Bježite od nas mračne sile

Glavni cilj – uništenje okupatora

 Scenarista Stevan Bulajić naveo je da je u samom konceptu malo previše naglašeno da su četnici bili posljednja prepreka koju je trebalo savladati.

 – Čini se da je to nekako došlo u prvi plan.

 – Ne bi se smio dobiti utisak – rekao je Tito – da je naš cilj bio da građanskim ratom rješavamo budućnost Jugoslavije. Glavni cilj je bio da uništimo okupatore koji su našli saradnike u ustašama, četnicima i ostalim kvislinzima. Zbog te njihove saradnje izdao sam tada naređenje da se četnici poraze. Četnicima je na Neretvi zadat snažan udarac od koga se više nisu oporavili. Panika je zavladala u njihovim redovima. Brijali su brade i skraćivali kose prije nego što bi bili zarobljeni...

Pomenut je potom odnos prema italijanskom vojniku.

 – Ako se u ratu uopšte može imati sažaljenja prema neprijatelju – kazao je Stevan Bulajić – onda se takvo osjećanje nameće kad je riječ o Italijanima.

– Ne smijete zaboraviti da su italijanski zarobljenici nosili naše ranjenike. Ali tu svakako treba izdvojiti crnokošuljaše.

 – U filmu ćemo nastojati da ih pobijedimo, a zatim da ih, za razliku od Nijemaca, humaniziramo. Time će se jače podvući da su Nijemci bili glavni neprijatelj.

– Odmah poslije našeg boravka u Rudom (1941) kod Gajića smo zarobili 120 italijanskih vojnika. Oni su ostali sa nama sve do Treće ofanzive. Tada sam ih oslobodio i rekao da će uskoro stići, tamo gdje smo bili, njihove jedinice... Ti zarobljenici su se primjerno vladali, a neki su, na kraju, postali i naši borci.

– Bilo je ponekad i smiješnih scena. Jedne noći, pred automobil kojim sam išao iskočio je Italijan. Čučao je prije toga u jednom grmu. Podigao je ruke i u tom trenutku čakšire su mu spale. Rekao sam da ga uzmu u kola.

 – Kad su partizani – neko će iz ove ekipe – poslije napada na Drežnicu, ušli u tamošnju postaju, dirigent italijanske muzike sa svojim orkestrom zasvirao je „Avanti popolo“.

 – Meni je i do danas pred očima živo ostala jedna slika – ispričao je Tito. – Došao sam na omanji proplanak kod Rame, gdje su na nosilima bili poređani ranjenici koje su nosili Italijani. Odjednom su naletjeli avioni i bombardovali. I ja sam morao da iskočim iz automobila i da se sklonim. Sasvim blizu pobili su konje. Sat kasnije konji su bili pretvoreni u kosture. Bijelili su se još izdaleka.

Pomenuti su mnogi ljudi sa kojima se razgovaralo: Gojko Nikoliš (koji odlično umije da pripovijeda), Koča Popović, Đuro Kladarin, Duško Korać, Veljko Ilić, Velimir Terzić, ing. Smirnov, ing. Antun Roje, Slobodan Penezić Krcun...

 – Od Penezića smo čuli da su borci iz Srbije, i kad su bili bolesni, odmah ustajali čim bi čuli da se kreće prema istoku.

– Tačno. Srbi su htjeli da krenemo u Srbiju još ranije, prije našeg pokreta u Trećoj ofanzivi za zapadnu Bosnu. A i poslije Pete ofanzive. U Štabu (vrhovnom) na tome su naročito insistirali Sreten Žujović Crni i Milovan Đilas. Ja sam to odbio. Jer, neprijatelj je tada u Srbiji bio strašno jak, a mi veoma iscrpljeni.

 – Među anketiranima bilo je i mnogo žena. Divno pričaju. Svaka od njih nađe neku lirsku stvar. Za razliku od muškaraca-komandanata koji i poslije 20 godina govore istim rječnikom, vojnom terminologijom. Sastali smo se i sa više bolničara.

– Oni mnogo znaju.

 – Razgovarali smo i sa nekim bivšim četnicima. Rekli su nam da su napad partizana shvatili kao stihiju.

– Pa i bila je to, u neku ruku, stihija – kazao je Tito. – Jer svaki je naš borac bio ozlojeđen. Mi se borimo protiv okupatora, a četnici nam zabadaju nož u leđa. Biće vam potrebno mnogo napora da bi se sve to prikazalo, bez pretjerivanja, što realnije... O istim epizodama treba konsultovati i po nekoliko ljudi i uporediti njihova sjećanja. Čitam dosta toga što se objavljuje i često sam iznenađen kako ljudi ponekad sasvim iskrive događaje. Doduše, prošlo je dosta vremena, pa se sjećanja u glavi pobrkaju.

Kad je Bulajić obavijestio da će se film snimati na prostoru od oko 60 kilometara, Tito je sugerisao da se uključi slika Drvara, pa možda i Bihaća, odakle je započeo ovaj borbeni put. „Svakako da dvije glavne tačke treba da budu zauzimanje Prozora i prelaz preko Neretve.“

Vraćajući se još jedanput na zauzimanje Prozora, Tito je ispričao: „One noći prije napada na Prozor, kad je ovo mjesto konačno palo, obišao sam Prvu dalmatinsku. Nalazila se blizu italijanskih položaja. Htio sam da vidim njene borce. Bili su potpuno mirni, kao da rade neki svakidašnji posao. Nisam htio da ih pitam da li osjećaju strah, već sam ih samo posmatrao. Rekao sam im običnim glasom da Prozor već jedanput treba da likvidiramo da bismo spasli ranjenike. Nije tu bilo nikakve panike. Ako se dobro sjećam, komandant je bio Gligo Mandić... Među borcima je bilo dosta žena. To su zapravo bile lijepe djevojke. Nisu bile razbarušene, kao što ih vani prikazuju, niti uglađene, već jednostavne. Pravi ratnici. Zauzimanje Prozora bila je u stvari ubitačna vatra, obračun mitraljezima.“

Strah pred Neretvom veći nego u borbi

Uzbuđenja boraca pred Neretvom bila su veoma jaka. Ne zna se, prema pričanjima svjedoka, da li su bila veća kad je željeznički most srušen ili kad je novi podignut. U prvom slučaju, kako su neki učesnici ispričali, zavladala je užasna panika. Borci su se pitali kako je to moguće i šta će dalje biti. Jer je most, zapravo, prebacivanje na drugu, lijevu obalu, bila jedina nada. A kada je za nekih dvadesetak sati preko srušenog mosta, ranije 30 metara iznad vode, napravljen drveni, ovladala je sumnja u njegovu sigurnost. Prvi je preko mosta sa svojom desetinom prešao Stevo Opačić.

 – Da li se bojite? – upitao je on borce prije nego što će sa njima krenuti.

 – Bojimo se! – odgovorili su uglas, ali niko se nije pokolebao.

Pomenut je i zanimljiv detalj u vezi sa prelazom preko rijeke. Koji dan ranije kod Livna je kupljeno 30 mazgi za prenos raznih materijala. Kad su došle do Neretve stale su kao ukopane. Nije bilo sile da ih pokrene, pa su ih borci morali prenositi. Trud se nije isplatio. Kasnije je Tito zabranio da se uopšte koriste, jer se njihovo njakanje čulo nadaleko.

 – Prisebnost u teškim situacijama vrlo je bitna – kazao je Ratko Đurović.

– Svakako! – potvrdio je Tito. – U Petoj ofanzivi, u najtežim momentima osjetio bih kako ljudi gledaju u mene. Ne pitaju ništa, ali me pažljivo posmatraju. Trebalo je preći preko Sutjeske na Tjentište. Avioni su nas pratili. Na jednom proplanku, gdje sam se zaustavio sa Štabom, vidio sam ranjenike na nosilima. Bila je tu i neka koliba. Rekao sam da ih u nju sklone. Borci su to učinili, a potom su se okupili oko mene i  upitno me gledali. Nije bilo panike, iako je izgledalo da je situacija bezizlazna. Sa svih strana je praštalo. Rekao sam im: „Dobro, danas ćemo preći preko.“

– Sa vas se sigurnost prenosila na borce.

– Da sam bio nervozan, makar to i prikrivao, oni bi to osjetili... U teškoj situaciji, obično bih se malo osamio i razmišljao. Marko (Aleksandar Ranković) bio je sa mnom za vrijeme borbe kod Sutjeske. Dobio sam informaciju da nas Nijemci sve više pritišću, naročito na sektoru (Zelengore) koji je branio bataljon Druge dalmatinske brigade. Bilo mi je teško jer nisam bio siguran da li će bataljon izdržati. Ako ne izdrži toga dana, biće gotovo.

– Slično sam se osjećao i kada sam primio izvještaj od Save (Kovačevića) – nastavio je Tito. – Šetao sam cijelo prijepodne. Ona konfuzija, Đilas, koga sam poslao sa zadatkom da skloni teške ranjenike i da pređe na drugu stranu Tare, iza leđa neprijatelja, javljao mi je da se ništa ne može učiniti, da su naše jedinice opkoljene, da su u obruču i u bezizlaznom stanju. Čim su ljudi vidjeli takvog paničara, morala je i njih panika da uhvati. Šetao sam, kao što rekoh, i razmišljao, a Marko me gledao. Čim sam smislio šta treba da se radi bilo mi je lakše. Krenuli smo predveče, još dok se vidjelo. Na karti nije bilo označenog puta. Njemačka artiljerija se nalazila na Košuru. Kad smo izašli na Tjentište, dočekala nas je artiljerijska vatra direktno u čelo. Granate nisu pale na prednji, već na zadnji dio kolone. Ubijen je jedan kuvar, ali više žrtava, srećom, nije bilo.

Tito je predložio da se napravi maketa bitke na Neretvi, jer bi to u realizaciji filma olakšalo posao, a zatim je upitao ko će komponovati muziku.

 – Vladimir Rajter – odgovorio je Bulajić. – Mlad i veoma talentovan kompozitor koji je već pravio muziku za nekoliko filmova, uključujući i Kozaru.

 – Trebalo bi da i muzika bude sa motivima pjesama iz rata, poput one „Bježite od nas mračne sile“ i druge.

 Tendenciozni Najduži dan

 Razgovor se na kraju poveo i o nekim stranim ratnim filmovima, posebno onima koje snimaju Rusi i Amerikanci.

– Amerikanci prave – pomenuo je Tito – vrlo mnogo tih filmova o bitkama. To je historija.

– Gledao sam u Parizu film Najduži dan – rekao je Veljko Bulajić – koji su Amerikanci snimili o anglo-američkom iskrcavanju u Normandiji (6. juna 1944). Film bez duha i vrlo tendenciozan. Po njemu, proizilazi da Hitler ne bi bio pobijeđen da se Englezi i Amerikanci nisu iskrcali u Normandiji... A pošto se Nijemci nalaze u Atlantskom paktu, valjda je zbog toga u filmu rečeno da je Hitler spavao kada je počelo iskrcavanje. Da je slučajno bio probuđen, ko zna šta bi se desilo... U filmu je prikazan Ajzenhauer, ali nema Čerčila. Pojavljuje se Montgomeri i nekoliko drugih komandanata...

 – Iznenađuje me da se u tom filmu ne pojavljuje Čerčil – primjetio je Tito – jer je glavni strateg operacije u Normandiji bio on, a ne Ajzenhauer. Prilikom moga boravka u Italiji (1944) Čerčil mi je na karti pokazao kako su pripremali tu operaciju. Poslije izvjesnog vremena, Nijemci su savezničke trupe vratili natrag na desno krilo, mislim kod Bresta. Kad je obaviješten o ovome, Čerčil je rekao da to mora skupo da košta Nijemce, jer su bacili veće snage koje se mogu odsjeći. Bio je potpuno u kursu događaja.

– U Napulju, gdje je bilo oko hiljadu brodova, posmatrao sam Čerčila kako sve one veće posjećuje. Htio je da bude sa vojnicima, da ga vide. Čudio sam se kako se taj stari čovjek pentrao po brodovima. Rekao mi je da mora to da čini jer ti vojnici idu u smrt. Malo sam iznenađen i time što su Amerikanci u taj film uveli Montgomerija, koji je prilično potcjenjivao Ajzenhauera.

Povodom jednog drugog filma u kojem se Čerčil dobro vidi, Tito je rekao:

 – Englezi su izdržali jake nalete njemačke avijacije prilično ležerno, bez panike. Kao narod, pokazali su se vojnički izdržljivi.

 Svaka opaska sagovornika podstakla bi i neko Titovo prisjećanje: „Gledao sam kako su Amerikanci glupo ratovali kod Monte Kasina (prilikom iskrcavanja na jug Italije, 1943). Nije trebalo da izgube ni jednu desetinu žrtava koje su dali. Oni nisu imali nikakvih obavještenja gdje se nalaze njemačke jedinice. Posmatrao sam ovo bojište iz aviona, a i kad sam prolazio automobilom... Uspješno ratovanje ne sastoji se samo u tome da se prodre, već da se sa što manje žrtava postignu maksimalni rezultati. To mora biti primarno.“