"U vrtu čudovišta" Leila Slimani
Smoka 01 S

Photo: blogspot.com

Blago onima koji nikada ni o čemu nisu bili ovisni

Iako me nije oduševio, ovaj sam roman doslovno progutala u jednom danu. Nešto u njemu tjera vas da čitate dalje, a to je uvijek dobar osjećaj. Onaj kad jedva čekate ujutro skuhati kavu da biste počeli čitati ili kad navečer obaveznu seriju na Netflixu ipak zamijenite knjigom. Ako joj ništa ne priznam, priznajem joj čitljivost i uspješnost u pobuđivanju interesa.

Već prije nego što sam uzela knjigu u ruke pročitala sam nekoliko osvrta pa sam znala što me otprilike čeka. Zadnjih godina spoznala sam da sam malo staromodnija nego što sam si to do sada voljela priznavati i nisam veliki obožavatelj likova kao što je Adele, ali avaj, ona nije ispala ono što se dalo naslutiti. Prvo da napomenem, likovi u ovom romanu nisu simpatični i teško je s njima suosjećati. Čak i dijete je u meni proizvelo stanovitu nervozu. To sam na kraju ipak protumačila kao spisateljičin uspjeh jer mislim da je upravo to i bila reakcija koja se trebala formirati kod čitatelja. Također, kad naiđem na nešto okarakterizirano kao kontroverzno, uglavnom to zaobilazim upravo zato što nerijetko nailazimo na raznorazne pokušaje da se što više šokira čitatelja/gledatelja i taj silni trud zapravo proizvodi suprotan učinak. Ovo, naravno, govorim iz vlastite perspektive i nikako ne mislim da se kod svakoga nužno stvari razvijaju na isti način. U vrtu čudovišta na više je mjesta okarakteriziran kao kontroverzan roman. Jer priča priču o ženi ovisnici o seksu. I to ne o bilo kakvom seksu, nego ponižavajućem, grubom seksu.

Adele je relativno uspješna novinarka udana za uspješnog liječnika s kojim ima sina Luciena od koje tri godine. Naoko su savršen par, ali Adele ima mračnu tajnu: ovisna je o seksu i tu svoju ovisnost utažuje na razne načine, a ti načini nerijetko štete njezinim bližnjima. No godinama ona to ipak uspijeva držati pod kontrolom. Ima poseban mobitel za kontakte muškaraca s kojima se nalazi, svoje osobne stvari čuva pod krevetom pomno sakrivene, a ima i vjernu prijateljicu koja je jedina upućena u njezin problem i često joj „čuva leđa” pred suprugom. No Adele nije sretna, ona pokušava prestati, ona se muči. I tu ju počinjemo razumijevati.

Blago onome tko nikad ni o čemu nije bio ovisan, bile to cigarete, alkohol, droga ili nešto treće. Taj umirujući „još samo sada i onda prestajem” trenutak u kojem se osjećate kao da letite jer ćete sada dobiti ono što vaše tijelo ili vaš um žude jedan je od najljepših trenutaka na svijetu, isto kao što je i onaj koji ga slijedi najgori mogući: samoprijezir. Jer smo opet pokleknuli, jer nemamo snagu volje, nije nam dovoljno stalo i ako smo opet posrnuli, što nam garantira da nećemo ponovno. I još nakon toga. Unedogled. Oni koji to ne razumiju laki su na osudi kao John Wayne na obaraču, a često su laki i na šupljem savjetu kako se samo malo više treba potruditi i to je to. A Adele se trudila i posrtala i posrtala opet. Nije nam simpatična zato jer ju možemo razumjeti, ali ona to ne treba ni biti. Nije simpatičan ni njezin suprug Richard, posebno ne nakon što sazna za njezin dvostruki život. U tom trenutku ga prestajemo i žaliti jer i iz njega izlazi ona neka iskonska, očito dugo nakupljana, zloba. No, on je povrijeđen i to smo također u stanju razumjeti.

Unatoč nekim manjkavostima, ovaj roman je potreban, posebno danas kad se stigmatiziranje na neki način vraća na velika vrata pa, iako se više ne skupljamo na trgovima da bi koga kamenovali ili pljuvali na stupu srama, to činimo na mnoge druge, suptilnije načine. Adele je žena koja nosi svoj križ, vjerojatno isklesan još u ranom djetinjstvu (što se da naslutiti iz odnosa s majkom) i on ju neprestano poklapa pod svojom težinom. Ona je duboko nesretna u svom pokušaju da se izliječi obiteljskim životom, odlukom da uplete još živih bića (jedno od kojih je svjesno i sama donijela na svijet) u priču koja teško da može imati sretan završetak.

Nemali broj puta tijekom čitanja prolazilo mi je kroz glavu da je ona proizvod društva koje nameće određene vrijednosti i da bi joj vjerojatno bilo bolje da je ostala sama i živjela sa svojim aferama. Ali saznajemo i da Adele ne voli svoj posao, ne voli raditi, ali želi lagodan život kako bi se nesmetano posvetila utaživanju svoje gladi i, da, to je odvratno, ali s druge strane, tko ne bi želio lagodan život a da ne mora raditi. Onaj tko kaže da ne bi, vrlo vjerojatno laže, ali to je druga priča. No ona ne može uživati u suprugovom liječničkom novcu jer ga ne može trošiti bez grižnje savjesti, ipak je krvavo zarađen u znoju i neprospavanim noćima. Dakle, cijeli njen život zapravo je noćna mora iz koje se ne vidi izlaz.

Roman je pisan hladnim stilom (ako to možemo tako nazvati) i ne daje poseban užitak u samom tekstu, ali kako sam već prije spomenula, vrlo je pitko štivo i zapravo želite znati što će se s tom nesretnom nesimpatičnom ženom na kraju dogoditi.

Za kraj, roman možda i jest kontroverzan na neki način, ali ja ga ne bih takvim nazvala. Ako možemo čitati o ovisnostima o raznim opijatima, možemo čitati i o ovisnosti o seksu. I trebamo. Književnost ne treba čitati u rukavicama, ma koliko vam te rukavice preporučivali. Književnosti treba pristupati s posebne pozicije jer ona nam pruža nevjerojatno iskustvo da čujemo glasove onih koje nikada inače ne bismo. Zato vas molim utišajte predrasude, glupe glasove koji književne likove karakteriziraju kao „kurve”, zanemarite s prezirom površna čitanja kao ono koje kaže da je Lolita knjiga koja glorificira pedofiliju i mnoge druge besmislice. Čitajte jer je čitanje jedinstvena prilika da razumijete, a s razumijevanjem sigurno ćete biti bolji ljudi.

*Prenosimo sa portala Ziher

Oceni 5