"Blago cara Radovana" među šunkama
Piše se. Pišu izvesni ljudi. O sebi, o drugima; — za sebe, za druge. Neću da ponovim, hiljaditi po redu i hiljaditi put, u čemu je i kolika je apsurdnost tog "pišem za sebe":, neću, čak, ni da se naročito pozabavim "pisanjem o sebi", da nastojim ili pokušam da ma koga ubedim ili samo saopštim koliko je sumnjivo da čovek piše jedino o sebi, — koliko, najzad, niko do danas nije uspeo to da učini. Individualizam, negovan u buržoaskoj kulturi, ali i licemerno napadan, ako je to trenutno bilo potrebno, smatran je, htelo se da bude smatran kao najviše moguće oslobođenje čovečjeg duha, njegove intimne misli koju pretvaraju u bezopasnu i živopisnu igračku, — kažem oslobođenje duha, jer ovde nema ni pomena o kakvom drugom oslobođenju. Htelo se, a skoro i uspelo, da individualnost znači moje a ne ja. Stvorena je izvrdalačka psihologija James-a, famozna koncepcija o heroima Carlyle-a ili, ali samo u nekoliko, psihoanaliza (ona ima tri grane, ali ovde mislim uglavnom na Adlerovu). Uspelo se da se ličnost zavarava sopstvenom senkom ili repom, a da nikada i ne primeti da postoji, da se događa ma šta izvan te, često genijalne ali uvek uzaludne onanije.
Svet je moja predstava, uverenje koje, makar i nejasno, ima svaki buržoaski individualista, najsigurniji je put u moje carstvo nije od ovoga sveta, a to carstvo mogu gospoda da zamišljaju, — budući da među njima ima i pseudo-ateista — kakogod žele ili umeju: glavno je samo da ono ne bude od ovoga sveta. Treba li se samo setiti bednog Wilde-a, velikog estete i najčuvenijeg pedera, koji je hrišćanstvom potštapao svoj socialistički individualizam; treba li, u ovaj mah, makar i spomenuti vanintelektualno ostvarivanje mnogo istinitijih individualista: nihilizam i anarhizam, ali onaj primenjeni, čiju moralnost ne umem i neću da osporim.
I najsubjektivnije ispovesti govore o svima. Ali, ako je nekome neophodno osećanje ili ubeđenost da, uprkos svemu, piše samo o sebi, to je već jedan presudan podatak o njegovom pravom stavu. Činjenica je, međutim, da ljudi pišu. Činjenica je da jedni to smatraju kao vrhunac svega onog što ljudstvo preduzima, kao svoju, skoro mističnu misiju u svetu, činjenica je da drugi, treći, peti, hiljaditi smatra to, bilo kao uzgrednost, bilo samo kao sredstvo kojim dela radi jednog određenog cilja, nezadovoljan ili oduševljen tim sredstvom. Činjenica je da se - piše za ostale, pa ma to bilo razgovetno ili nerazgovetno upućeno; da se to nekad i nepriznato upućivanje tumači na hiljadu načina. Ali oni koji su svesni da su samo osvedočenje jedne nadgradnje, da su derivati jednog sukoba na koji oni, ipak, ali nikako presudno, utiču, oni koji su svesni na kojoj se strani nalaze, primorani su da svoju misao upotrebe što efikasnije, da sasvim jasno obeleže svoje upućivanje.
Ovde će biti reč samo o književnicima, - o srpskom delu književnosti ove zemlje, o književnosti koja je do sada većinom svedočila o socijalnom nesnalaženju onih koji su je stvarali, o svesnom ili nesvesnom reakcionarstvu gotovo svih njenih epoha. Međutim, danas, i pored toga što je većina onih koji su se javili na veoma teatralan način posle rata, očigledno reakcionarna, postoji i ceo panoptikum predratne reakcionarne klike, klike diplomatsko-profesorske koja vampirski pokušava da se još pokaže živom, pošto je još uvek u čaršiji moćna. Oni prvi pomenuti sposobni su bar da inspirišu naše psovke, a ova seda gospoda (i među "mladima" ima sedih) ove "čestite starine" već davno pokojnog i prežaljenog "beogradskog stila", samo su jeziva svedočanstva jedne imaginarne kulture, "miris već davno uvele ruže". Danas smo daleko od toga da nas ma i najmanje uzbudi nagvaždanje Bogdana ili Pavla Popovića, turobno-utrobno džangrizanje Živka Milićevića, vizantijsko-frizersko šeprtljanstvo Milana Kašanina, birokratsko-rasno "stvaralaštvo" Veljka Petrovića ili Momčila Miloševića, ili lirsko-misaona precioznost Isidore Sekulić - daleko smo danas od te gospode koja se, uostalom, energično i uspešno međusobno gricka. Njih treba i dalje ostaviti na njihovim banketima i jubilejima, u polemikama ili zbornicima, u svađicama oko nagrada; njih je najzad i teško pokrenuti odatle. Ali postoje izvesne pojave koje se ovoj začmaloj sredini serviraju na način koji izlazi iz kruga literarnih zadjevica ili samohvala i koji sačinjava, za onog koji hoće da im odgovori onako kako to po svojoj sadržini zaslužuju, pravu klopku provokacije.
Jedan od takvih slučajeva je i izdavanje Sabranih dela Jovana Dučića.
Apsurdno je (a i opasno) makar i pokušati da se ukaže na nedotupavnost onog famoznog prospekta za Blago cara Radovana. Poezija tog gospodina (G. Jovana Dučića) zaostala je još samo na ponekim svetosavskim proslavama ili u "koncertnom delu" neke srbijanske, palanačke zabave. Oni koji su se nekad ushićavali Dučićem, imaju sada decu koja čitaju Crnjanskog, Drainca ili Dekobru. Kult Dučića je još jedino obavezan u gimnazijama: jer može da bude i glavno pitanje na maturi. Njegove knjige kupuju se isto onako kao što, na primer, svaka gimnazija a i osnovna škola mora da bude pretplatnik Venca. Nasuprot tome što se, po onom što je napisao, Dučiću može priznati samo očigledna apsurdnost, mora mu se priznati istorijski značaj u doba vladavine davno sahranjenog i prežaljenog beogradskog stila". U jednom od narednih brojeva bilo bi možda potrebno da se podrobnije razmotri taj period od osnivanja Glasnika pa do Rata, da se razmotri samo radi obelodanjenja jednog statičnog nazadnjaštva, vešto prerušenog u tipičan ćiftinski liberalizam. Ljudi koji su u književnosti predstavljali to doba imaju, pored onih koji još nisu poslovno izlapeli, svoje naslednike u nazadnjaštvu. A oni, kao u ovom slučaju Jovan Dučić, koji pokušavaju da ubede da mrtvilo ili lešinarstvo znače život samo su poslednji podaci iščezavanja, potpunog i nepovratnog. Pored ovoga, nikome potrebno štampanje dela Jovana Dučića jeste i osvedočenje izvesne moralnosti intelektualca, veoma slavnog, reprezentativnog, tj. naturanog svima i svakome za takvog.
Talenat ovog gospodina - a zašto se taj talenat ne priznaje i Vojislavu Iliću Mlađem? - gospodina koji je počeo sa pesmicom u Bosanskoj Vili na čijim zadnjim stranama prima od urednika savete da bolje uči a ne da se buni i vrpolji, talenat koji počinje da se manifestuje tim pesmicama osrednjeg provincijskog nivoa, sada (1926—1930) je ostvaren u glomaznoj torti od bajatih kolača nazvanoj Blago cara Radovana. Jovo Dučić iz prošlog veka postaje Jovan Dučić ovog veka, a kad bi se nekim čudom prebacio u iduće stoleće bio bi Ovan Dučić, opet pesnik, varničan duh i tako dalje, bez ikakvih drugih promena. Od vila do careva nije daleko, samo je i jedno i drugo veoma udaljeno od današnjice. Jovo - Jovan Dučić je oko četrdeset godina tapkao, čeprkao i najzad našao blago carevo. Možda ga je on samo dobio jer, vele, pesnici se često nagrađuju, ali da se ne zameramo oko sitnica. Na kraju krajeva: Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba.
Meni je zaista neprijatno što ovako govorim o jednom sedom gospodinu koji je, ljudi govore, veoma otmen i ljubazan. Slučaj, a ovog puta to je bila stvarnost, naterao me je na to. Smatrao bih za nepošteno, kada bih ovaj napis pretvorio u književnu analizu gde bih, nikako ne prvi, govorio o Dučiću kao slabom pesniku, pesniku radi koga ljudi postaju i doktori. Neću da uveseljavam čitaoce citirajući mudrosti i lepe stihove, jedre kao naduvane bešike. Mrzelo me je da po savetu nekih tragam za izvesnim stihovima, jer kažu mi postoje i šopiranja. Sve ovo ostavljam onima koji smatraju da je opravdano posvetiti svoj trud ovakvoj i sličnoj poeziji, ja ću samo opisati svoje ponovno čitanje sabranih Dučićevih umotvorina.
Jutro je, ali ne kao "u početku speva". Obično jutro kada se žuri u radionice, kancelarije, škole. Nimalo epskog, bar meni ošamućenom Dučićem: treći je dan kako čitam o vitorogim mesecima, ružama, vaznama, moru, zlatnim kosama, mramoru, jablanovima, princezama, Bogu, vlasteli, Srbiji, Dubrovniku, Leili i sličnim lepim i nežnim stvarima.
Tek što sam pročitao Crnu pesmu "To je bilo dok ona beše najlepša i najtužnija žena u mračnom Eskurijalu, to je bilo obično u duge dane, u vrtovima gde su živeli suncokreti puni bolne nostalgije."! Uzimam novine. Ništa naročito. Novine kao novine. U Novom Sadu, Srpskoj Atini, pretučena sobarica. Isprebijao je gazda i držao zatvorenu nekoliko dana. Sećam se da je nedavno i neka beogradska domaćica pretukla do smrti svoju služavku. Čitam dalje Dučića. Dubrovačke pesme. Zaista uzbudljiva istorija ponosite i dostojanstvene vlastelinke Luče. Nisam ni malo sentimentalan. Ni zbog Dučića, ni zbog one dve radnice. Ni jednoj ni drugoj nije potrebna ma čija razneženost, naročito ne onoj mrtvoj. Svaki onaj koji ova zverstva hoće da komentariše svojom dirljivošću i mlitavim srcem, nemoralan je. Komentari su nepotrebni. Potrebna je svesna akcija, potrebna je svest onih koji mogu sutra da budu pretučeni... Ali ja zaboravljam da treba da pišem o "knezu srpskih pesnika", da je potrebno da svaki njegov red pročitam. Čitam. Toga dana. Sutradan. Nekoliko dana. Ipak ne mogu da pišem o Dučiću. Skoro svaka veća radnja, od knjižare do kobasičarnice, ima u svom izlogu trobojkom ovenčano Blago cara Radovana. Ono stoji pored šunki ali nije šunka. Šunka je nekad bila živo meso, a ova knjiga nikada. Sve ovo govori mnogo rečitije od onoga što sam u stanju da napišem povodom ovakvog pesništva, dostojnog da ga piše kakva precvetala uspijuša.
Prekidam. Završavam. Nešto što je već davno završeno. Ali pustimo Dučića da završi:
VEČERNJE
Mala, snežna seoska crkva, na rudini pokraj grozničave zelene Teke. Rudina je neograđena, puna trave, i na njoj pase jedan krupan mlad magarac. U travi leži nekoliko ogromnih napuštenih stećaka, možda grobovi kakve patarenske gospode. Magarac lagano čupka travu, oko starih znamenja i plemićskih grobova.
Tako ceo dan. Najzad sunce uđe medu planine i prosu na reku svoj poslednji krvav zrak. Seljak-crkvenjak zatrese u tornju malo večernje zvono, koje odjeknu mnogokratno u obližnjoj crnoj smrčevoj šumi. Reka se lagano gasila.
Magarac podiže glavu, krupan i silan. Dva njegova mokra, svetla, široka oka zagledaše se nesvesno u dolinu koja je bila puna zvuka. Tada on pusti svoj glas gadan, sirov, rapav, ali pun mladosti, sile i nekog divljeg, neodoljivog veselja što je živ. I, kao pobožni glas zvona, i taj se glas podiže u nebo.
...I sa pobožnim glasom zvona, sa magarčevim njakanjem neka se podigne u nebo i glas ovog pesnika, jer zaista vam kažem, njihovo carstvo nije od ovoga sveta.
*Tekst prenosimo iz drugog broja časopisa “Nadrealizam danas i ovde”, 1932.