Zašto SPC potire antifašističko nasljeđe
Cetni 01 S

Photo: espreso.rs

Bjež'te od nas, noćne tmine

Ako hoće nekome da podižu spomenik, bolje Musoliniju, nego Josipu Brozu, kazao je Amfilohije Radović 2018. godine.

Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori od dolaska na čelo Mitropolije crnogorsko-primorske Amfilohija Radovića zauzela je beskompromisno negativan stav prema nasljeđu Narodnooslobodilačke borbe. Kao potomak četnika i kao promoter i simpatizer četničke doktrine, srpski mitropolit je čitav svoj mandat posvetio iskrivljivanju istorijske slike. Radio je to na svakome ćošku: držao lažave, revizionističke propovijedi, iskopao svaku kost do koje je mogao doći, podizao crkve četničkim „mučenicima“, krečio i farbao freske nekom vrstom kriptočetničkog new wave pop- arta, proglašavao ratne zločince svečevima i držao im parastose. Potonjih godina sve češće problematizuje likvidaciju vladike i prvoklasnoga kolaboratora iz Drugoga svjetskoga rata Joanikija Lipovca, upoređujući, mada bez ikakva osnova, svoje vrijeme s njegovim. Svoju verziju istorije Amfilohije nudi kao recept za uređenje crnogorske države – koja tako prekonoć postaje jednovjerna, jednokrvna i jednojezična.

Međutim, kao svaki dobro talentovani političar u mantiji, Amfilohije dobro zna koliko je antifašistička platforma važan stub savremenoga svijeta. Zato je usavršio revizionistički mehanizam. U narativni aparat antifašizma Amfilohije je počeo umetati svoje ključne riječi. Tako je najkrvoločniji četnički komandant u Crnoj Gori postao perjanica antinacifašističke borbe. Doslovno u amfilohijevskom (da ne rečemo ristološkom) ključu to zvuči ovako: „Da se nikada više ne dogodi ni ono bratoubilaštvo koje je pratilo tu borbu protiv nacifašizma, posebno kod nas. To krvavo bratoubilačko kolo, koje je tada pokrenuto kod nas, završilo se u junu mjesecu u Sloveniji, kada je Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije sa sedamdeset sveštenika sa biranim, odabranim, najzačajnijim ljudima Crne Gore toga vremena sa Pavlom Đurišićem na čelu, odstupio na zli put, posijavši svoje kosti na Lijevča polju. Pavle Đurišić koji je prvi ustanik u Crnoj Gori protiv fašizma, koji je oslobodio Berane, to treba da zna Crna Gora, spaljen je u Jasenovcu, zajedno sa najodabranijim tadašnjim vitezovoma Crne Gore. Njegova vojska bila je Jugoslovenska vojska u Otadžbini, pokret otpora protiv zla nacifašističkog, a u isto vrijeme i protiv bezbožništva koje se začinjalo ovdje kod nas. Posijana je Slovenija njihovim kostima, posijanim bratoubilačkom rukom, nažalost.“ (Izrečeno 2015. godine)

Možda jeste posijana Slovenija njihovim kostima, ali zlo sije glava koja može iskazati ovoliku količinu opasne neistine, da od čovjeka koji je direktno kriv za hiljade i hiljade ubijenih Muslimana i članova partizanskih familija pravi verziju novoga nacionalnog heroja i žrtve. I još veli „prvi ustanik“, što svi znamo da je laž, jer je prva ustanička puška pukla u podlovćenskom kraju. No, lažava narav ne može a da ne naglasi svoju lažavinu, kako bi ona ostavila što žešći utisak. Kakav je to „prvi ustanik“ i borac protiv nacifašizma bio, svjedoči činjenica da je Đurišić bio jedan od najomiljenijih crnogorskih četnika kod talijanskoga okupatora, a da ga je za herojsku borbu protiv nacifašizma Gvozdenim krstom 1944. godine odlikovao i sam Adolf Hitler. Naravno, Amfilohiju Radoviću je i to poznato, ali Gvozdeni krst; Gvozdeni krst, zaboga, i Nikolaj Velimirović je imao jedan, isto od Hitlera poslat, pa to nije smetalo srpskoj crkvi da ga proglasi za sveca i „novog zlatoustog“.

Pored Gvozdenoga krsta i dugačke brade, Pavle Đurišić i Nikolaj Velimirović imaju još nešto zajedničko – antisemitizam. Glavni komandant Limsko-sandžačkih četničkih odreda, vojvoda Pavle Đurišić upozoravao je kao „blaženi“ vladika na jevrejsku opasnost. U naredbi koju je svojim jedinicima izdao 3. septembra 1942. godine, kada je glavnina crnogorskih partizana već bila izbjegla iz Crne Gore, Đurišić je pozivao na dalju borbu do istrebljenja komunističkih „bandita“ koji su „zagrezli u bratsku krv za račun jevrejskih plaćenika“. Ciljeve borbe Đurišić je tom prilikom nazvao „velikim“ jer se četnici bore za ostvarenje „velike slobodne države – čiste od svih manjina, narodnih izroda i gulikoža.“ Dva mjeseca kasnije, prilikom dolaska generala Birolija u Kolašin, đe su mu četnici pripremili velelepan doček, Đurišić je prisutnima održao govor. U njemu se pored osvrta na četničke zadatke, Biroliju zahvalio što je „dao mogućnosti da se vidno ispolji izraz nacionalnog ponosa i svesti kod srpskog naroda u Crnoj Gori, da uz pomoć italijanske vojske i italijanskog oružja očisti Crnu Goru od tih izroda i jevrejskih plaćenika“.

Zašto su Amfilohiju draži krvoloci od prekaljenih Titovih partizana koji su svojom fanatičnošću zadivili svijet i omogućili Jugoslaviji poslijeratnu izgradnju nezavisnu od Staljinova ćefa? Upravo zato što bi Đurišićevom praksom a na osnovu Dražinih zamisli iznijetih u „Instrukcijama“, Crna Gora postala etnički i vjerski najčistija zemlja Evrope poslije manjeg entiteta BiH. U takvoj Crnoj Gori ne bi bilo „poturica“, „lažnih ljudi, lažne vjere“, spermatozoida iz „Brozova Jajca“, „volova“ i „Đilasove kopiladi“, „ljudi koji slijede ondašnji put Jevreja koji su izdali Isusa Hrista“, dok bi dobri đedo Amfilohije Radović zasigurno zasio na premijersku fotelju i sebe još za života proglasio Svetim Moračkim Dalekovidcem. Ali na njegovu žalost, današnja Crna Gora iznjedrena je na idejama Trinaestojulskoga ustanka i takva će (ako bog da) i ostati.

„Bjež''te od nas, noćne tmine!“

*Tekst prenosimo sa sajta dnevnog lista Pobjeda

Oceni 5