O religiji i njenim dogmama (1)
Akrist 02 S

Photo: birdinflight.com

Bog je suroviji od spahije

Zabluda je osnovni uzrok svih zala.

Religija je najkrupnija zabluda.

Svjetilo nauke i čistog razuma dužno je da

rastjera kužnu magluštinu predrasuda sviju.

Svi svesni članovi naroda i ljudstva smatraju da je velika dobit doći do čistog razuma, čistog umovanja. Jer se samo umovanjem čistog razuma dobija sposobnost, snaga da ljudstvo zna i može da izađe i stvori sve uslove, osnovu koju će mu učiniti i osigurati srećan i blagodetan, napredan i slobodan život. To je cilj prave nauke i cijelog ljudstva. Stoga se svi pravi prijatelji naroda ozbiljno brinu, pa i sa požrtvovanjem svog života rade, da se svi članovi naroda i ljudstva pomoći nauka i rada tako razviju da znaju o svemu zdravo rasuđivati, pametovati. To je vrlo nužno, jer i prošlost i sadašnjost i nauka i praktika daju nam nebrojane primjere i uvjerenja da će narod bez čistog razuma dovjeka nesrećno, grabljivo, nebratski, jadno, krvnički i ropski među sobom živjeti i satirati se, i pored svega toga, bez zdravog umovanja i poslovanja biće ropske sluge ništariji, gluposti, tiraniji i lažariji.

Doduše i danas sva takozvana ”inteligencija”, koja rado prima i dalje bakljade i bankete, smatra i tvrdi da radi i misli o razlozima čistog razuma, mada je ogromnom većinom ovo od nje daleko kao nebo od zemlje. Samo iskreni težak priznaje za sebe da je ”prost”, ”neuk” i da o tom i o tom ne umije govoriti i misliti kao ”učevni svijet”. Mi ovdje nećemo pjevati ode ni jednima ni drugima nego velimo: Samo ona individua (ličnost) ima čist razum koja je kadra da sve stvari, sve pojave, sve predmete i prigode na sebi i oko sebe posmatra, cijeni i uvažava onako kakve one uistinu jesu i kakve treba da budu. Naravno, s takvim razumom moraju se posmatrati i pretresati sva društvena i naučna pitanja, sve uredbe, svi običaji, sve sreće i nesreće ljudske.

Ali mi u ovom spisu uzimamo kao predmet umovanja samo jedno, ali ipak vrlo veliko čovječansko i naučno pitanje – religiju, i u kratkom pregledu sve ono što ona za sobom vuče. I svi iole razboriti ljudi znaće da je i ovo od goleme važnosti, jer steći i praktikovati, zdrav razum u pogledu religije ne samo da je neocjenjena dobit za umni i moralni napredak ljudstva, nego i za materijalno i zdrastveno blagostanje svih ljudi i naroda. Jer samo u jednoj državi, i to srednjevelikoj, kao što je, na primer, Francuska, biće oko 40.000 krupnih i sitnih sluga boga i oltara koje narod mora plaćati. Oni i njihovi dućani, crkve i manastiri, sigurno koštaju za sto godina nekoliko hiljada miliona franaka, a s tolikom sumom mogli bi Francuzi regulisati sve rijeke i kanalizovati sve baruštine što bi narodu od ogromne koristi u zdrastvenom i materijalnom pogledu. Osim toga, tih 40.000 slugu boga i oltara strahovito zavađaju, kvare i zaglupljuju narod što takođe pričinjava narodu golemu štetu. I to je zasebni kužni grč na tijelu narodnom i ljudskom. Ovo što je rečeno za Francusku važi i za sve ostale narode, pa ma koju vjeru oni vjerovali.

Prelazimo na stvar. Obični razum vjeruje, pripovjeda i utvrđuje kao vječitu istinu da na nebu postoji jedno proviđenje – bog; da je on tvorac i održač svega vidljivog i nevidljivog na svijetu; da je on dobar, preblag, svemoguć, svemogući otac svih ljudi i da o svemu premudro razmišlja i pravedno upravlja; dalje, da je on za šest dana stvorio ovaj svijet iz ništa; da su Adam i Eva prvi ljudi, da ih je on stvorio po svome podobiju i da se od njih namnožio ljudski rod; da od postanka svijeta ima po jevrejskom kazivanju oko 5000, po katoličkom nešto više, po pravoslavnom istočno oko 7000, a po muhamedskom i kineskom još drukčije. Još dalje, da je bog iz gnjeva prema ljudima pustio potop na zemlju i potopio sve što diše osim Noja i onoga što je s njim bilo u lađi; da je iz ljubavi prema ljudima poslao sina svog Isusa Hrista da spase i izbavi sve; da bez njegove – božje volje ne može pasti ni dlaka s naše glave; da je biblija sveta knjiga; da je crkva dom božji; da su od samog boga na nebu raj i pakao za vječnu nagradu pravednicima i užasno mučenje grešnika; da su popovi i kaluđeri – mantijaši sluge božje, namjesnici božji i posrednici između boga i ljudi; da je molitva nužna za spasenje a blagoslov za srećan život itd., itd. Obični razum veli da je cijelishodno što ljudstvo potroši u ime svega toga godišnje neizbrojane sume novca i mnogo truda. Proračunajte samo šta koštaju tolike bogoslovije i njihove knjige, crkve i manastiri, njihove odežde i ostali utovari; popovi i kaluđeri itd. I to će samo iznositi ogromnu materijalnu štetu osim umne i moralne. Ove poslednje tako su velike da se ne mogu ni izračunati no samo zamisliti. I obični razum ne samo što tako vjeruje, tvrdi i na to toliko žrtvuje, nego i silom zakona, zatvora i oružja primorava sve ostale ne samo da u to vjeruju nego da na to moraju davati određene sume, pa ma svijet imao ili ne imao. Obični razum odobrava i to da njegova rođena deca uče u školi prirodne nauke koje odriču bibliju i sve spomenute ”božanstvene” stvari i smatraju ih golom sprdnjom, i u isto doba uče katihizis, crkvenu istoriju, ”sveta pisma”, koji opet ugone u laž prirodne nauke. Jadna djeca stoje na raskršću, ne znaju kojim će putem. I sve to skupa utvrđeno je državnim, crkvenim, pa kroz to dvoje i običajnim zakonom. Ko se usudi da poriče tak kužni apsurdum, odmah je nazvan ”jeretikom”, bezakonikom i otpadnikom itd. i osuđen najstrožom osudom.

Ali ipak novi svijet – ljudi čistog razuma – na osnovu čiste nauke i u ime dostojanstva i interesa naroda drukčije vele, vjeruju i propovjedaju. Oni ne vjeruju lijepim i krupnim, sjajnim i kitnjastim riječima koje vjera govori kroz usta popovštine, no hoće da se sve posvjedoči faktima i djelima. Stoga oni zadaju sebi pitanja i ovako rezonuju (umuju): ako je mantijaški bog onda zaista bio kadar da stvori svijet iz ”ničega”, zašto i sada odjednom ne stvori čovjeka – potpunim čovjekom, to jest da svaka individua u času postane odrasla, zdrava, učevna, poštena, pravedna, srećna itd. Pa tako se ne bi jadne majke onako mučile oko rađanja i njegovanja djece, ne bi se toliko mučilo i trošilo na škole, crkve, doktore i paragraflije, sudove i tamnice. Da je tako učinio, svako bi vjerovao da je taj slavljeni nebeski bog ”svemoguć” i da iz ništa dobro može da stvori svašta. Djelo na vidjelo, pa će svako reći pošten posao tačan račun. No obični razum veli da je to sve određeno tobože kao kazna što su Adam i Eva sagrešjili u raju okusivši ”od zabranjenog ploda”. Zdrav razum odgovara na to pitajući: pa šta je krivo čovječanstvo svih zemalja i svih vremena da zbog toga strada? Nije ljudska krivica što su Adam i Eva sagriješili, a nisu ni njih dvoje krivi, nego je kriv sam tvorac – bog. Kakva majka onakva i kćerka, veli narodna poslovica. Da je bog bolje, savršenije stvorio svoj porod, proizvod, ni tvorevina mu ne bi sagrješila. Šta je svijet kriv što je lončarev lonac – stvor prsnuo pri prvoj probi? Zato je kriv sam lončar što nije htijo da ga bolje načini. Nisu kriva djeca što nisu kao što treba školovana, radna, zdrava i poštena, nego roditelji, društvo, rđave uredbe, upravljači i nastavnici. Samo lud i nepošten lončar može zahtjevati da se sav svijet kazni za sva vremena i vijekove zato što je njegov lonac nije ispao kao što treba. Tako što ne bi učinio ni najpokvareniji sultan, a kamoli ”premilostivi” i ”pravedni” bog.

Obični razum se isto tako vara što dokazuje da je ovaj svijet stvoren prije 7000 godina. Zdravi razum, na osnovi nauke, naziva to neistinom. Ta neistina vidi se i otuda što i same vjere nejednako označuju vrijeme, te time same sebe ugone u laž. Tako, na primjer, pravoslavna istočna crkva određuje oko 7000; katolika i protestanska blizu 6000, muhamedska i jevrejska oko 5000 godina, a zapisi indiski jedni određuju oko 30.000, a drugi oko 200.000 godina od stvorenja svijeta. Tako, daleke, crkve raznoliko petljaju sa određivanjem godina od stvaranja svijeta, a po tačnim naučnim dokazima prošlo je stotinama hiljada godina otkako se čovjek pojavio na zemlji i čitavi miljoni od začetka ove naše zemlje do razvića ovakve prirode, kakvu danas vidimo u vaseljeni i čovjekovu organizmu. Zdrav razum se jako čudi što obični razum i crkva propovjedaju da se ljudski rod naplodio od Adama i Eve, kad i po riječima samog takozvanog ”svetog pisma” oni nisu imali ni jedne kćeri. Valjda je njihov sin Kain rađao decu! – To je smišljeno i neprirodno i užasno – i svaki iole pošteni i pametni pop mora se stidjeti da pripoveda ovakvu petljaniju i besmislicu, jer je ovo bulažnjenje grozno od onog što ga bolesnik čini u vrućici. Crkva veli da je bog stvorio čovjeka po svome ”podobiju”, a zdrav razum odgovara da ona time užasno kalja i sebe i boga. Jer po tome izgleda da je bog glup kao Eva, koja sluša zmiju, vjetrenjast kao Adam koga žena vuče za nos, pakosan kao Kain koji iz zavisti ubija svog poštenijeg brata Avelja, bjel kao Evropejac, crn kao Arapin, divljačan kao divlji narod i posvijećen kao civilizovani svijet, napunjen sa smradnim đubretom u trbuhu kao i svaki drugi čovjek i životinja, snabdjevan priborom, aparatom što pravi djecu i potpomaže supružansko zadovoljstvo (a na drugom mjestu veli sveto pismo da je on duh bez tjela i određenog mjesta), tiranske naravi kao faraoni i neroni i dobar kao Cincinat, Ranklin, Robert Oven i drugi, džandrljiv kao džandrljivi lončar koji čas grdi a čas opet kupa lonce. Po rječima takozvanog ”svjetog pisma”, on čas stvara svjet i blagosilja ga, a čas ga proklinje i kažnjava potopom, glađu, maglom, žabama, gušterima, raznim bolestima i paklenim mukama, sad stvara čovjeka slobodnom voljom, a sad ga sam i preko drugih kažnjava za slobodnu volju, čas naziva ljude izabranim porodom a čas paklenim izrodima, čas šalje poruke i ”spasitelje”- Hrista, Muhameda i druge da narode nauče i od svakog zla spasu, a čas ih pod mamuzu, bič svjetih tirana-krvopija i sprema im užasne muke u paklu.

Upravo sav posao boga i njegovo ponašanje izgleda još gore no sultanove reforme i njegova ”otačaska briga” za vjerne podanike. I jadni svijet na samo što u sve to vjeruje, no otkida od svojih usta, te daje da se to što bolje širi i utvrđuje. Obični razum i crkva propovjedaju da je bog pravedni, milostivi i dobri otac svih ljudi i da on o svemu pravedno sudi i očinski brigu vodi. Zdrav razum veli da je to samo hokus-pokus. Ako je bog takav, zašto se krije od svoje djece kojekuda po nebu? Za učitelja, koji nikad nije došao djeci i ništa im nije pokazao, vele ljudi da je nevaljao i progone ga. Za roditelje, koji bi od djece pobjegli u šumu, pa poručivali: molite i platite sarafa i advokata da nas mole da se smilujemo i damo im štogod-svako bi rekao da su takvi roditelji ili prave budale ili do krajnosti pokvareni i nepošteni. A šta se može reći za boga, koji tako isto čini, to neka sami čitaoci presude i kažu. -A realna filozofija veli da je on uobražena mašta gluposti, najdublje gluposti. To je jedno, a drugo, po dokazima ”svetog pisma” on je digao narod iz Misira i poveo ga u zemlju Hanansku, gdje je trebalo kao bajagi da ima svakog dobra u izobilju. U tom putu on mu je bio takav moćni spasitelj da je jadni narod morao punih četrdeset godina da luta tamo amo po moavskim pustinjama, podnoseći najgroznije nevolje od gladi, žeđi, golotinje i nepogode. Pa umjesto da mušto prije pomogne da dođe do označenog mjesta i da mu podmire nevolje, on izdaje sa Mojsijem zakone u kojima faraonski zvoni: ”Ja sam gospod bog tvoj i drugog boga osim u mene jednog ne smiješ vjerovati; šest dana radi, a sedmi idi u crkvu, prilaži prikoge, moli mi se i meteniši itd”. I tu se bog ponaša prema raji kao Čengić-aga koji goropadno zvoni nevoljnom narodu:

”Harač! Harač! rajo, ajmo!

Para treba gospodaru”;

a raja odgovara:

“Hljeba i s hljebom gospodaru,

od umora i od gladi samrtno smo iznemogli.”

Narod u pustinji vapije za hranom i vodom, a ”pravedni otac”- bog uprtio zakone te mu ih nameće bez njegove volje zahtjeva besmislice. Zato što se narod tome protivio, i razljutio Mojsija tako da je razbio i uništio tablice zakona, bog ga osuđuje da luta po šumi četrdeset godina, te tako izumire sav postojeći naraštaj da drugi osjete kaznu božju. Tako isto Čengić-aga umjesto da se očovječi i uljudno sasluša i zadovolji potrebe naroda, trpa u haos i osuđuje na teške muke i vješala sva one koji se usudiše zaplakati i umjesto davanja harača tražiti pomoći. I bog, isto kao Čengić-aga, globi narod, jer jadni svijet mora da hrani ”sluge božije” - mantijaše i pravi im dućane za spekulaciju, to jest crkve i manastire. I zato se moraju da čine obilati izdaci.

Zašto bog sam ne hrani svoje sluge i zašto sam sebi ne gradi ”božije domove”? Ta i najpokvarenija ćifta plaća svoga slugu i o svom trošku pravi sebi domove i dućane. Pa zar pravedni bog stoji čak ispod njih? Ta to je sultanski. – Samo nečovječna gospoština starog doba - plemići, spahije nagonili su narod na kuluk, begluk da im besplatno gradi dvorove i njih i njihove sluge hrani svojim znojem. To je užasno upoređenje, ali je tako.

Pa onda: zar je to pravedno i očinski da radnik-težak i zanatlija povazdan mora argatovati i na nesnosnoj zimi, vrućini, nepogodi i opasnosti, pa tek po koj dinar na dan dobije kao nagradu za taj teški rad; a državna, novčana i crkvena gospoda dobijaju za laki kancelariski i oltarski rad dnevno u gotovu novcu po 10, 20, 40, 80, 100, 1000, 6000 i po 70.000 dinara. Pa pored svega toga, taj tvorac civilizacije, kulture i progresa - radnik, prezren je i gonjen do životinjskog stanja od te gospode, od ”sluga božijih”. Čak i po čovječanskoj pameti otac se mora jednako za blagostanje svekolike svoje djece, i da od ukupnog postojećeg roditeljskog imanja dobiju jednaku nagradu. U svakoj porodici svi imaju jednake dužnosti i jednaka prava na uživanje. I onaj se najbolje pazi i poštuje koji je najviše odan i izložen radu, a ”pravedni” bog odredio je najveću nagradu i počast onoj svojoj djeci koja najmanje rade i obavljaju najlakše poslove, a najmanju nagradu i prezrenje onoj djeci svojoj što izvršavaju najteže, najopasnije i najpreče društvene poslove. Ali to je valjda što je radnik sto puta pošteniji i pobožniji od svakolike takozvane crkvene i državne gospode. I ovo je za ljude običnog razuma, za crkvu privlačno i očinski, ali za nas ovo nije nikakva pravda i očinska briga, nego duboka nepravda i nesreća, a kome jest, neka mu je na čast, dok mu naučni moral i matematička istina ne rasvjetli zaprljani i zamračeni mozak i ne očisti od vječnog i otrovnog brloga.

Obični razum i crkva vjeruju i tvrde da je bog ”svemoguć” i da je sve ”premudro” stvorio. Držeći se obično svog puta, čist razum veli: ako je bog svemoguć, zašto ne udesi bar to da sve čovječanstvo vjeruje jednu vjeru, pa makar u njega; da jednim jezikom govore, da jednim pismima pišu, da se služe jednim kalendarom. Pa onda mnogo bi dolikovalo ”svemogućoj sili” njegovoj da udesi među ljudima sve ostale zgode za srećan, čovječan i bratstven život svekolikoj ljudskoj čeljadi - njegovoj djeci. Tim bi bog neopisano unapredio čovječansku kulturu, uništio sadašnje goleme međusobne čovječanske zađevice, mržnje, smetnje i nesreće. Zdrav razum vjeruje da onaj prezreni i zagareni radnik ima mnogo veću svemogućnost no visokopoštovani i visokopoštujući bog. Radnik natjera, to jest udesi da mu vatra i voda čitava čudesa mogućstva ukazuje, služi, vrši. On pomoću tih dviju prirodnih činjenica kreće pred našim očima, juri na rad i zaustavlja goleme mašine u fabrikama, lađama, željeznicama koje ili izrađuju ili vuku i prenose ogromne terete svjetskih namirnica. On je udesio iz grube brdske rude magnetsku žicu – magnet koji hvata grom i sprovodi ga u zemlju da ne čini štetu, a to nije šala, jer grom je, po tvrđenju običnog razuma, božja volja, pa radnik savlada božju volju i moć. On je izrečene brdske grube rude udesio drugu žicu – telegraf, te pomoću nje razgovara u trenutku sa dalekim krajevima i za tri minuta njegove riječi obigraju oko cijele ove naše zemlje i donesu mu odgovor. U laboratorijama naučni radnici učine iz metala i vazduha da pred našim očima grom grmi i munje sijevaju. Hiljadama godina zvona zvoniše, klepala lupaše, crkve se podizaše i ukrašavaše i narodi i mantijaši koljeno – pri klonjeno bogu se moliše, pa još nikada premilostivi i svemogući bog ne učini takva čuda ni pred nama ni izvan nas. A radnik to jednako čini kad god je za to potreba, ne tražeći od nas ni molbe ni blagodarnosti ni crkvu ni mantijaše ni priloga ni određenih dacija.

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5