Sedmica sa sedam nedelјa: Beograd, 1925-1928. godine
Nadrealizam

Photo: Yves Tanguy

Bogu, društvu i svemiru zainat

Trijumfalni povratak u Beograd bio je samo prividan. Matića sam viđao manje, jer je lično mnogo tešnje bio vezan za grupu Marka Ristića, Vuča, Dedinca i Rastka Petrovića. Vratio sam se u „Moskvu". Kako je došlo do moje svakodnevne saradnje s Ristom Ratkovićem? Onako, bez plana, u ritmu uobičajenih susreta u „Moskvi“, na korzou, po noćnim lokalima, kod „Tri šešira“ i u drugim kafanama (zaboravio sam im imena), gde je uvek bilo moguće sresti Todora Manojlovića, Vinavera, Drainca i Ujevića. Kao i ceo moj život, prijatelјstvo i saradnja s Ristom Ratkovićem nosili su pečat slobode i nezavisnosti. Iz Pariza sam poneo želјu da kod nas ostvarim nadrealizam po svom temperamentu: da se ceo pokret ne degeneriše u intrige, koteriske dangube i takmičenja ličnih sujeta. Samouprava. Autonomija. Sloboda, sloboda, sloboda. Eto tako je došlo do stvaranja časopisa „VEČNOST“ (naslov je moj). Risto Ratković je postao urednik. Velikih subvencija od moje imućne porodice nije bilo, ali ono što smo dobijali bilo je ipak dovolјno za štamparske troškove. Kupaca i prihoda u stvari malo je bilo. Časopis smo uglavnom poklanjali. Gospodin Cvijanović je uspevao da proda možda desetak primeraka. Ali smo bili nezavisni, slobodni, samostalni. Spremali smo zajedno, svakodnevno, sledeći broj „Večnosti"; čitali smo i kritikovali između sebe naše pesme i kratke manifeste, pozivali smo na saradnju koga smo hteli.

Naš život je bio toliko usamlјen, čak unapred proračunato usamlјen, izolovan od sredine u kojoj smo živeli, da se jedva razlikovao od sna. Čitava ta epoha saradnje i prijatelјstva s Ristom Ratkovićem bila je jedan konkretizovan san, nešto mnogo „luđe“ i „šašavije" negoli naši napisi. Nije nam bilo stalo ni do priznanja ni do uspeha. Prema uspehu i neuspehu bili smo ravnodušni. Nek nas shvati ko može i kako ume? Ta je epoha ostvarila u meni dubok, neizbrisiv trag. Ni Ratković ni ja nismo bili esejisti, teoretičari. I on i ja smo bili nespremni za životnu borbu, ali, eto, „Večnost“ nam je osigurala svakodnevni hleb i duvan, osigurala nam je ono što je za nas bilo najvažnije: slobodu izraza. Obojica smo bili prividno lenji, ali u stvari beskrajno spori. Tačnije rečeno, vanvremenski. Poezija i život su za nas bili jedno te isto. Usmeno pričanje i pisanje isto tako. Pisali smo da bismo za vreme rastanka, još više bili zajedno, da ni za tren ne iščezne naš spasonosni unutrašnji krug. Sve što je Risto pisao bilo je prećutno posvećeno meni, a moji napisi njemu. Časopis „Večnost" je znak jednog beskrajnog, neograničenog poverenja u prijatelјstvo. Naša potpuna nezainteresovanost za materijalan i moralan uspeh, čak i naša urođena nesposobnost da se prilagodimo konvencionalnoj realnosti, unapred su osuđivali na zaborav moje povremene aktivnosti u literaturi. Risto je pored svega, pa i posle svoje prerane smrti, imao sreću da njegovu pesničku sudbinu predstavi Svetlana Velmar-Janković, koja je tako savesno i s puno senzibiliteta priredala izbor Ratkovićevih stihova i napisala brilјantan predgovor.

Postoji li jedna nadrealistička, automatska tehnika života? Što se mene tiče, odgovor je pozitivan. Nije svakom dano da instinktivno stvara lirske sinteze sa svim onim što more podsvesti izbacuje na obalu jedne sasvim specifične svesti, koja liči na neobjašnjivo balansiranje mesečara na rubu ponora. To tvrdoglavo, inadžijsko razvijanje te svesti, treniranje, jačanje do monstruoznosti, možda je jedina tajna nadrealističke tehnike života. Često smo sanjarili o svojoj agoniji, zamišlјali sebe kako klizimo neminovno u posledlјi grč. Ali ta inadžijska, nadrealistička svest nas ne napušta. Svi oko nas otrgnuti su od uobičajene tuge i ugušenog plača. Svojim nadrealističkim buncanjem sve smo ih poletno nosili u poeziju, u crni humor, u jedan urnebesni smeh, bogu, društvu i svemiru zainat.

U svom intimnom ubeđenju mogu da izjavim da sam živeo dva života. Dva? Dve stotine, bezbroj. U meni nema ni senke prekora za one koji nisu lično svesni te mnogostrukosti. Bezazleno ih sažalјevam kad ih slepilo realizma masovno povede u pakao fizičkog bratoubistva i moralnog samoubistva. Zar u ovoj svetlosti nije bilo neizbežno da svaki nadrealista, na umetničkom polјu, bude istovremeno revolucionar na društvenom. Pošto nadrealistička etika teži ka ostvarenju anonimnog nadčoveka, slobodnog i krhkog, ali srećnog, i zaista ga ostvaruje, kako je onda moguće sprečiti da buržoaski red nas nadrealiste sistematski unesrećava.

Kad sam s Ristom Ratkovićem osnivao naš listić, nazvali smo ga „Večnost", uskladu sa našom dubokom verom u nadrealističko revolucionarno stvaranje i pomoću njega u preobražaj čitavog društvenog života.

Vrativši se posle tih ferija u Beograd, pa sve do diplomiranja na Pravnom fakultetu 1928, u meni je živela fiks-ideja da se konačno nastanim u Parizu, učauren u nadrealisgičkoj grupi i da tu, na licu mesta, nastavim, uz Bretona, Eliara i Aragona, svoja lirska iživlјavanja na francuskom jeziku.

U međuvremenu sam želeo da na maternjem jeziku ostavim neku vrstu zaveštanja, neki školski primer da se i jedan nadrealista mrže izraziti u okvirima tradicionalnih stihotvoračkih pravila, jedno zaveštanje dostupno svakome lјubitelјu poezije. Tako se na Bohinjskom jezeru, pred poslednji ispit na fakultetu, rodila Antena smrti, niz romantičnih spevova, gde je veličanstvenost i velelepnost Julijskih Alpi bacila nadrealističku alhemiju u nevidlјivu pozadinu. Ova moja poslednja zbirka nije nikakvo izdajstvo, nikakvo napuštanje nadrealističkih iskustava. Kao i sve ostalo što sam kasnijih godina, na zahtev prijatelјa, dao u štampu, nikad ne prestaje da bude vezano za nadrealističku hijerarhiju vrednosti. U stvari, sve što sam promašio, promašio je nadrealista u meni.

(Nastaviće se)

Oceni 5