Nisam ti ja brat
Lmps 01 S

Photo: tumblr.com

Blind Date

Grizem usnu dok se slučajni građanin preliva u sedištu pored mene. „Ma ne treba mi niko,“ mislim, a onda do Zelenog venca zamišljam kako pečemo krompir iz naše bašte i seckamo organsku papriku, i sve ono što valjda rade oni koji pate od viška ljubavi.

***

„Ok, Google“

„Hi, how can I help?“

„Open Grindr“

„Opening Grindr“

***

To su ti dali i u to se uklapaš. Negde između diskrecije i javnog servisa stoje najave, obično u obliku fotografija, uglavnom bezglave. Nasilje kulture vizuelnog oživljava onoliko koliko je kvalitetan ekran uređaja koji ga distribuira.

Ponekad verujem u dejting aplikacije kao što se nekad verovalo u boga: čine da se osećam manje bezvredno i daju mi ono „zato“ i „zbog toga.“ „Potpuno heteronormativno“, šapuće mi glas koji se obično čuje u takvim situacijama. I kao što se religija preokrenula jednom kada je preuzela vlast, tako je i sa tim svetlećim ekranima koje uključujem redovno kao što stariji pale televizor. Obuzimaju me kada moral posustane, dok zamućene fotografije obećavaju ljubavnike koje bismo nekada samo stidljivo pogledali u prolazu, a danas ih stavljamo na ekrane, da ih gledaju svi, i da im pripisuju geografske i topografske epitete dok ih na svojoj mapi želje određuju kao lepotane ili zveri, ili jednostavno skotove ako kažu „ne.“

Da bi se nešto zaista imenovalo neophodno je da bude važno, ili bar moguće:

„Ćao, Into Fun?, Hej, How are you, Šta ima?“

Pronalaženje pravih reči je drugi način da nešto bolje vidiš, mislim, a kažem samo – Hej.

„Šta tražiš?“

Nešto da me probudi iz anatomije prosečnog života – godinu dana gledanja reklama, devet meseci onoga što Englezi zovu heartbreak, 20 minuta čistog zadovoljstva, mislim, a kažem – Ime možda.

„A, batice, rano je za ime.“

Da, sva moć ti je u imenu, kao kod nekog mračnog heroja koji biva poražen tek kad mu se otkrije ime, mislim, a kažem: Ok.

„Još nešto?“

Pronašao sam danas neku video igru, Darknes Rising ili tako nešto, i nakon što pređeš prvi nivo i razumeš komande, sa glavnog junaka svuku odeću i onda možeš da ga gradiš po sopstvenoj površnosti – da mu oblikuješ usne, pomeraš vilične kosti, biraš obrve. I kad uveličaš avatar, i lice dođe do same površine ekrana, a ti nastaviš da oblikuješ reljef kože, on podigne pogled i kao da kaže : ne idem ja nikuda. Je l možeš to, mislim, a kažem: Nešto zabavno.

„Šta je zabavno?“

Kad provedete neko vreme u rezanju noktiju, ili u traženju izgubljenih ključeva, ili kad šest meseci stojite u različitim redovima čekajući karte za nešto što obojica morate da vidite. Nije uvek prijatno, znaš. Provedete nekoliko meseci penjući se uz stepenice koje vode baš do vrata vašeg stana, spavate godinama ne otvarajući oči, imate seks sedam meseci, pa onda nešto ređe. Nije uvek lako, znaš, ali je zabavno, mislim, a kažem – Bilo šta što može da me pokrene.

„Hoćeš da se vidimo?“

Po nekoliko dana prođe dok ne dobijem zeleno svetlo, mislim, a kažem – Da, zašto da ne.

„Evo ti lokacija, brt.“

Ova tačka na mapi izgleda tako beznačajno i nisam ti ja brat, mislim, a kažem – Ok, tu sam za petnaest minuta.

„E, strava. Al’ samo polako, i nemoj da galamiš.“

A šta ako vrisnem, i šta ako mi se baš vrišti, i ako hodam onako kako ja umem i nosim majicu tako da svima bude jasno da sam pederčina, šta ćeš onda, mislim, a kažem – Je l možeš da siđeš ispred zgrade, da ne lutam mnogo?

„A pa ne mogu, brt, to je moj kraj, neću da neko zna.“

Već sam na ulici i mislim: mater ti jebem, pa jesam se za ovo borio, a kažem – Ok, nema frke.

„I nemoj da pališ svetla u zgradi, imam tu jednu komšinicu, sve snima.“

Već sam ispred zgrade, mater ti jebem, mislim, proveo sam neko vreme u rezanju noktiju, šest meseci u traženju izgubljenih ključeva, mnogo vremena u redovima za karte, nije uvek bilo lepo, ali mnogo bolje od ovog tvog mraka, mislim, a kažem – Ok.

Ulazim u zgradu kao posle sedam sati povraćanja, palim lampu na telefonu, sija jače od bilo koje rasvete čini mi se, iza vrata stanova čujem: komeša se život. Nije uvek prijatno, znam.

 

Oceni 5