljali. Tu je bio i Ranković; svi su bili tamo. Moša (Pijade) bio je malo dalje. Tražim tako neki zaklon, ali zaklona nigdje. Krenem prema jednoj uvalici i vidim da se već napunila. U nju je moglo da se skloni pet- šest ljudi, nijedan više. Onda malo podalje legnem samo na zemlju, a do mene i pas Luks. Iz aviona, iz onih korpica bacane su male bombe, pa se to sve rasprši i pokrije vas tepih. Odjedanput osjetim udarac. Bomba je eksplodirala sasvim do mene, sa strane gde se nalazio pas. Osjetim veliki bol. Učinilo mi se da od te strašne detonacije gubim svijest.
I u tom trenutku samo jedna misao: hoće li to brzo da se okonča da se ne mučim. Čovjek, valjda, kada dođe do toga da se umire, ništa drugo i ne želi nego da se to što brže svrši. No, svijest, međutim, nisam izgubio, brzo sam skočio. Pogledam, ima li ko živ. U tom trenutku niko nije bio ranjen osim mene. Moga psa je potpuno rastrglo. U njega je bomba udarila i on je, u stvari, mene zaštitio. Ležao mi je uz glavu. A kako mi je ruka bila podignuta, dobio sam dobar geler. Jedan dio je prošao skroz (Vlado Šegrt: Kad sam ja došao rukav vam je bio pun krvi). Da, imao sam na sebi džemper, jer je bilo malo hladno. Krv se zaustavljala i napunila rukav. Kad sam poslije došao, u zaklon, učinilo mi se kao da mi je ruka drvena. Strgnuta mi je odjeća i sve je fakat bilo naliveno krvlju. Geler je ostao unutra i izvađen je tek 1951. kad sam bio na operaciji od žuči. Bio je oštar kao britva. Izgleda da se udarom u kost razbio, pa je jedan dio izletio van, a drugi ostao.
– Šta se dešava poslije? – upitao je neko.
– Pa, morali smo da idemo dalje, da se probijamo. Po noći smo sišli u Hrčavku, niz jednu nevjerovatnu strminu. Ja vodim svoga konja za uzdu, dok mi je ranjena ruka pove-zana o vratu. Tle klizavo. Moj ordonans Prlja, sve malo-malo pa priskoči da me pridrži, i zgrabi me za ruku. A mene to naravno zaboli. I ja mu kažem – sa osmjehom će Tito – bolje me hvataj za vrat!
– Moraćete dati i jednu epizodu o našim ljekarima – dodaje. – Idući drugog dana, poslije Hrčavke, predveče smo stigli blizu Lučkih koliba. Prestalo je nadlijetanje avijacije, ali ovi moji su, ipak, iskopali za mene neki zaklon, da sjednem unutra. Dobro ljudi, kažem, kopajte to poslije, a ne sada, dok sam živ. Tu su mi pregledali ranu ljekari, doktori Đuro Mešterović i Gojko Nikoliš. Sa njima je, čini mi se, bila i žena Sime Miloševića, Olga, takođe ljekarka. Ruka mi poplavila. Oni to gledaju i vidim – preblijedili. Ne izgleda mi – kažem ja njima – da je to čega se vi plašite. Gangrena, koliko znam, ide gore, a ne nadolje. U stvari, krv se pod kožom bila zgrušala. Malo sam se našalio s njima.
– Kad je riječ o neprijateljima na Sutjesci – upitno će Brana Šćepanović – mora odmah da se zna, zbog cijele dramaturgije, koga sve treba uključiti. U ove dvije verzije scenarija uključeni su samo Nijemci.
– Pa, bili su i Talijani – rekao je Tito. – Naročito kad je počelo, oni su nastupali od Goranska (u Pivi). Tamo ih je Sava (Kovačević) dočekao i žestoko potukao. Treba, dakle, i njih uključiti. Poslije su, uglavnom, bili Nijemci, a onda i Bugari...
– A četnici, ustaše...?
– Četnici su bili vodiči i oni su ubijali ranjenike... Tumarali su po šumama, u grupicama, i ubijali naše ljude. Ko je ubio Miloševića (dr Simu)? Četnici su ga ubili. Pa, Gorana Kovačića? Takođe četnici. Tito je kratko zastao, a potom će, na kraju vrlo naglašeno:
– Bitka na Sutjesci je bila veoma značajna, zapravo najznačajnija. Bio je to preokret, ne samo u našoj borbi protiv neprijatelja u zemlji nego i u pogledu afirmacije i sticanja priznanja naše borbe i narodnooslobodilačke vojske u svi-jetu uopće. Na primjer, u odnosu Engleza prema nama tada dolazi do zaokreta. Poznata je ona Čerčilova izjava. Otada je on zauzeo sasvim drugi stav i prema četnicima.
Nakon što je saslušano još nekoliko zanimljivih detalja, Veljko Bulajić zaključuje uvjerljivim tonom:
– Eto, vidite, i zbog svega što smo danas čuli, jasno je da ne možemo više snimati bez vašeg lika... Nama se stranci obraćaju i pitaju ko će igrati Tita. Neki nam kažu – hajde da se dogovorimo koji bi glumac, i fizički, i po kretnjama, po svemu bio dovoljno sličan... Moramo se, dakle, složiti u tome da vas u Sutjesci treba da vidimo...
– U redu, u redu! – napokon će Tito, ne tako ubjedljivo.
