Bliskost s italijanskim kantautorima

KAKO JE SVE POČELO: „Is it a bird? Is it a plane? Is it a Superman?“, duhovito će upitati nepoznati bloger iznenađen spoznajom da je u proljeće davne 1962. - bilo je to točno 16. travnja - pod kataloškim brojem Jugotonova EP-a EPY-3174 Arsen Dedić, nedodirljivi kantautor, rekao bih, Krleža hrvatske i jugoslavenske pop glazbe, snimio cover svjetskog hita "Let's Twist Again". Uspješnica je to s kojom je nepovratno akcelerirano novo planetarno plesno ludilo započeto, kao što stihovi kažu, „prošlog ljeta“ i trajat će nekoliko budućih, s tipičnom plesnom kretnjom koju na podijima na neki način susrećemo i dan danas. Čovjek je bio naprosto zatečen tim otkrićem.

Naravno, twist se kod nas zavrtio u pomaku od gotovo godinu dana, što je za to vrijeme i nije bilo neko kašnjenje. Dedić je to čak malo i ubrzao. Tim prije što će u svibnju (30. svibnja, i za tu ploču imam točan nadnevak izlaska!) biti objavljena još jedna EP ploča - skrenut će mi pozornost sam Arsen - s prvim domaćim twistom uopće. „Volite li twist?“ ljupko će se upitati Gabi Novak pjevajući istoimenu skladbu Nikice Kalogjere i Arsena Dedića, tada kao Igora Krimova („twist, twist/ uzmite svi po jedan anketni list/ o-dgo-vorite/ da li volite twist?“).

Dakle, Chubby Checker, kralj te naglo rasprostranjene društvene novine, u svom originalu iz 1961., u srednjem, ad libitum dijelu, animira plesače pitajući ih: "who is that, flyin' up here...is it a bird? (nooo!)...is it a plane? (nooo!)...is it the twister? (yeee!)“.

„Twister?“, pita se bloger.

„Neee!“

I poentira: „Superman?“

„Daaa!“

I zaista, bio je to Arsen Dedić, naš muzički superman. Tada, već u 24. godini, uz pratnju Ljubljanskoga jazz ansambla i s doo-wopom slovenskog vokalnog kvinteta Optimisti, snima svoje prve solističke snimke. Na tragu talijanskoga urlatora Tonyja Dallare, duhovitim vlastitim prepjevom potpisan još uvijek kao, sada već priličan estradni rutiner, Igor Krimov, na tren će se okušati u toj novoj svjetskoj senzaciji, korijenski i duhovno pripadajući, što će ubrzo urbi et orbi i otkriti, drukčijem svijetu. Iz skore perspektive ambicioznog autora-pjevača odustat će od tinejdžerske novine, prešutjevši - kako će u nastavku svog otkrića dobro primijetiti nepoznati bloger - rane tvisterske pokušaje, tako da "Zapleši twist" nikada kasnije nije uključio ni na jednu kompilaciju za koju je sam birao sadržaj. Usput lakoćom je nadmašio izvornik, ali i srpski prepjev inače vještog stihoklepca Đorđa Marjanovića, koji je nekako istovremeno – datum nije sačuvan - objavio i svoju inačicu kao „Igrajmo twist“.

To su, dakle, one umjetnikove formativne godine na estradi kada traži rimu u pop glazbi perom svog alter ega Igora Krimova, ovdje malo prevodeći, malo dodajući: „Zapleši twist/ kao prošlog ljeta/ je-e, jeee, onaj twist/ što smo plesali svi (...) pamtim kaputić/ i tvoji kosu plavu/ i hiljade stvari/ koje reći ne znam (...) pamtim malenu plažu/ i hotel pored mora/ i juke-box i jedra/ i mjesec ako treba (...) zapleši twist/ kao prošlog ljeta/ moja djevojka/ tad si bila ti...“. Isti postupak koristi i na B strani ploče u tada popularnoj „Nata per me“/“Rođena za mene“ kralja talijanskog rock 'n' rolla Adriana Celentana, kada - inače u „srednjih instrumentalnih osam“ - umeće izmišljeni parlando, formu ponekad korištenu u onovremenim uspješnicama. „...Ne odgovaraš mi na pisma/ ne znam, možda si otputovala/ ili si me zaboravila...“, izgovorit će za nas danas pomalo nestvarnim recitativom u snimci koju je, kao i spomenuti twist, zauvijek prognao u nevoljen(?) kutak svog impozantnog diskografskog nasljeđa.

Pa, zaista, kako je sve počelo?

ARSEN DEDIĆ KAO IGOR KRIMOV: Bio je četvrtak u znaku Lava, 28. srpnja 1938., u Šibeniku se u težačkoj obitelji Dedića, u oca Jovana, zidara, člana lokalnog dobrovoljačkog vatrogasnog društva i talentirana glazbenika (samouk, umio je svirati u gradskoj limenoj muzici, stoljetnoj Šibenskoj narodnoj glazbi, nekoliko instrumenata) i majke Jelke, rođene Veronike Mišković, kućanice (po domaću – domaćice) iz Rupa kraj Skradina, rodio drugi sin – Arsenije, koji će kao Arsen Dedić tijekom druge polovice 20. stoljeća izrasti u ikoničnu figuru hrvatske i jugoslavenske kulture. (Ime je dobio po čuvenom srpskom patrijarhu iz 17. stoljeća Arseniju Crnojeviću, kao što je njegov stariji brat Mile – Moj brat - nesuđeni Luka, svoje dobio po moćnom srednjovjekovnome kralju Milutinu.)

Odlikaš cijenjene šibenske Gimnazije, likovno i pjesnički nadaren, obećavajući flautist muzičke škole, do Zagreba, mitskog odredišta šibenskih studenata (nekad su to bili Padova i Prag), zaslužit će obje srednjoškolske svjedodžbe kako bi u jesen 1957. upisao studij prava. („Roditelji su očekivali neko 'solidno zvanje', a pod solidnim se obično podrazumijevalo 'pravo'“, reći će u jednom od svojih ranih intervjua.)

Arsenovi likovni uradci, pjesnički iskoraci i muzikalnost (već se prepričava kako je prvi kompliment s petnaest godina dobio od Lovre Matačića koji se na gostovanju zatekao u Šibeniku) nagoviještali su probleme s odabirom: kamo sutra? Likovna akademija je na odlasku iz rodnog grada u „bijeli svijet“ također bila mogućim izborom.

Voljom roditelja, odabravši pravo ponovno će upisati i završne razrede srednje muzičke. Tako kao da nam je dao do znanja da „bubanje“ za budućeg fiškala nije značilo i odustajanje od flaute. Tim prije što ga je za smještaj ranih zagrebačkih godina dopao Muzički internat u Jurjevskoj na broju 31. a, u secesijskoj vili, nekada vlasništvu Fellerovih, poznatih zagrebačkih farmaceuta-industrijalaca, točno iznad živopisne Tkalčićeve, u društvo čitavog orkestra uglavnom nesuđenih pravnika. Dijelio je sobu s violinistom Vinkom Fabrisom, flautistom Radom Selićem, klarinetistom Vitom Manestarom, trubačem Brankom Bukićem, gitaristom Ivom Cukrovom (obojica Šibenčani), te klaviristom Marijem Bogliunijem, kojem nije trebalo puno da ga odvuče k svom orkestru na Ribnjak, u izazovan ambijent jednog od brojnih popularnih zagrebačkih plesnjaka.

Pravo se našlo u drugom planu; nastupi na Ribnjaku, gdje je ubrzo pjevao uspješnice dana „Only You“, „Il vecchio frack“, „Dianu“, „Come prima“, premda su izgledali kao prolazna zabava i usputno zgodno iskustvo, te studij flaute na Muzičkoj akademiji (kojeg je upisao nakon potvrđene zagrebačke srednje muzičke u jesen 1959.), konačno su raspršili sve roditeljske iluzije o sinu pravniku, smjestivši ga među one vječne studente-apsolvente. Nadalje, „privremeno stanje“, „izlet u zabavne vode“, pokazat će se, postat će put bez povratka i onaj drugi, njemu miliji cilj: karijera akademskog glazbenika i serioznog skladatelja, unatoč redovno stečene diplome flautista, ostat će također zauvijek na slijepom kolosijeku.

Istina, među prvim skladateljskim pokušajima bit će „Večer sa Ksenijom“, na nagovor sklonog mu korifeja domaćeg jazza Boška Petrovića, dakle, ambiciozniji komad (Arsen bi rekao „cjelina“, nije volio izraz „komad“) napisan za flautu i Zagrebački jazz kvartet. Desetljećima kasnije, često naglašavajući s neskrivenom ironijom kako ne podnosi diletantizam („...Nasilje diletanata! Ostavimo profesionalce! Sva vlast diletantima! I u glazbi je tako. Na vladajućim pozicijama su oni koji note znaju iz viđenja i koji su Muzičku akademiju vidjeli izvana, a ne mi koji smo ju iznutra gledali desetljećima“), bit će zaokupljen slojevitim simfoničnim orkestracijama dijela svog opusa, a njegova filmska glazba (ali i glazba za kazalište i televiziju; nije volio dijeliti jedno od drugog ili trećeg!) ostat će najboljom potvrdom godina provedenih na Akademiji.

Vratimo se estradi. S Bogliunijem, potaknuti modom vokalnih grupa, u međuvremenu otkrivši u sebi zaista sposobnog solista, osnovat će kvartet Prima, upravo po spomenutom hitu talijanskog urlatora Tonyja Dallare, čiji je inače vokalni stil Arsen počeo djelimice oponašati. Dedić je poslije Prime pjevao u vokalnoj grupi Syrinx, pa se priključio Hrvoju Hegedušiću i njegovu Zagrebačkom kvartetu, a onda su 1961. došli Melosi i godinu poslije prve ploče. Usporedo se upuštao u eksperimentiranje s kvartetom flauta, pjevao u Ivanu Goranu Kovačiću.

Mora se primijetiti kako se Arsenovo traganje za izgubljenim akordom zamrsilo nakon što je u taj svojevrsni zabavnjački kaleidoskop, ponovno na nagovor Marija Bogliunija, počeo slagati i svoje rime, pokazat će se, uspjele i vrlo tražene. Neko vrijeme je Bogliuniju za njegove skladateljske pokušaje pisao tekstove pod pseudonimom jedan drugi, danas također slavljeni Šibenčanin. Bio je to tri godine stariji Miro Belamarić, koji je na Muzičkoj akademiji upravo diplomirao dirigiranje i kompoziciju. Dalje više nije htio. Arsen pak nije mogao odbiti prijatelja i prihvatio se uloge tekstopisca.

Naravno, njegov literarni dar nije bio nepoznat talentiranom kompozitoru iz Svetvinčenta. „Prvom poznatom pjesmom javlja se u drugom broju zagrebačkog Poleta iz 1956. (...) Osim u Poletu, Dedić se ubrzo pojavio i u splitskom Vidiku (1957.) (...) Suradnja s Poletom se nastavila iste godine (...) Dva pokušaja u dotad nepredstavljenim disciplinama“ (T. Maroević). Crtice i crtež; 3. nagrada za kratku priču. Kada mu je 1958. časopis Prisutnosti objavio ciklus pjesama pod naslovom „Čuda“ (par pjesama zatitralo je religiozno kao posvete “Gospodinu Isukrstu” i “Svetom Nikoli“, zaštitniku putnika i pomoraca), našavši se u društvu vlastima suspektnih pjesnika i intelektualaca Vlade Gotovca, Alda Vinka Gladića..., dobio je crveni karton na mjestu honorarnog suradnika netom utemeljene Televizije Zagreb, tada sa sjedištem u Jurišićevoj 1.

Da bi podebljao skromnu roditeljsku pomoć školovanju bavio se prepisivanjem nota i aranžmana, a ulogu Bogliunijeva suradnika mogao je prihvatiti jedino skriveno. „Ipak, te tekstopisačke sitnice ne bih potpisivao punim imenom i prezimenom, ako ću biti pjesnik“, rezonirao je u mikrofon Petru Lukoviću u jednom od onih dragocjenih intervjua sakupljenih u „Boljoj prošlosti“, knjizi što ju je objavila beogradska Mladost 1989. godine. „Tako sam krenuo kao Igor Krimov da se zaštitim, da se zna da to radim tek da preživim“. Tim prije što su mu 1961. u novo obnovljenom Književniku u redakciji Antuna Šoljana opet objavljene pjesme, a pjesnički autoriteti poput Dubravka Horvatića i Zlatka Tomičića bili su mu više nego naklonjeni.

ARSEN I KVARTET MELOS: KAD SMO PRAŠILI 'NEGDJE': Onda su se nizale „Mornarev cha-cha-cha“, „Tri prijatelja“, „Prodavač novina“, „Cvrčak i mrav“, „Pisano u noći“, „Obećaj mi to“, „Negdje“, „Krovovi“, “Veslaj“, „Maškare“, „Pivam serenadu“, „Volite li twist?“, pjesme koje su pjevali Marko Novosel, Đorđe Marjanović, Zdenka Vučković, Vice Vukov, 4M, Gabi Novak, Anica Zubović... svi, samo još uvijek ne i on. Čak i kad je prepjevavao Paolija, Modugna, Becauda, za prve ploče Melosa i vlastite solističke, činio je to kao Igor Krimov (tako je donekle ispunio majčinu želju koja je htjela da se zove Igor), sve dok nije „počeo artikulirati svoj kantautorski izraz i u tu leguru spajao muzičku i pjesničku orijentaciju“. Tada, priznat će, „maknuo sam Krimova i ustoličio Dedića“. (Zanimljivo, već 1962. u suradnji s Nikicom Kalogjerom - „Vratija se Šime“, „Ćakule“, „Marenda“ - i s Perom Gotovcem - „Bjonda“, „Nije da ga ljubim“ - piše niz dalmatinskih za Grupu Dalmatinaca Petra Tralića i Ansambl Dalmacija, potpisujući se kao Arsen Dedić! Istodobno, s legendarnim vokalistima, ali opet kao Krimov, snimit će i jednu „kaubojsku“ iz šešira mađioničara Kalogjere sklonog raznim etnosima: grčkom, meksičkom, country and westernu – radijski vrlo popularnu „Moja je draga iza modrih brda“. Ovdje uvrštena, kao da je iskočila iz nekog klasika Johna Forda!)

Da, „artikulacija kantautorskog izraza“ počela je otkrićem Gina Paolija kao srodne duše, ali s njime i grupe autora-pjevača kojoj je Paoli pripadao, poznate s pečatom tzv. đenovske škole. Bili su tu Luigi Tenco, Umberto Bindi, Bruno Lauzi, Fabrizio De Andre, a na kraju i „došljak“ Sergio Endrigo, kako će vrijeme pokazati, drugi Dedićev „soul mate“.

Genova je za talijansku pop glazbu nešto poput Liverpoola za britansku ili kod nas, ako hoćete, Rijeke (posebno kad je riječ o ranoj šlagerskoj dominaciji, ali i rock 'n' rollu). Lučki grad (drugi najveći na Sredozemlju poslije Marseillea) koji je uz uvoz nafte kao ključne robe „uvozio“ i prekooceansku američku glazbu od jazza do swinga i rock 'n' rolla te susjednu francusku šansonu s Brassensom i Brelom. Stara priča o „prstu u moru“!

S jedne strane pod utjecajem ligurijskih književnih bardova kao što su Camillo Sbarbaro, Cesare Pavese, Giorgio Caproni, Riccardo Mannerini, a s druge radova francuskih intelektualnih veličina jednoga Jeana Paula Sartrea ili Raymonda Queneaua te filozofije anarhizma, grad - koji s oko 600 000 stanovnika za svjetske prilike nije bio ni prevelik, ni premalen - porodio je ikoničnu generaciju talijanskih glazbenika-pjesnika čijem će druženju i suradnji, neformalno nazvanima školom, podariti i svoje ime. Dedić je jednako otkrivao francusku šansonu Brassensa, Brela, Becauda i Aznavoura, pa Cohena Dylana, Casha, ali kako je ponajbolje vladao talijanskim (uz ruski), apeninski kantautori, među kojima je naravno već stršio i Domenico Modugno, bliži su mu. Opet, nije on bio nikakav čistunac, premda je – s time smo započeli - znao prati ruke od svojih „ranih radova“. Očigledno, slušao je i Adriana Celentana i Tonyja Dallaru i Giorgia Gabera (ranoga rokera, kojeg je posebno volio, podrijetlom Slovenca – Gaberščika; mijenjao je Dallaru u bendu Rocky Mountains) i druge iz novog naraštaja talijanskih manje-više amerikaniziranih zvijezda; a i sam je, kao što je već istaknuto još na Ribnjaku, imitirao Paula Anku, Platterse ili Pata Boonea. Puno bliži rocku nego je bio voljan priznati, kasnije će često isticati sklonost jednome Lou Reedu ili Neilu Youngu...

(NASTAVIĆE SE)

* Sa dozvolom autora, tekst prenosimo iz knjige „Tvornica glazbe: Priče iz Dubrave“

ARSEN DEDIĆ – RANE GODINE: KRONOLOGIJA (1962. – 1964.) (P)&(C)2019 Croatia Records/ u pripremi

CD1

1.  ZAPLEŠI TWIST (Let's Twist Again) (P)1962  (D. Appell/ K. Mann – A. Dedić – N. Kalogjera)

2.  ROĐENA ZA MENE (Nata per me) (P)1962 (Adricel/ Del Prete/ Mogol – A. Dedić – N. Kalogjera)

3.  STARI FRAK (Vecchio frack) (P)2019 (1962.)  (D. Modugno – Đ. Marjanović/ A. Dedić – Melos)

4.  NEGDJE (P)1962  (N. Kalogjera – A. Dedić – N. Kalogjera)

5.  JEDAN ŽIVI ČOVJEK (Un uomo vivo) (P)1962 (G. Paoli – A. Dedić – J. Privšek)      

6.  IZMIŠLJAM ŽIVOT (Inventiamo la vita) (P)1962  (V. Mascheroni/ G. C. Testoni – M. Kinel – J. Privšek) 

7.  LUTALICA (The Lady Is A Tramp) (P)1962  (R.Rodgers/ L. Hart – A. Dedić – J. Privšek)

8.  ZA SRETAN PUT (P)1962  (M. Kinel – arr. J. Privšek)

9.  JESENJI DAŽD (P)1963  (M. Lentić – M. Lentić – M. Rijavec)

10. MILIONER* (P)2019  (Z. Špišić – D. Britvić – J. Privšek)

11. BOLERO U NOĆI* (P)2019  (M. Vandekar – A. Ruben – B. Hohnjec)

12. PROLEĆNI CVET  (P) 2019 (1963.)  (R. Graić – arr. F. Pomykalo)

13. SADA NE ** (P)1963  (M. Živanović – M. Savić – M. Živanović)

14. MOJA JE DRAGA IZA MODRIH BRDA* (P)2019 (1963.)  (N. Kalogjera – A. Dedić – N. Kalogjera)

15. POLJEVAČI ULICA** (P)1963  (M. Korbler – D. Britvić – J. Privšek)

16. MARGARET (Margaret) (P)1963  (H. Salvador/ M. Pon – J. Kušelj – N. Kalogjera)

17. ŠTO DA VAM PRIČAM (P)1963  (V. Čaklec – D. Britvić – N. Kalogjera)

18. POSLJEDNJA NOĆ (Notte di luna calante) (P)1963 (D. Modugno – A. Dedić – N. Kalogjera)

19. MOJE RUKE (Mes mains) (P)1963  (G. Becaud/ P. Delanoe – A. Dedić – N. Kalogjera)

20. A KIŠA PADA... (Tema iz „Svanuća“) (P)2019 (1963.)  (A. Dedić)

CD2

1. ČOVJEK OD SOLI (P)1967 (1963.)  (Z. Runjić – arr. M. Korbler)

2. ONAJ DAN (P)2017 (1963.)  (A. Dedić – arr.? )

3. TO SAM JA (C'etait moi)** (P)1963  (G. Becaud/ M. Vidalin – A. Dedić – N. Kalogjera)

4. CIGARETA (Una sigaretta)** (P)1963  (L. Chiosso/ F. Buscaglione – A. Dedić – N. Kalogjera)

5. CESTE U NOĆI (Le strade di notte)** (P)1963  (G. Gaber – A. Dedić – N. Kalogjera)

6. DOSTA JE TOGA (Basta cosi)** (P)1963  (S. Endrigo – A. Dedić – N. Kalogjera)

7. NEMOJ ME OSTAVITI (Ne me quitte pas)* (P)2019  (J. Brel – A. Dedić – S. Mihaljinec)

8. OKUS SOLI (Sapore di sale)** (P)1964 (G. Paoli – A. Dedić – T. Simović)

9. PISMO VOJNIKA (Lettera di un soldato)** (P)1964  (B. Zambrini/ D. Modugno – A. Dedić – T. Simović)

10. EVELYN (Evelyne)** (P)1964  (N. Rosso/F. Pisano – A. Dedić – T. Simović)

11. NEVOLJEN** (P)1964  (A. Dedić – arr. T. Simović)

12. BEZ KRAJA (Senza fine)* (P)2019  (G. Paoli – A. Dedić – R. Bosner)

13. MODERATO CANTABILE (P)1964  (A. Dedić – A. Dedić – N. Kalogjera)

14. MOJ PRIJATELJ (P)1964  (A. Dedić - A. Dedić – N. Kalogjera)

15. CIRKUS (P)1964  (A. Dedić - A. Dedić – N. Kalogjera)

16. PISMO (P)1964 (I. Krajač – I. Vrkljan – N. Kalogjera)

17. ČESTO TE SRETNEM (P)1964 (N. Kalogjera – A. Dedić – N. Kalogjera)

18. IZMIJENILA SI SE (Ana)* (P)2019 (1964.)  (N. Kalogjera – A. Dedić – N. Kalogjera)

19.  KUĆA PORED MORA (P)1964  (A. Dedić – arr. S. Kalogjera)

Sudjeluju:

CD 1

Ljubljanski jazz ansambel i Vokalni kvartet Optimisti (1. i 2.); Kvartet Melos (3., 4., 5., 6., 7. i 8.); Orkestar Nikice Kalogjere (4., 14., 16., 17., 18. i 19.); Orkestar RTV Ljubljane,

dir. J. Privšek (5., 6., 7. i 8.); Festivalski orkestar Zagreba 63, dir. F. Pomykalo (9.); Zabavni orkestar RTV Zagreb (10.); Plesni orkestar RTV Zagreb, dir. M. Prohaska (11.); Festivalski orkestar RTV Beograd (12.); Džez orkestar RTB, dir. V. Simić (13.); Ansambl Dalmacija (14.); Studijski sastav (3. i 20.)

br. 3 i br. 12, zahvaljujući Saši Stojanoviću

br. 14 zahvaljujući Igoru Franuloviću i Davoru Nenadiću

br. 20. ljubaznošću Jadran Filma (Vinko Grubišić)

CD2

Festivalski orkestar Splita 63 (1. i 2.); Orkestar Nikice Kalogjere (3., 4., 5. i 6.); Stjepan Mihaljinec (7.); Ansambl Tomice Simovića (8., 9., 10. i 11.); Ansambl Radana Bosnera (12.); Orkestar Studio 64 (13. i 14.; dir. M. Prohaska; 15. i 16.; dir. N. Kalogjera); Festivalski revijski orkestar Zagreba 64; dir. F. Pomykalo (17. i 18.); Festivalski orkestar Splita 64; dir. V. Lesić (19.)

*snimke Hrvatskog radija

**ljubaznošću PGP RTS

br. 2., zahvaljujući Goranu Pelaiću

Posebna zahvala Borisu Ciglenečkom Cigli i svim citiranim autorima.

Posvećeno uspomeni na neprežaljena 'pjevača povratka' (I. Mandić)

Likovno oblikovanje: Bachrach&Krištofić

Fotografije: Jugoton/ Croatia Records;

iz obiteljskog albuma Arsena Dedića, ljubaznošću Gabi Novak

Mastering: Goran Martinac

Glavna urednica: Nikolina Mazalin

Za izdavača:  Želimir Babogredac

(P)&(C)2019 Croatia Records/ u pripremi