Boemska fantazija Eltona Johna

Komparacije između "Rocketmana" i "Bohemian Rhapsody" bit će neminovne. "Rocketman" je drugi biografski film unatrag pola godine u kinima o britanskoj glazbenoj legendi, velikom showmanu i gay ikoni. Režirao ga je Dexter Fletcher ("Eddie zvani orao"), čovjek koji je kompletirao "Bohemian Rhapsody" nakon što je prvotni redatelj Bryan Singer napustio projekt.

Tu je i "link" između Eltona Johna i Freddieja Mercuryja. Freddie i Elton su bili prijatelji, a John je na koncertu u čast Mercuryja otpjevao "The Show Must Go On" i - "Bohemian Rhapsody", potonju s Axlom Roseom. Show ide dalje, od Freddiejeva "Bohemian Rhapsody" do Eltonova "Rocketmana".

I Elton je zaslužio film s kojim ga dijeli nezaboravna scena grupnog pjevanja "Tiny Dancer" u "Koraku do slave" Camerona Crowea. Pa ipak, koliko god na prvu loptu usporedivi, "Rocketman" i "Bohemian Rhapsody" su drukčiji pop-rock "biopicovi". Reklo bi se da je "Rocketman" učio na "greškama" prethodnika.

Za početak, Taron Egerton ("Eddie The Eagle", "Kingsman") nije većinski otvarao usta u (p)razno kao Oscarom pozlaćeni Rami Malek nego zapravo pjevao Eltonove pjesme. Nisu ga ni pretjerano maskirali da što više sliči čovjeku kojeg glumi, smatrajući da je dovoljno što je (odlično) "skinuo" njegovu pojavnost.

Jednako tako, "Rocketman" se ne srami seksualnosti i gay identiteta svoje pjevačke superzvijezde. "Jesi li gay", Eltona zarana pita tekstopisac Bernie Taupin (Jamie Bell). "Ne znam", odgovori on. Međutim, kad Elton "dozna" da jest, film će izaći iz ormara PG-13 predikata i za sobom zatvoriti vrata, ako ih ne i zalupiti.

U američkim kinima film ima "R" rejting, a u britanskim, gdje ga je vaš kritičar pogledao, dobna granica je 15, za razliku od "Bohemian Rhapsody" (12). "Rocketman" odlazi dalje od poljupca: Elton se miluje s menadžerom i romantičnim partnerom Johnom Reidom (Richard Madden) i njih će dvojica nagi završiti u seksualnom klinču.

Ona "stvar" se, naravno, ne vidi (ne sjećamo se ni da se vidila u "Zlatnom baršunu", hvala na pitanju), ali i ovo je prilično smiono za jedan "mainstream" film. I, konačno, pristup liku i djelu glazbenika, pa i samome filmu, prilično je drukčiji. Naime, samoobrambena krilatica "Rocketmana" glasi "based on a true fantasy".

Dakle, utemeljeno na istinitoj fantaziji, ne priči. Tako se Fletcher ogradio da sve što vidimo u filmu ne mora nužno biti istinito, već (jest) dijelom plod maštarije, iluzije, možda i tlapnje, a "Rocketmana" je, nastavno na to, pozicionirao više kao mjuzikl, ne glazbenu dramu, što je jasno od izvedbe "Saturday Night's Alright For Fighting" koja pravi lijepu montažnu tranziciju od djetinjstva do adolescencije.

Na taj način u filmu je sasvim normalno da Elton levitira iznad klavira na koncertu i pritom doslovce podigne publiku od tla. Normalno je i da tijekom fantazijske "musical" točke izvođenja naslovne pjesme bude doslovce raketiran u nebo, do zrakoplova koji ga prevozi na koncert.

Fletcher odbija smjestiti Eltona u ladicu konvencionalnog biografskog filma računajući na posebnost u imidžu i nastupu ovog pjevača i "razzling-dazzling showmana" s ekstraordinarnim kostimiima i još ekstraordinarnijim naočalama.

"Prestani to gledati, nisi djevojka", naredio je Eltonu otac Stanley(Steven Mackintosh) kad je kao klinac pravog imena Reginald Hercules Dwight (tad ga glumi mali Matthew Illesley) gledao skice kostima. Je li to baš-baš tako bilo?

Možda i nije, isto kao što mu možda majka Sheila (Bryce Dallas Howard) nije rekla da je znala da je gay kad joj je to odlučio priznati, niti je čuo savjet "ubij osobu koja si bio od rođenja kako bi postao osoba koja želiš biti" ili uzeo umjetničko prezime John gledajući u Lennona na fotografiji Beatlesa.

No, rekosmo, nije toliko ni bitno uzevši u obzir prilaz liku koji maksimalno izbjegava (stereo)tipiziranost, premda je neke klišeje u koracima do slave nemoguće izbjeći, od ovisnosti o alkoholu i drogi, zamalo uništene karijera, preko suočavanja s demonima i povratka na scenu, do kraja s neizbježnim zaključnom odjavom u stilu "danas je (Elton) tu-i-tu".

Rekli bismo da je tome tako jer većina pop/rock/metal itd. biografija i jesu "klišeji", neovisno o distinktivnim osobnostima glazbenika, odnosno priče po špranci "od trnja do zvijezda (i natrag)". Da će biti mahom drukčiji, "Rocketman" najavljuje uvodnom scenom.

Egerton kao Elton trijumfalno ulijeće kroz vrata, šepureći se u crvenom kostimu s velikim krilima, vražjim rogovima i cvikama u obliku srca. Očekujete da se taj i takav Elton dolazi na pozornicu ključnog koncerta, njegovog "Live Aida" 1985. (šifra: "Bohemian Rhapsody"). Kad ono, dolazio je na sastanak grupe za liječenje od alkohola.

"Ja sam Elton Hercules John i ja sam alkoholičar", predstavi se on i doda da je još ovisnik o seksu, lijekovima, bulimičan, šopingholičar... Koncept filma jest takav da se odvija u glazbeno-plesnim flešbekovima koje Elton priča na rehabilitaciji.

"Ljudska drama" možda pati uglavnom dočarana stihovima prigodnih pjesama koje se vrte u "best of" maniri, ali zato ne pate koreografija i režija. Nekoliko je vrhunskih scena (orgija u klubu), no treba li istaći najbolju, odabir pada na spomenutu "Rocketman" sekvenciju koja vraća iz mrtvih.

Pijani i nadrogirani pjevač se baca u bazen s ciljem suicida i na dnu vidi svoju mlađu inačicu za klavirom. Prije možebitne smrti, izvlače ga iz bazena, odvode u bolnicu, odakle će biti direktno transportiran na idući koncert. To je "Live Aid" scena "Rocketmana", filma kojemu treba priznati da je bolji od "Bohemian Rhapsody", makar više voljeli Queen.

FILM: Rocketman; drama; SAD/Velika Britanija, 2019.; REŽIJA: Dexter Fletcher; ULOGE: Taron Egerton, Jamie Bell; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: ****

*Prenosimo iz Slobodne Dalmacije s dozvolom glavnog urednika Jadrana Kapora