Potraga za Hiljadugodišnjim carstvom: Anabaptizam i društveni nemiri (8)
Anabaptisti

Photo: Wikipedia

Bog je sve stvari stvorio da bi služile svima

EGALITARISTIČKI MILENIJUM III

Luteranska reformacija bila je praćena izvesnim pojavama koje su Lutera i njegove pristalice morale zaprepastiti, iako su one bile tako prirodne da iz sadašnje perspektive deluju skoro nužne. Suprotstavljajući se autoritetu Rimokatoličke crkve, reformisti su se pozivali na izvorni tekst Biblije. Ali kada su ljudi jednom počeli da čitaju Bibliju, oni su počeli sami i da je tumače, a ta njihova tumačenja nisu uvek bila saglasna sa tumačenjima reformista. Gde god se proširio Luterov uticaj, sveštenik je izgubio veliki deo onog ugleda koji je ranije uživao kao posrednik između svetovnja-ka i Boga, i kao ne zamenljivi duhov ni vodič. Ali pošto je svetovnjak već počeo da uviđa da pred Bogom stoji sasvim sam, i da se u svemu mora osloniti na vlastitu savest, bilo je izvesno da će se, pre ili kasnije, neki od njih pozvati na božansko nadahnuće koje je protivno kako novom, tako i starom pravoverju.

Luteranska reformacija isprva je proizvela silan talas narodnog oduševljenja koji ju je i izneo na površinu. To je bilo neminovno, pošto je reformacija osporavala validnost i autoritet jedine crkve koja je do tada postojala na Zapadu. Sve do tada, ljudi su – uglavnom bezrezervno – prihvatali logički dosledno tumačenje sveta i ljudske prirode kakvo je izlagala Rimo katolička crkva. Rimokatoličko učenje je obezbeđivalo nepromenljivi krajolik u kome su svi hrišćani navikli da se snalaze, baš kao što je organizacija Rimokatoličke crkve obezbedila takav sistem vlasti od koje su navikli da zavise. Pa i sama kritika koja je večito usmeravana protiv razuzdanih i nemoralnih sveštenika, i sama povika koju je izazvala Velika šizma, dovoljno su govorili o tome koliko je narod očekivao od crkve. Uprkos svim svojim manama, Rimokatolička crkva je tokom više vekova obavljala izuzetno važnu normativnu funkciju u evropskom društvu. Luterov napad je, upravo stoga što se pokazao uspešnim, ozbiljno poremetio tu njenu funkciju; stoga je, uporedo sa osećajem slobode, morao proizvesti i podjednako rasprostranjen osećaj pometenosti. Uz sve to, luteranska reformacija ni sama nije mogla da se nosi sa svim vidovima nespokojstva koje je izazvala među stanovništvom. Delom zbog sadržine svog učenja o spasenju, delom zbog sa vezništva sa postoje ćim svetovnim vlastima, Luter je izneverio očekivanja velikog dela običnog naroda. Među uznemirenim i dezorijentisanim masama javio se pokret neprijateljski nastrojen kako prema luteranstvu tako i prema rimokatolicizmu – pokret koji će njegovi protivnici prozvati anabaptističkim, i koji će imati mno ga obeležja srednjovekovnih sekti, prem da će biti da leko veći i uticajniji od njih.

Anabaptizam nije pred stavljao homogeni pokret i nikada nije bio centralistički organizovan. Postojalo je četrdesetak nezavisnih anabaptističkih sekti, i svaka od njih imala je svog vođu koji je za sebe tvrdio da je božanski nadahnut prorok ili apostol; ove sekte – delujući u tajnosti, stalno izložene progonima i rasute diljem nemačkih govornih područja – imale su različite puteve razvoja, shodno učenjima njihovih vođa. Pa ipak, neka gledišta bila su zajednička pokretu kao celini. Anabaptisti najčešće nisu pridavali značaj ni teološkim spekulacijama ni formalnom ispunjavanju verskih obaveza. Umesto takvih običaja kao što je redovno odlaženje u crkvu, oni su se se sitničavo i doslovno pridržavali uputstava za koja su verovali da su ih otkrili u Novom zavetu. Umesto teologije, izučavali su Bibliju – ali i nju su bili skloni da tumače u skladu sa trenutnim nadahnućem, za koje su smatrali da potiče od Boga. Sistem vrednosti im je prevashodno bio etički; prema njihovom učenju, vera se u prvom redu ispoljavala kroz delotvornu bratsku ljubav. Zajednice su im bile organizovane po uzoru na ranohrišćanske, a cilj im je bio da ostvare one etičke ideale za koje se zalagao sam Hristos.

Ono što je anabaptiste činilo tako osobenim najviše je dolazilo do izražaja u njihovim pogledima na društvo. Ovi sektaši nisu blagonaklono gledali na privatnu svojinu, već su zajedničku svojinu nad dobrima uzimali kao ideal. Premda u većini grupa nisu pokušali da uvedu zajedničku svojinu, anabaptisti su zaista usrdno praktikovali milosrđe i uzajamno se ispomagali. S druge strane, anabaptističke zajednice su se često odlikovale zatvorenošću. Unutar svake od grupa vladala je solidarnost, ali je prema društvu u celini preovladavao odbojan stav. Anabaptisti su naročito zazirali od države kao institucije koja je, premda neophodna grešnim ljudima, sasvim izlišna pravim hrišćanima – pod kojima su podrazumevali sebe. Iako su bili spremni da izađu u susret mnogim zahtevima države, odbijali su da joj dozvole uplitanje u pitanja vere i savesti; uopšteno gledano, nastojali su da odnose s njom svedu na najmanju moguću meru. Većina anabaptista je odbijala položaje u državnoj službi, nije se obraćala državi kada je imala neki spor sa svojim sabratom anabaptistom i nije pristajala da služi u državnoj vojsci. Njihovi odnosi prema osobama koje nisu anabaptisti takođe su bili hladni; anabaptisti su po pravilu izbegavali svaki vid druženja izvan svoje zajednice. Ti ljudi su sebe doživljavali kao jedine Odabrane, a svoje zajednice kao jedine udostojene božije milosti: sićušna ostrva pravednosti u okeanu nepravde. Čak je i Luter dopuštao mogućnost da neki rimokatolik bude spasen; ali anabaptisti su i luterane i rimokatolike smatrali gorim od Turaka – pravim sledbenici ma Antihrista. Čin ponovnog krštenja, po kome je anabaptizam i dobio ime, bio je nadasve način da se simbolički iskaže to svesno raskidanje veza sa neiskupljenim svetom. Pa ipak, i među anabaptistima je prevladala ista opsednutost vlastitom odabranošću, tako da je istorija ovog pokreta bila obeležena mnogim raskolima.

Pokret se iz Švajcarske proširio na Nemačku u godinama posle Seljačkog rata. Većina anabaptista bili su miroljubivi ljudi koji su, izuzev kada se radilo o pitanjima vere i savesti, pokazivali spremnost da poštuju državnu vlast. Najvećem broju njih bila je strana pomisao na ma kakvu društvenu revoluciju. Međutim, većinu sledbenika pokreta činili su seljaci i zanatlije, a vlasti su posle Seljačkog rata izuzetno zazirale baš od tih društvenih slojeva. Stoga su čak i najmiroljubiviji anabaptisti bili izloženi strahovitim progonima u kojima je na hiljade njih pobijeno. Ovi progoni su na kraju sami proizveli učinak koji su želeli da preduprede. Ne samo da su opravdali anabaptistički animozitet prema državi i postojećem poretku već su anabaptistima omogućili da svoje nevolje protumače u apokaliptičkom ključu, kao poslednji veliki napad Satane i Antihrista na svete ljude, i kao one „mesijanske nedaće“ koje su najava Milenijuma. Mnogi anabaptisti počeli su da sanjaju o danu osvete, kada će se dići na noge kako bi svrgnuli moćnike i, predvođeni Hristom, koji se najzad vratio, uspostavili Mileni-jum na zemlji. Situacija unutar anabaptistič kog pokreta sada je umno-gome podsećala na onu unutar jeretičkih pokreta iz prethodnih vekova. Veći deo pokreta nastavio je da sledi tradiciju miroljubivog i razložnog osporavanja kakvu su u prethodnim vekovima zagovarali valdežani. Ali uporedo s njim, javljala se drugačija vrsta anabaptizma u kojoj će sve više dolaziti do izražaja podjednako drevna tradicija militantnog milenarizma.

Prvi zagovornik ovog novog anabaptizma bio je jedan putujući knjigovezac po imenu Hans Hut – bivši sledbenik i učenik Tome Mincera, koji je poput njega poticao iz Tiringije. Taj čovek je za sebe tvrdio da je prorok koga je Bog poslao da objavi kako će se na Duhove 1528. Hristos vratiti na ze mlju i predati dvosekli mač prav de u ruke ponovo krštenih Svetaca. Sveci će izreći presudu sveštenicima i pastorima zbog njihovog lažnog učenja, a zemaljskim moćnicima zbog njihovih progona; kraljevi i vlastela biće bačeni u lance. Na kraju će Hristos uspostaviti Milenijum u kojem će se, po svemu sudeći, upražnjavati slobodna ljubav i zajednička svojina nad dobrima. Hut je uhvaćen 1527. i zatočen u Augsburgu, gde je umro ili bio ubijen u tamnici, ali je pre toga uspeo da preobrati mnoge žitelje gradova po južnoj Nemačkoj.

U verskim gledištima Hutovih sledbenika lako se mogu uočiti sličnosti sa učenjem Džona Bola i radikalnih taborita, iskazanim gotovo istim rečima: „Hristos će anabaptistima podariti mač osvete da bi kaznili sve grehove, iskorenili sve vlasti, svu imovinu učinili zajedničkom i pobili sve koji ne pristaju na ponovno krštenje.“ I još: „Vlast se ne ponaša prema seljacima kako dolikuje i opterećuje ih visokim nametima. Kada im Bog dopusti da se osvete, oni će poželeti da tom zlu zatru svaki trag na zemlji.“ Premda je sam Hut očekivao da će se to de siti tek po što Hristos „siđe sa oblaka“, neki njegovi sledbenici nisu bili toliko strpljivi: u Eslingenu, na reci Ekar, anabaptisti su 1528. planirali da Carstvo božije uspostave oružanim putem. Među tim militantnim milenaristima ideal zajedničke svojine očito je imao revolucionarno značenje; stoga su gradske vlasti Nirnberga verovatno oprav dano postupile kada su upozori le Ulm da anabaptisti smeraju da svrgnu postojeći poredak i ukinu privatnu svojinu. Tačno je, doduše, da je re volucionarni anabaptizam u južnoj Nemačkoj bio nedovoljno jak i da će biti iskorenjen do 1530. godine. Ali nekoliko godina kasnije pojaviće se na drugom mestu, u Holandiji i na krajnjem severozapadu Nemačke, i tada će na sebe skrenuti pažnju čitave Evrope.

Severozapadna Nemačka se početkom XVI veka sastojala od više sićušnih crkvenih država koji ma su vladali kneževi-biskupi. Te države su bile rastrzane žestokim unutrašnjim sukobima. Vlast je počivala u rukama kneza-biskupa i kaptola dijeceze koji ga je birao i nadzirao njegov rad. Članovi kaptola regrutovali su se iz redova lokalne aristokratije – preduslov za članstvo bila su najviše četiri polja na štitu porodičnog grba – a za biskupa je najčešće biran neko od njih samih. Ova grupa crkvenih aristokrata nije polagala račune nikakvim vlastima; u oblasnoj skupštini su imali ogromnu većinu, a u slučaju nužde uvek su mogli da se oslone na podršku viteškog staleža. Stoga su se u vladanju vodili isključivo interesima vlastite klase i sveštenstva iz dijeceze. U takvoj crkvenoj državi sveštenstvo nije bilo samo veoma brojno – u minsterskoj biskupiji nalazilo se tridesetak crkvenih centara, uključujući četiri samostana, sedam konvenata, deset crkava, jednu katedralu, kao i sam kaptol – već i izuzetno privilegovano. Članovi kaptola imali su visoka zvanja i podjednako visoke prihode. Monasima je bio dozvoljeno da se bave svetovnim zanimanjima, trgovinom i zanatstvom. Povrh svega, sveštenstvo je bilo skoro u celosti oslobođeno poreza.

Pa ipak, moć crkveno-aristokratskog sloja u crkvenoj državi retko je uspevala da se konsoliduje u samoj prestonici. U ovim državama je, baš kao i drugde, razvoj trgovine i novčane ekonomije doveo do porasta značaja gradova. Državnim vlastima je stalno bio potreban novac, tako da su gradovi, pribegavajući staroj taktici cenjkanja oko poreza, uspevali da se izbore za neke ustupke i privilegije. Naročito upečatljiv primer u tom pogledu predstavljala je najveća i najčuvenija od svih crkvenih država, biskupija Minster. Od početka XIV veka grad Minster je uživao veliku meru samouprave, a vlast biskupa – koji je tu retko boravio – bila je znatno sužena.

To, naravno, nije značilo da su žitelji gradova bili zadovoljni dobijenim ustupcima. Biskup i kaptol nisu uživali nikakav verski ugled, što nimalo ne čudi, jer su živeli u velikoj raskoši i na krajnje svetovan način; Minsteru se tridesetih godina XVI veka dešavalo da za biskupa bude izabran neki svetovni vlastelin koji nije čak ni rukopoložen. Pored toga, knez-biskup je po pravilu nametao visoke poreze čiji je teret u celosti padao na pleća svetovnjaka, koji su ionako imali najmanje koristi od takve državne uprave. Uz sve to, crkvena država je morala da isplaćuje ogromne sume novca Rimskoj kuriji svaki put kada bi bio izabran novi biskup; Minster je od 1498. do 1522. to učinio tri puta. Stoga ne čudi što su žitelji gradova bili veoma nezadovoljni oslobađanjem crkvenih lica od plaćanja poreza. Trgovci i zanatlije su se takođe žalili na konkurenciju monaha koji su se bavili trgovinom i zanatima, i pritom su bili u prednosti nad njima, jer nisu morali da izdržavaju porodice, služe u vojsci i pridržavaju se propisa gildi.

Do počet ka XVI veka središte otpora bi skupu i kaptolu izmestilo se iz gradskog veća, koje je postalo stabilan i relativno konzervativan organ vlasti, da bi prešlo u gilde. Takav je, barem, bio slučaj u Minsteru. Pošto je grad tokom XV veka postao važan trgovački centar i član Hanzeatske lige, gilde su u njemu zadobile veliku političku moć. Organizovane u jednu veliku gildu, koja je u XVI veku obuhvatala čak šesnaest zasebnih gildi, one su u pogodnom trenutku lako mogle da se pobune i povedu građane protiv sveštenstva. Jednu od takvih prilika pružio im je Seljački rat. Zanimljiva je činjenica da revolucionarno oduševljenje koje se od juga Nemačke proširilo do severozapada nije zahvatilo seljaštvo ili gradove svetovnim državama, već isključivo prestonice crkvenih država: Osnabrik, Utreht, Paderborn i Minster. U Minsteru će gilde predvoditi napad na samostan koji im je bio trgovački konkurent, zahtevajući redukovanje svešteničkih privilegija. Kaptol je bio prinuđen na ustupke.

Isposta viće se, međutim, da je ova po beda gildi bila kratkog veka, kako u Minsteru tako i u svim njemu pobratimskim gradovima. Čim su kneževi porazili seljake na jugu zemlje, kaptoli severnih biskupija su povratili ono malo vlasti koje su bili prinuđeni da se odreknu. Odmah su povukli sve iznuđene ustupke, u korenu sasekli pokušaje reformi i učinili sve što je u njihovoj moći da ponize buntovničke gradove. Do 1530. svim crkvenim državama ponovo je uspostavljen stari sistem vlasti. Pa ipak, taj sistem je bio ranjiviji nego ikada, jer je među građanstvom svakodnevno raslo ogorčenje na povlašćeni sveštenički i plemićki stalež. Građanstvo je osetilo svoju snagu i nestrpljivo je čekalo priliku da je ponovo pokaže. Njegov položaj je tih godina zaista bio nezavidan. Vestfalijom je 1530. harala epidemija crne smrti, a usevi nisu rodili; od 1529. do 1530. cena žita se utrostručila. Najzad, 1530. nametnut je vanredni porez zbog finansiranja vojnih akcija protiv Turske, koja je ugrozila istočne teritorije Carstva. Dosta pokazatelja govori o tome da je nezadovoljstvo u severozapadnoj Nemačkoj početkom 1530. moralo biti ogromno; stoga se moglo oče kivati da će u nekoj od crkvenih država doći do novih nemira; kada je 1530. biskup Minstera pokušao da svoju biskupiju proda biskupu Paderborna i Osnabrika, izgubivši time podršku svojih saveznika u kaptolu, neredi su zaista počeli.

Godine 1531. rečiti mladi kapelan po imenu Bernt Rotman – kovačev sin koji je zahvaljujući izuzetnoj nadarenosti uspeo da stekne univerzitetsko obrazovanje – počeo je svojim propovedima da privlači mase vernika Minster. Uskoro je postao luteran i za uzeo je mesto na čelu pokreta, nastalog još 1525, koji je imao za cilj da čitav grad prevede u luteransku veru. Podršku je našao u gildama, a uticajnog saveznika u bogatom trgovcu tekstilom iz patricijske porodice, Berntu Kniperdolinku. Razvoju pokreta, koji je imao protestantska i demokratska obeležja, pogodovalo je to što je biskup dao ostavku na svoju funkciju, a njegov naslednik ubrzo umro. Godine 1532. gilde su uz pomoć građana preuzele vlast i prinudile gradsko veće da u svim crkvama postavi luteranske sveštenike. Novi biskup nije bio u stanju da privoli građane da se odreknu nove vere, pa je početkom 1533. zvanično priznao Minster za luteranski grad.

Ali on to neće ostati dugo. U obližnjem vojvodstvu Jilih-Klevea, anabaptističkim propovednicima je nekoliko godina bilo dozvoljeno da slobodno propovedaju, ali su 1532. proterani odatle, pa je deo njih potražio utočište u Minsteru. Tokom 1533. pristiglo je još anabaptista, ovog puta iz Holandije. Bili su to sledbenici Melhiora Hofmana, čuvenog vizionara koji je – kao pravi naslednik lutajućih profeta iz srednjeg veka – putovao širom Evrope držeći propovedi o Drugom dolasku i Milenijumu. Hofman se 1529. priključio anabaptistima, a tokom sledeće godine će se, pod uticajem njegovih ideja, oformiti novo krilo pokreta u severnim oblastima Holandije. Prema Hofmanovim rečima, posle perioda „mesijanskih nedaća“, praćenih mnogim znamenjima i čudima, nastupiće Milenijum; to će se zbiti 1533, na petnaestu stogodišnjicu Hristove smrti. Milenaristička fantazija koju su Hofmanovi sledbenici zapatili u Minsteru pretvorila se 1533. u masovnu opsesiju kojoj su prvenstveno podlegli siromašniji slojevi gradskog stanovništva.

U međuvremenu, Rotman se odrekao luteranske vere i sav svoj ugled i rečitost stavio u službu anabaptizma; posredstvom njegovih propovedi staro predanje je iznova oživelo. Godine 1524. u Bazelu je štampana krivotvorena Peta poslanica Klementova, drevni izvor anarhokomunističke doktrine. Godine 1531. humanista Sebastijan Frank sažeto ju je prepričao na živopisnom, narodnom nemačkom jeziku, i ta njegova priča je našla mnoštvo čitalaca; dodao joj je i neke svoje napomene:

„Nedugo zatim, Nimrod je počeo da vlada, a tada je svako stao gledati kako će nadjačati drugoga. Počeše deliti svet među sobom i svađati se oko imovine. Tako nastade moje i tvoje. Na kraju, ljudi pobesneše i postadoše slični divljim zverima. Svako je želeo da bude bolji i veći od drugog, u stvari, da drugima bude gospodar. A Bog je sve stvari stvorio da bi služile svima, pa tako i danas svi skupa uživamo u vazduhu, vatri, kiši i suncu, i svemu drugom čega se lopovski i tiranski soj ne može dočepati i zadržati za sebe.“

Tu temu je sada pre uzeo Rotman. Do oktobra 1533. on će navodni komunizam prvobitne crkve početi da smatra idealom prave hrišćanske zajednice. U propovedima i raspravama naglašavaće da se istinski vernici moraju u svemu ugledati na prve hrišćane, a to je podrazumevalo i zajedničku svojinu nad dobrima.

Kao i prethodnih vekova, svaki društveni sloj je u ovom učenju našao nešto po svom ukusu. Bilo je kapitalista koji su najednom prestali da se bave zelenaštvom i otpisali sve tuđe dugove; bilo je mnogo dobrostojećih ljudi koji su odlučili da žive kao voljena braća, deleći sve među sobom, odričući se raskoši i razdajući suvišne stvari sirotinji. Ali vesti o ovim propovedima raščule su se i među nevoljnicima, beskućnicima i raspi kućama. „Te tako dođoše“, beleži jedan svedok, „Holandezi i Frižani i bitange sa svih strana, koje ne uspeše nigde da se skrase: sjatiše se u Minsteru i ostaše u njemu.“ Drugi izvori pominju „begunce, prognanike, zločince“, kao i „ljude koji, proćerdavši ostavštinu roditelja, ne stekoše ništa radom svojih ruku; [...] koji, naučivši od rane mladosti da žive u dokolici, uvališe sebe u ogromne dugove; koji omrznuše sveštenike ne zbog onoga što se pričalo o njihovoj veri već o njihovom bogatstvu, i koji tvrđahu da sami žive poput Apostola, deleći sve između sebe – sve dok im ne dozlogrdi siromaštvo, te stadoše robiti i pljačkati sveštenike i imućne građane.“

Nije nimalo slučajno što ove rečenice podsećaju na pređašnje opise hordi Pastoureaux. Društveni uslovi na severu Holandije u XVI postali su veku veoma slični onima u Flandriji, Enou i Pikardiji dva veka ranije. Dok je broj stanovnika u ovim starim centrima opadao, u Holandiji (i južnoj Nemačkoj) je rastao. Dok je tekstilna industrija u Flandriji propadala, u Holandiji je naglo počela da napreduje; najvažniji industrijski centar sada je postao Lajden. U Holandiji je ujedno bila i najveća koncentracija najamnih radnika, a njihov položaj je bio mnogo teži nego par vekova ranije. Nova kapitalistička industrija uglavnom je bila ruralnog tipa, jer su zanatlije radile po svojim kućama sa materijalom koji su dobijali od kapitalista; u takvim uslovima gilde više nisu mogle efikasno da deluju. Na temelju raspoloživih dokumenata može se zaključiti da je nezaposlenih i neorganizovanih radnika bilo više i da im je položaj bio mnogo teži nego u prethodnim vekovima. Među takvim ljudima cvetao je anabaptizam u svom najmilitantnijem i izvorno milenarističkom obliku, i takvi ljudi su sada pohrlili u Minster.

Imućniji građani Minstera bili su, prirodno, veoma uznemireni. Premda su se mnogi od njih obradovali pobedi luteranstva nad biskupom i kaptolom, moćni anabaptistički pokret, uz podršku mase nezaposlenih i na sve spremnih stranaca, morao je za njih predstavljati ozbiljnu i veoma opipljivu pretnju. Suočeni s njom, luterani i rimokatolici su zbili svoje redove. Krajem godine, gradsko veće je nekoliko puta pokušalo da ućutka ili protera Rotmana, ali je on uz pomoć brojnih sledbenika uvek uspevao da im pomrsi planove. Drugi anabaptistički propovednici bili su proterani ili zamenjeni luteranskim; ali oni bi se ubrzo vraćali i izbacivali luterane iz crkve. Uzbuđenje je raslo iz nedelje u nedelju, sve dok se po-četkom 1534. nisu pojavile neke osobe koje će se njime poslužiti kako bi događajima dale novi smer.

Melhior Hofman, koji je verovao da će Milenijum osvanuti u Strazburu, uhapšen je u tom gradu i zatočen u kavezu unutar jedne kule, gde će provesti ostatak života. Proročku palicu je preuzeo jedan holandski anabaptista, pekar Jan Matis (Matthyszoon) iz Har lema. Ova pro mena vođe odraziće se na karakter pokreta. Hofman je bio miroljubiv čovek koji je sledbenike poučavao da prispeće Milenijuma čekaju strpljivo i spokojno, kloneći se svakog nasilja. Matis je, pak, bio revolucionarni vođa koji je tvrdio da pra vednici mora ju uzeti mač u ruke i osigurati dolazak Milenijuma tako što će njime saseći grešnike. Obznanio je da su on i njegovi sledbenici pozvani da očiste svet od bezbožnika. Sa ovim učenjem, ponovo je oživeo duh pikarta, Tome Mincera i Hansa Huta.

Matis je iz Holandije anabaptističkim zajednicama slao apostole koji su verovali da je na njih sišao Sveti duh, baš kao i na prave apostole. U svakom gradu koji bi posetili, krštavali su mnoštvo odraslih osoba i postavlja li „biskupe“, ovlastivši ih da i sami obavljaju krštenja. Zatim bi nastavljali put, a novi apostoli iz preobraćenog grada kreta li su u slične misije. Početkom 1534. dva apostola su stigla u Minster, gde ih je narod dočekao sa oduševljenjem. Rotman i drugi anabaptistički propovednici ponovo su kršteni, a za njihovim primerom povele su se mnoge kaluđerice i imućne svetovnjakinje, kao i mnoštvo građana. Pričalo se da je za nedelju dana kršteno hiljadu četiristo osoba.

Prvi apostoli su napustili grad, ali su ih zamenila druga dvojica; njih su – što je veoma indikativno – isprva smatrali za Enoha i Iliju, proroke koji su, po eshatološkom predanju, imali da se pojave na zemlji kao „svedoci“ protiv Antihrista, i čije je prispeće trebalo da najavi Drugi dolazak. Jedan od tih došljaka bio je Jan Bokelson (Bockelszoon, Beukelsz), poznatiji kao Jan iz Lajdena, dvadesetpetogodišnji mladić koga je Matis preobratio i krstio samo nekoliko meseci ranije, i koji će se u Minsteru ovenčati besmrtnom slavom. Jer, i ovde će, kao više puta do tada – u slučaju „Učitelja iz Ugarske“, na primer; i ne samo u srednjem veku već i kasnije – mesijanski vođa biti stranac, došljak sa margine. Upravo će Bokelson, u početku sa svojim učiteljem, a kasnije sam, minsterskom anabaptizmu podariti onu žestoku borbenost kakvu neće imati nigde drugde i koja će izazvati provalu revolucionarnog milenarizma kakav nije viđen još od taboritske revolucije u prethodnom stoleću.

Oceni 5