Vinarija i muzej Živanović, Sremski Karlovci
Vinarija Živanović 5

Photo: muzejzivanovic.com

Bogata i slatka vinska prošlost

„Lijepo je čuti da te netko povezuje s Titanicom, ali, budimo ozbiljni, ovdje dolaze i pametni ljudi i zašto bih se pred takvima rumenio zbog podataka koji su neprovjerljivi. Je li naš ili ausbruch nekoga drugoga iz Sremskih Karlovaca uistinu bio na vinskoj karti Titanica, teško ćemo ikada saznati. Skloniji sam pretpostavci, ipak, ako je ausbruch i bio na tom brodu, da to slatko vino potječe iz austrijskog sela Rust. Znate, naša obiteljska povijest je toliko bogata svim i svačim da nam čak ni poveznica ausbrucha i Titanica ništa ne bi novoga donijelo, kao što bi puno moglo odnijeti pokaže li se da manipuliramo“, priča Žarko Živanović, vitalni 71-godišnjak, koji i u svojoj „trećoj dobi“ još uvijek svakodnevno radi sa 170 pčelinjih košnica. Njegov lagum iz 18. stoljeća, u kojem poslove s vinom danas uglavnom radi njegov sin Borivoj, također je atrakcija i samo pokazuje koliko daleko u povijest seže vinarska tradicija njegove obitelji. U lagumu su i bačve iz 1910. godine, koje je Žarko, kad je obnovio proizvodnju krajem 1980-ih, htio izbaciti i nadomjestiti novima.

„Na bačvama su i inicijali mog djeda Žarka, Ž.Ž.. Kad sam zvao pintara da ih izbaci i nadomjesti novima, suprotstavio mi se i rekao da su te bačve 'ko nove' te da njihovo stanje samo dokazuje onu staru izreku da u lagumima vrijeme stoji“, priča Žarko Živanović.

U stvari, kompletno imanje Živanovića u Ulici mitropolita Stratimirovića svojevrsni je povratak u prošlost. I dodatni razlog Žarku i njegovom sinu Borivoju da u nedogled brojnim grupama turista pričaju o svojim precima Teodoru, Josimu, Jovanu, Žarku.... i njihovoj ulozi u srpskoj povijesti koja je sve samo ne zanemariva. Uostalom, njihov Muzej pčelarstva, kojeg je u čast svojih predaka 1968. osnovao Žarkov otac Borko kao obiteljski muzej, pravo je leglo informacija i povijesnih artefakata iz područja pčelarstva i vinarstva bez kojih bi priča o vinskoj i pčelarskoj Srbiji bila nepotpuna.

„Mi smo u potpunosti posvećeni zaštiti obiteljske povijesti, a to su radili i moji preci. Ja moram vlastitim primjerom ne dopustiti da povijest potone u zaborav! Da bi se kuća i muzej održali, moralo se puno raditi. Meni bi bilo jako neprijatno da nisam sačuvao nešto što su prije uspješno održali otac i djed. Sin i ja smo odlučni očuvati tradiciju Živanovića koja na najbolji način govori o Sremskim Karlovcima, ali i o puno drugih stvari. Znate, volim reći da u Živanovića nitko nije nešto mnogo pio. Moj otac je bio čuveni degustator i proizvođač, ali on nije pio. A pogotovo nije lokao! Pričao je on meni kako noću, kad zasjednu, popiju po čitav deci!!! Vino se žvakalo, a u Dalmaciji, gdje sam prije rata svake godine pčele nosio na Hvar, zapamtio sam izraz - idemo na zalogaj vina!“

Nevjerojatan je osjećaj kojeg kod vas pobuđuje sve to što su Živanovići skupljali desetljećima i na kraju izložili u svojoj obiteljskoj kući. Čak i Žarko, koji svakodnevno turiste provodi kroz obiteljsku povijest, svaki put glasno propita je li moguće da se njegov pradjed Jovan Živanović bavio s toliko stvari u jednom životu?!

Ljubitelji fotografije, primjerice, trebali bi hodočastiti Žarkov Muzej pčelarstva kako bi vidjeli na jednom od zidova rijetki primjer dagerotipije (fotografija na ploči od posrebrenog bakra!), na kojoj se nalazi portret Josima Živanovića iz 1841. godine. Dagerotipija je nastala u Beču gdje je Josim, po rođenju sina Jovana, otišao prodati vino i kupiti namještaj za veliku kuću koju je tada sazidao. Autor dagerotipije je Anastas Jovanović.

„Možemo se pohvaliti rijetko dokumentiranom tradicijom vinogradarstva, koje seže do 300 godina unatrag, ali i pčelarstvom od 1875. godine! Tad se, naime, profesor Jovan Živanović razbolio i otišao u prirodu po preporuci liječnika. Njega je sad popularno zvati 'ocem modernog pčelarstva'. Do njega su se pčele ubijale, a pošto su njemu pčele pomogle i o njima je pisao pjesme i doživljavao ih je na poseban način, uveo je praksu prestanka ubijanja pčela. Pravi prvu modernu košnicu na ovim prostorima, 'Živanovićku', koja je najrevolucionarnija košnica i koju je on zvao 'amerikanka'. Prestaje sa ubijanjem pčela i prvi koristi 'ram' u pčelarstvu. Prvi koristi centrifugalni stroj za cijeđenje meda. Do njegova vremena pčela se, rekao sam, ubijala, čovjek je znao da mu bez pčele nema sreće, ali ne znajući kako da je opljačka gušio ju je sumporom, vodom, barutom da bi izrezao saće. Od Jovana Živanovića kreće praksa pokretnih košnica, koje je on nazivao 'amerikankama'“, priča Žarko Živanović.

Naravno, Žarko svaku izgovorenu riječ ilustrira sačuvanim predmetom iz tog razdoblja, pa je tako u Muzeju pčelarstva sačuvana košnica u obliku manastira Ravanica iz 1875. godine, kao i stare košnice pletare iz 18. stoljeća. Na jednom od zidova dominira golemi portret barona Von Berlepscha, njemačkog pčelara koji je Jovanu Živanoviću slao knjige u karlovačku Gimnaziju i zahvaljujući kojima je Žarkov pradjed 1878. godine na karlovačkoj Teologiji osnovao prvu katedru za suvremeno pčelarstvo. Jovan je utemeljio i časopis Srpski pčelar koji neprekidno izlazi već 140 godina (o čemu, naravno, svjedoče izloženi primjerci!), a sa svojim timom je pomogao ocu hrvatskog pčelarstva, Bogdanu Penjiću, u Osijeku osnovati Slavonsku pčelu iz koje je poslije nastala Hrvatska pčela... Profesor je napisao i rječnik za kovandžije (pčelar), prvi udžbenik za studente pčelarstva, prvu čitanku za karlovačku Gimnaziju. Kaže Žarko da je Muzej pčelarstva „živa stvar“ i da se neprekidno ažurira stvarima do kojih dođu, a kojih nije malo, jer uistinu je nevjerojatno koliko je taj Jovan Živanović bio – multipraktik!

Paralelno je on "tjerao" i svoju osnovnu struku, filologiju, piše silne knjige, gramatike, a smatraju ga jednim od osnivača mikrobiologije, barem po navodima zbornika Srpske akademije nauka. Kažu - zlatno razdoblje mikrobiologije 1870-1920, a mi smo već 1879. godine imali knjigu profesora Živanovića o „sparivanju kod insekata i partenogenezi kod pčela“. Kad sve to zbrojim, dodatno mi je nevjerojatno kako se on uopće stigao baviti i – vinom!?

Žarko priča da je o pradjedovom bavljenju vinom saznao tek iz knjige Somborca Dimitrija Petrovića, u kojoj taj istaknuti enolog piše da je do nekih saznanja došao „dobrotom profesora Živanovića“! Daljnjim proučavanjem dolazi i do zanimljivih saznanja poput naziva „pelenaš“, kako je njegov pradjed nazivao bermet. Ili, legendarni ausbruch su zvali – „suškovo vino“!

„Iskreno, o porijeklu ausbrucha, kao slatkog vina, saznao sam od prijatelja iz Pešte koji mi je rekao da je to vino iz priobalja rijeka koje je napala plijesan. Tek kasnije sam shvatio da je ausbruch, u stvari, penicilinsko vino! Nekad se prodavalo u malim bočicama kao melem za pluća. Odatle ta priča o 'suškovom vinu'. Mislio sam da je to zbog prosušenih bobica, ali ne – kod slavenskih naroda sušica je naziv za tuberkulozu i otud 'suškovo vino'. Ausbruh se proizvodi užasno kompliciranom tehnologijom, prvi put sam napravio samo 50 litara. Toliko se namučih za tako malo vina! Tek kad sam saznao da su se monasi Fruške gore bavili proizvodnjom ausbrucha, jer su ga koristili kao lijek, tada sam drukčije počeo sve doživljavati.“

Naravno, u Muzeju pčelarstva postoje pisani zapisi o obiteljskoj povezanosti s ausbruchom i bermetom, a posebno je zanimljiva carinska deklaracija iz roterdamske luke na kojoj se jasno vidi da je brodom za New York bilo otpremljeno vino njihovih predaka.

„Mi smo imali luku u Sremskim Karlovcima iz koje se vino vozilo u Budimpeštu, a dalje vlakom u Rotterdam. Išao je bermet! Crni, kao dižestiv, i bijeli, a la Torino, kao aperitiv, i staro vino ausbruch. I vinski ocat! Evo, upravo smo tom jednom sačuvanom deklaracijom pokazali koliko su nekad naša vina bila na visokoj cijeni! A, pogledajte i ovo, moj djed je na jednoj svjetskoj izložbi vina 1930. godine, čitam iz kataloga na kojem je popis svih izlagača, bio jedini koji je tamo izložio ausbruch! I to vino je bilo deset puta skuplje od drugih izloženih vina.“

Žarko priča da je njegov otac 1960-ih godina bio zadnji i jedini koji je proizvodio ausbruch na Fruškoj gori. Nakon što je vinogradarstvo u Srbiji doživjelo sunovrat, Žarkov otac je skoro sve svoje vinograde iskrčio.

„Taj ausbruch je bio toliko kompliciran da je on shvatio kako ja kao poslovni čovjek koji putuje po bijelom svijetu ne mogu ispoštovati tehnologiju proizvodnje ausbrucha. Tek kad je on umro i kad se meni ukazalo više vremena na raspolaganju, odlučio sam po recepturi koja je negdje ostala zapisana ponovo vratiti ausbruch u ponudu naše vinarije.“

Premda je većina vinograda u Sremskim Karlovcima bila skoro u potpunosti zaparložena, Žarko je, unatoč velikom poslu u slovenskom IMV-u, nalazio vremena za obrađivati 4.000 loza. Prisjeća se da su se preživjeli vinogradi masovno potkradali i bio je presretan kad bi u konačnici uspio proizvesti jednu bačvu od 700 litara vina za vlastite potrebe. Bilo mu je važno, tvrdi, sačuvati priču, jer, vjerovao je, kad-tad će ponovo nastupiti normalna vremena u kojima će se na prvom mjestu vrednovati – rad. Ili, kako bi to rekao njegov slavni predak Jovan Živanović u jednoj od svojih pohvala pčelama: „Hvala ti, Bože, što si me milošću svojom upoznao s neumornom pčelom, koja mi je osladila rad, a time i slabo moje tijelo ojačala, koja mi je pokazala da je samo u radu život, koja me pri svakom posmatranju i izučavanju njegovu vodi, koja me u ovim našim mutnim danima razgaljuje i opominje, da nam je samo u zajedničkom radu i slozi spas, a koja me još i pored svega i materijalno pomaže i snaži“.

„Mi našom proizvodnjom samo vraćamo priču u kojoj smo odrasli“, priča Žarko.

Zidovi obiteljskog Muzeja pčelarstva otkrivaju i veliku povezanost obitelji Živanović s velikim znanstvenicima, poput Drage Milosavljevića, Petra Cindrića ili Vlade Kovača, jer – sorte koje su oni proizveli, poput probusa, neoplante ili petre bitan su segment njihovog sortimenta.

„Bio sam prvi koji je, želeći imati neku našu sortu, posadio probus, buteljirao ga i pustio u promet! To je naša želja da turistima, koji su počeli dolaziti u sve većem broju, ispričamo i neku našu domaću priču. Kasnije smo posadili i neoplantu i petru. Meni je 2014. godine, kad je sve stradalo, petra bila u savršenom stanju, nigdje truleži, list savršen.“

*Prenosimo sa bloga Vinske priče, uz dozvolu autora

Oceni 5