Uzorna šibenska prostitucija
Prostitucija

Photo: Pinterest

Bludnice su smjele su ići na misu, ali ne i u kazalište

Šibenske javne kuće, a najstarija poznata legalna javna kuća bila je otvorena 1907. godine, bile su nadaleko poznate i slovile su kao uzorne. Šibensko bludničko poduzetništvo odnosno, kako se to službeno zvalo, trpljeni obrt, bilo je hvaljeni primjer u dvije države, Austro - Ugarskoj Monarhiji i Kraljevini Jugoslaviji. Slava šibenskih javnih kuća trajala je tridesetak godina, od osnivanja prve "kuće u kojoj se tjera blud za novac" do zabrane javnih kuća u Kraljevini Jugoslaviji 1934. godine, ali su one nastavile postojati sve do kraja Drugog svjetskog rata, a ilegalna prostitucija nije se ugasila sve do danas.

Vlasnicama javnih kuća, a one su službeno imale status poduzetnica trpljenog obrta, posao nije bio lak. Zakon je bio strog, a obveza puno i to ne samo prema državi i policiji nego i prema bludnicama koje su kod njih radile. Složen je bio i postupak zapošljavanja bludnica. Prije svega, djevojke i žene koje su željele biti rabljene po za spolno obćenje morale su dobiti zdravstvenu potvrdu da su pogodne za tjeranje bluda i da imaju tjelesne prikladnosti za bludnicu, a vlasnica bludilišta morala je dokazati da su svojevoljno stupile u bludilište. S tim dokumentima i kandidatkinjom za bludnicu vlasnica je morala ići u redarstvo gdje je uređujući redarstveni činovnik za trpljeni obrt, provjerio vjerodostojnost dokumenata te obavio razgovor s kandidatkinjom o njenom životu  i zavičajnosti te ju upoznao s njenim pravima. Ona je morala donijeti osobnu ispravu i domovnicu te se upisati u služinsku knjigu. Sve to ostajalo je u pohrani redarstva do istupa bludnice iz bludilišta.

Bludničke iskaznice

Vlasnica bludilišta bila je dužna nakon upisa bludnice u redarstvenu služinsku knjigu odvesti bludnicu kod fotografa i u roku od 48 sati predati redarstvu dvije male slike od kojih se jedna lijepila na redarstveni dosje (temeljnu bludničku listinu), a druga na njenu bludničku iskaznicu. Bludnička iskaznica imala je prvoj strani fotografiju, ime i prezime, dan, mjesec i godina rođenja, vjeroispovijest  i stalež bludnice, a na unutarnjim stranicama podatke o rodnom mjestu te kotaru i zemlji u kojoj je rođena, naznaku isprave kojom je dokazana zavičajnost i vlastoručni potpis ako je pismena. Slijedili su osobni opis i rubrike za prijelaz iz jednog bludilišta u drugo te liječnički pregledi, potpis i pečat redarstva.

Nije se smjelo izrabljivati bludnice više nego što one mogu podnijeti

Vlasnice bludilišta bile su dužne najčovječnije postupati s bludnicama, paziti da ih se ne izrabljuje više nego što mogu podnijeti i iznad njihove tjelesne snage. Osim toga, nisu ih smjele prisiljavati da  obće proti njihove volje s kim neće ili kada im se neda.

Najstrože je vlasnicama bilo bludnice zlostavljati, groziti im se i s njom nečovječno postupati. Svaka bludnica imala je pravo na dva slobodna dana tjedno i na nerad na blagdane njezine vjere i kada ide pohađati službu božju. Bludnice su smjele ići na misu, ali nisu smjele  ići u kazalište te na koncerte i plesove kao ni ulaziti u restauracije i slastičarnice. Bludnicama je pripadala jedna četvrtina dnevne zarade, a s tri četvrtine je raspolagala vlasnica bludilišta s tima da je morala plaćati troškove čistog rublja, posteljine, soba, kupatila sobe za liječničke pregleda i lijekova te dobre, obilne i zdrave prehrane svojih zaposlenica.

Vlasnica je morala pomagati bludnicama da se udaju

Najzanimljivija, a poduzetnicama trpljenog obrta vjerojatno najteža bila je obveza da svojim zaposlenicama, dakle javnim ženama koje su svojevoljno bile rabljene za spolno obćenje, nađu prikladne muževe, odnosno da im pomognu da se dobro i pristojno udaju. Kako su to provodile u praksi i jesu li uopće ispunjavale tu obvezu ne zna se. Nema nikakvih pouzdanih tragova da se ijedna od šibenskih bludnica udala, barem ne u Šibeniku.

Strogi pravilnik bludilišta

Sobe, koje su opredijeljene za spolno obćenje imadu se držati u najvećem redu i čistoći, a spavaone bludnica moraju odgovarati broju bludnica koje u njima prebivaju i imati najmanje 2,5 četvorna metra zračnog prostora po osobi.

***

Pristup u bludilišta imade se zabraniti mladićima ispod 18 godina bez pratnje roditelja ili staratelja kao i odraslima u pijanom stanju.

***

U bludilište je zabranjen pristup nezaposlenim ženskim osobama i davanja nezaposlenim ženama prilike da bude rabljeno po gostima za spolno obćenje.

***

Vlasnice bludilišta ne smiju ženske vabiti da postanu bludnice, niti smiju novcem ili darovima vabiti bludnice da dođu iz jednog bludilišta u drugo. 

***

U bludilištima mogu tjerati blud samo one ženske koje su navršile 17 godina života, a ako se malodobna ženska prijavi kao bludnica imade obvezu dostaviti privolu roditelji ili tutora da može biti rabljena za spolno obćenje.

***

Najstrožije je zabranjeno vlasnici bludilišta novoprispjeloj bludnici dozvoliti spolno obćenje u bludilištu prije liječničke pregledbe.

***

Bludnicom može postati samo ženska osoba koja je tjelesno dobro razvijena, koja je već spolno općila, koja nema nikakove zarazne ili venerične bolesti i nije noseća. 

*Prema autentičnim zapisima, novinskim izvješćima,tonskim zapisima sjećanja starih Šibenčana i stručnim tekstovima dr. Vjekoslava Rismonda; tekst objavljen na prijateljskom portalu “Volim Šibenik” prenosimo s dozvolom uredništva

Oceni 5