Bojan Brukner: Akrep
Isto je svakog punog meseca.
Iz zaboravljenog okna
starog rimskog rudnika
negde iz utrobe Rakobarskog Visa,
pojavljuje se
džigljavo i koščato stvorenje,
i poput ogromng pauka
spušta se ka selu.
Na samom obronku Rakove Bare,
tamo gde se seoski put
račva kao praćka
i gde ostaci starog bunara
štrče iz gole zemlje
kao kvaran zub,
odurno stvorenje
spušta se na kolena
i počinje da plače.
I dok,
kao mulj crne suze,
padaju na suvo tlo
puneći stari zdenac čemerom,
seoski psi bude se i zavijaju,
a meštani, preko glave pokriveni,
krste se i mole za oprost
tako tiho da ih niko ne čuje.
Čak ni sveci seoski.
Već sledeće jutro,
kad u svojim dvorištima zateknu
preklane pse i stoku,
naoružaju se
i bledi u planinu odlaze.
Nikad ništa ne nađu.
Bogu se zahvale, a onda zapiju.
Dok se mesec ponovo ne nagoji.
I svi se kaju,
ali tajnu,
kao seosku slavu čuvaju.
I svi sve znaju;
ali niko o tome
ne govori.
Odakle Akrep
i zašto k njima uvek dolazi?
Kako kopile toliko je naraslo,
kad majka mu se,
već godinama,
na dnu bunara nalazi?