Tabloidna teologija
Djava 01 S

Photo: steamstatic.com

Bog genocida i masovnih grobnica

Dana sedmog, meseca desetog, dođe redakciji tabloida „Alo“ Reč Gospodnja u utvari, govoreći: „Zašto ne svedočite dela Tvorca svojega? Ja se ubih zatirući boraniju i papriku u bašti Fate Orlović, a vi ni reč o tome da objavite. Nije me mrzelo da pošaljem arhistratiga Mihaila i njegovu vojsku da joj počupaju luk i povade krompir koji su obilato rodili uprkos božanskoj intervenciji, a vi ni mukajet“. I posla im Gospod link na sajt „O kanala“ da poznaju dela i milost njegovu.

Poslušaše rabovi tabloidni zapovest Gospoda Boga svoga, otidoše na sajt „O kanala“, videše da Fata Orlović priča o nelegalno sagrađenoj crkvi koja je srušena, kako je to pobeda svih Bosanaca i Hercegovaca, o tome kako je prepustila advokatu na volju da traži naknadu za štetu i o koječemu još. Sve to novinari zanemariše, a uzeše samo citat na koji ih je Gospod upozorio: „Nije bilo ove godine ništa, buranije slabo, paprika nisam ni obrala jer se kasno posejalo slabo. Bilo je krompira dobro i luk je bio dobar, al neko mi počupao pre na dva dana nego što ću doći”. Udariše tabloidni bogoslovi naslov sa autentičnim teološkim tumačenjem ovozemaljskih zbivanja: „Odgovor Boga zbog srušene crkve? Fata Orlović zakukala – Ništa mi nije rodilo ove godine!“

Pravoslavni tagovi

Dana sedmog, meseca desetog, dođe redakcijama tabloida „Srbija24“ i „Pravda“ Reč Gospodnja u utvari, govoreći: „Alo, kreteni! Čitate li 'Alo'? Da ste odmah preneli tekst o tome kakav sam pokor načinio u bašti Fate Orlović! Ne zaboravite da na kraju teksta navedete izvor i ostavite klikabilni link“. I ovi tabloidi učiniše po reči Gospodnjoj, na portalu „Srbija24“ su malo i doradili objavu, nadahnuti Duhom Svetim, pa su dodali da je Fata zasadila baštu na mestu srušene crkve, što baš i ne odgovara istini, ali ko još pita istinu šta njoj odgovara. Veliki pravoslavni tabloidni teolozi ne vide samo realnost ovoga sveta, dostupnu profanom ljudskom oku, već i sakralni smisao događaja, pa u skladu s tim i objavljuju svoja viđenja, snoviđenja i zloviđenja.

Ispod tekstova koji prate Jahveove baštovanske poslove i dane odmah se javila gomila prepodobnih pravoslavnih vernika, ispunjenih do temena ludom ljubavlju Božjom, da vascelom svetu obznane svoje vjeruju. Poručili su Fati da je to kazna od Boga, što su saznali iz prve ruke, neki su i prizivali Boga tradicionalnom pravoslavnom molitvom „Crkla dabogda!“, neki su čak bili i nezadovoljni Božjom kaznom, bili bi srećniji da je umrla, neki su opet hrišćanski tvrdili da treba pobiti sve muslimane, a ne kažnjavati ih ovako pojedinačno, što zaista nikuda ne vodi. Bila je to prava orgija hrišćanskih vrlina koje se ne bi postideo ni najradikalniji satanistički kult, a ni indijska sekta tagova, tj. davitelja koji su masovno ubijali i pljačkali nedužan svet, tvrdeći da su to demoni u ljudskom obličju.

Na direktnoj liniji s Bogom

Možda vam sve ovo zvuči neobično, ali to je samo zato što ste otpali od prave vere, a i niste nikad bili deo redakcije srpskih tabloida, pa ne znate kako funkcioniše sinergija ovih medija za specijalne operacije i Gospoda Boga. Ima Bog taj običaj da se povremeno javi urednicima „Alo-a“, „Informera“, „Srpskog telegrafa“, „Kurira“, „Večernjih novosti“ i sličnih objavljotina, te da ih iskoristi kao medijume za slanje svojih nebeskih poruka. Ko god je bar malo omirisao redakcije tabloida svedočio je bar jednom razgovoru glavnog urednika s Bogom, i to preko fiksnog telefona, kopijom onog aparata koji služi isključivo za održavanje veze sa Stvoriteljem što ga je Endi Vorhol poklonio Džimu Morisonu, jer poznati vizuelni umetnik nije imao šta da kaže Tvorcu vaseljene.

Zahvaljujući direktnoj liniji sa Svetom Trojicom, urednici tabloida su se toliko izveštili u teološkim finesama da su u stanju sva ovozemaljska zbivanja da tumače iz nebeske, eshatološke perspektive. Ovo nije prvi put da se tabloidi bave Fatom Orlović, ona je česta tema, a kad se dogodi da tabloidi imaju smetnje na vezama s Bogom, jave se razne pravoslavno-patriotske grupe na društvenim mrežama da ih odmene. Tako se pre par meseci proširila vest da je Fata Orlović umrla, što je odmah protumačeno kao Božja kazna (a kako bi drugačije).

Trijumf Satane

Slučaj Fate Orlović otprilike ovako predstavljaju pravoslavni tabloidi i njihovi poklonici, iz strogo božanske perspektive. Prvo je Bog poslao Ratka Mladića i njegove ubice da pobiju više od 20 članova Fatine porodice tokom srebreničkog genocida, uključujući i njenog muža Šaćira, te da Fatu i ostatak porodice proteraju sa njihove imovine. Potom je Gospod zapovedio vlaastima u Republici Srpskoj da donesu Zakon o korištenju napuštene imovine kako bi se legalizovalo sve što je oteto i opljačkano od Bošnjaka. Po tom bogougodnom zakonu, sva imovina Fate Orlović i njene porodice pripala je Crkvenoj opštini Drinjača.

Nakon toga se Gospod Bog javio ljudima iz crkvene opštine u obliku kupinovog grma koji gori a ne sagoreva, i naredio im da na otetom zemljištu sagrade hram u slavu vrhovnog naredbodavca. Potom je đavo umešao svoje prste kako bi napakostio Bogu i njegovom vernom narodu sklonom etničkom čišćenju i genocidu, ali isključivo u ime viših, nebeskih ciljeva, kako i priliči nebeskom narodu. Knez tame je uspeo da izvrši pritisak na bogoljubivo rukovodstvo Republike Srpske preko raznih đavoimanih persona, pa je lukavo ubacio Aneks 7 u Dejtonski sporazum koji predviđa ukidanje  hristoljubivog Zakona o korištenju napuštene imovine i dozvolu povratka onima koji su proterani u ime Gospodnje.

Kad se Fata Orlović vratila u svoju kuću, u dvorištu je zatekla crkvu. Potom je krenula u borbu da se bespravno sagrađeni hram sruši, na kraju je posle 20 godina stigla i do Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu koji je naložio rušenje objekta. Satana je još jednom trijumfovao, a Bogu je preostalo samo da Fati zagorčava kafu, da joj satire papriku i boraniju u bašti, i da šalje anđeosku armadu da čupa crni luk i krade krtolu. Ne samo da su se sve demonske sile ovog sveta zaverile protiv Srba i pravoslavlja, nego su udarile direktno i na Gospoda Boga, pa povremeno uspeju čak i da dobiju neku bitku.

Tabloidi sa crkvenim blagoslovom

Tajanstveni su putevi Gospodnji, što predstavlja pravi izazov za znamenite istraživačke novinare koji rade u tabloidima. Ne bave se tabloidi teologijom na svoju ruku, već za taj težak i odgovoran posao imaju blagoslov od vrhovnog autoriteta na ovom parčetu planete, od Srpske pravoslavne crkve. To nije vidljivo samo iz redovnog pojavljivanja crkvenih jerarha u tabloidima, već i iz odličja koje SPC dodeljuje kreatorima tabloida, reč je o dvosmernoj saradnji. Tako je vlasnik “Informera” Dragan J. Vučićević dobio od SPC gramatu “za dobrodelatnu ljubav i pomoć Crkvi”, a nedavno je patrijarh Porfirije dodelio Orden svetog Save drugog stepena Miloradu Vučeliću za „višegodišnju uspešnu saradnju, novinarski profesionalizam i afirmaciju hrišćanskih vrednosti i vrlina”. Tom prilikom Porfirije je pohvalio aktuelnu uređivačku politiku “Večernjih novosti” na čijem se čelu Vučelić nalazi.

I “Informer” i “Večernje novosti” pisali su često o Fati Orlović, uvek u duhu koji smo gore skicirali. Jedva su dočekali vest da je Fata hospitalizovana posle rušenja crkve (mada se radilo o rutinskom lekarskom pregledu), a pravoslavni vernici koji se okupljaju u Vučićevićevom i Vučelićevom online hramu ispravno su shvatili šta im njihovi carski sveštenici poručuju, pa su dali kreativan doprinos tabloidnoj teologiji. Ređali su se komentari tipa “Bog sve vidi”, “Boga se ne boji, ljudi se ne stidi”, čak su pribegavali i citiranju Đorđa Balaševića, ni krivog ni dužnog: “Neko to od gore vidi sve”.

Bilo je i eksplicitnijih izliva hrišćanske ljubavi, takvi su naši pravoslavci, mekog srca, emotivci, uvek spremni da pokažu svoja nežna osećanja. Jedan je otvorio dušu: “Javio ti se BOG posle užasnog nečovečnog čina koji si učinila. Sram te bilo, prokleta dušo”. A drugi je izlio svoje srce: “Ja sam ti poželeo da ti kafa bude poslednja koju ćeš piti, ali će me više obradovati ako vidim tvoju sliku na nekoj banderi”.

Bog vojnik kome treba samo krv

Čudnovat je taj Bog u kojeg veruju tabloidi, njihova publika, crkveni jerarsi, te razni ljudi koji sebe nazivaju pravoslavcima i svetosavcima. To je Bog genocida i etničkog čišćenja, Bog hladnjača i masovnih grobnica, Bog pljačke i otimačine, Bog opsade i razaranja, Bog ubijanja dece snajperom, Bog masovnih silovanja, Bog mučenja u konc-logorima, Bog koji se raduje patnji nevinih ljudi, Bog topova i haubica, Bog noža i kame, Bog žedan ljudske krvi, Bog zgarišta i stratišta, Bog klanja i streljanja, Bog mržnje i rata, Bog zla i naopakog. Čudan neki Bog, pomalo podseća na đavola, bar iz profila. A još više na onu verziju plemenskog, ratničkog Boga o kojem piše Viktor Igo u poemi logičnog naslova – “Bog”:

“A možda je to onaj Bog vojnik kome treba

samo krv, kog baš briga jedete li vi hleba

il’ korenje. Bog željan ratničke mise, kulta

u znaku mača, koplja, muškete, katapulta,

groznih kuka s teretom brodova nataknutih,

tih ježeva gde štrče šiljci topova ljutih.

(…)

Bog što nekom Mudonji nalaže: Top upreži,

smeje se nad krevetom gde ranjen vojnik leži,

opijen biva bitkom, uživa u toj vrevi

gde mačevi sevaju i vatru bljuju cevi,

gde katran vri u kotlu, gde grizu škorpioni;

(…)

Bog koji svoju munju, kad mina stavljena je

pod bedem, kao fitilj veoma rado daje;

a kad granata s praskom sevne na mestu mete

s radošću gleda ljude kako u vazduh lete.”

*Tekst prenosimo sa portala Gradski.me

Oceni 5