Bojažljivi državni udar

Ducunt volentem fata, nolentem trahunt (Sudbina vodi voljne, vuče nevoljne)

                                                                                                    Seneka mlađi

U noćnim satima 24. listopada Vlada konačno donosi odluku o hapšenju VRK i zatvaranju boljševičkih tipografija koje preplavljuju grad pozivima na ustanak. U 5:30 ujutro u štampariju boljševičkog izdanja „Radnički put“ upada odred junkera, izbacuje radnike i zatvara prostorije. Dvoje radnika iz štamparije jure u Smoljni institut i traže od Trockog da im VRK osigura zaštitu. VRK poziva Litovsku brigadu i 6. inžinjerijski bataljon, koji ubrzo ponovno otvaraju štampariju i pokreću izdavanje novina. Trocki piše: “vladom zabranjene novine izlaze na svjetlo pod zaštitom vojske Komiteta [VRK], koji i sam treba biti uhapšen. To i jest ustanak.” Ujutro čak i političari počinju shvaćati što se događa. Trockog posjećuje delegacija iz gradske vijećnice i traži objašnjenje: priprema li Savjet (oni još uvijek misle da iza svega stoji Savjet) ustanak? Trocki im poslužuje prijezirnu sofistiku: “Pitanje vlasti podliježe odluci kongresa savjeta.” Da li će doći do oružane borbe, kaže Trocki, “ne ovisi o savjetima koliko o onima koji usprkos jednoglasnoj volji naroda zadržavaju vlast u svojim rukama.” Međutim, nastavlja Trocki, upravo Vlada traži sukob izdavanjem naloga za hapšenje VRK, na što radnici i vojnici mogu odgovoriti samo otporom.

U međuvremenu, zapovjednik Petrogradskog vojnog okruga javlja u štab Sjevernog fronta da je situacija u Petrogradu „užasna“. Uličnih nereda nema, ali je u tijeku „sistematsko osvajanje institucija, kolodvora, hapšenja…“  Trocki se u svojem osvrtu na tihi prevrat kasnije razbacivao patetikom: „Buržoaske klase su očekivale barikade, plamen požara, pljačke, rijeke krvi. A zapravo je vladala tišina, strašnija od svih grmljavina svijeta.“ Od 200.000 vojnika petrogradskog garnizona, po zapovijedi VRK 24. listopada je na ulice izašao otprilike deseti dio. Ispunjavajući zadatak „zaštite revolucije,“ oni ne shvaćaju da su ih boljševici iskoristili kako bi paralizirali grad i unijeli pomutnju. Zapovjednici nisu sigurni koga hapsiti, a koga propustiti. Pred jutro 25. listopada, na putu prema glavnom štabu na sastanak s Kerenskim radi razmatranja mjera protiv ustanka, vojni Ministar Aleksej Manikovski nesmetano prolazi kroz dvije kontrolne točke. Nešto kasnije tog dana, Ministar prehrane Sergej Prokopovič je uhapšen i dostavljen u Smoljni institut, otkuda je neobjašnjivo pušten na zasjedanje Vlade u Zimski dvorac. Razlog za ove propuste leži u činjenici što boljševici ne kontroliraju čak niti manji dio jedinica koje je VRK izveo na ulice. Boljševička frakcija je toliko mala, a broj ljudi koji su spremni na oružani sukob u njihovo ime toliko ograničen, da Trocki i drugovi mogu upravljati tek nekolicinom ključnih zadataka. Oni još uvijek sa svakim korakom ispituju teren, osjećajući kako uspjeh njihovog ustanka ovisi o pitanju da li je Privremena vlada u stanju pronaći par stotina odlučnih vojnika potrebnih za rastjerivanje pobunjeničke klike iz Smoljnog instituta. Razloga za brigu nije bilo. Ne samo da Privremena vlada ne raspolaže takvim „udarnim” trupama, već je čak i zdanje glavnog štaba, gdje se u noći s 24. na 25. listopada nalazio Kerenski, gotovo nebranjeno.

25. listopada ujutro počinje bojažljiva opsada Zimskog dvorca. Teško je opisati nestvarnu situaciju u kojoj neorganizirane grupice naoružanih ljudi poput nesigurnih strvinara ispipavaju ulaze u veličanstveno sjedište nedavno pokopane imperije. Njihovo djelovanje je još uvijek takvo da posjetitelj koji bi ušao na glavni ulaz ne bi primijetio da se oko zgrade odvija nekakav sukob. Članovi vlade se nastavljaju kretati kroz sam centar grada bez ikakvih prepreka. U devet sati ujutro, ministri na poziv Kerenskog stižu u Glavni štab, u kojem vlada atmosfera kao na kolodvoru. Kroz ulaz su u oba smjera bez ikakve kontrole prolazile čitave kolone vojnika iz svih rodova vojske. Nitko ne zna tko su ti ljudi i što tamo traže. Nakon sastanka u Glavnom štabu, Kerenski odlazi iz grada po vojna pojačanja, dok ministri odlaze u Zimski dvorac, vjerojatno radi stvaranja dojma kako se posao nastavlja kao obično.  Otprilike u trenutku kada su ministri zasjeli u svoje fotelje, Lenjin, koji se prethodne večeri konačno udostojio pojaviti u Smoljnom s ogromnim povezom preko lica, objavljuje pobjedu VRK nad Privremenom vladom. U proglasu poslanom novinama u 10:00 sati, „Vojno-revolucionarni komitet pri Petrogradskom savjetu radničkih i vojnih deputata“ obaviještava građane Rusije kako je Privremena vlada svrgnuta: „Državna vlast je prešla u ruke organa Petrogradskog savjeta radničkih i vojnih deputata, Vojno-revolucionarnog komiteta, koji stoji na čelu petrogradskog proletarijata i garnizona. Cilj za kojeg se borio narod: neodložno predlaganje uspostave demokratskog mira, ukidanje veleposjedničkog vlasništva zemlje, kontrola radnika nad proizvodnjom, uspostava vlade savjeta – taj cilj je osiguran.“ 25. listopada ujutro, ova objava nema nikakvo praktično značenje. Ministri još nisu uhapšeni, Kerenski je izvan grada, a Lenjin još uvijek nije siguran da čitava stvar neće završti njegovim hapšenjem. Iako se nalazi u Smoljnom dvorcu koji je pod potpunom vojnom kontrolom boljševika, Lenjin čitav dan provodi zabijen u najdubljem uredu s povezom, perikom i naočalama na glavi te komunicira samo s najbližim kolegama.

Koliko god to zvučalo nevjerojatno, 25. listopada ujutro Predparlament još uvijek postoji te se u zgradi Marijinskog dvorca do podneva okupio nevelik broj zastupnika. Jedini rezultat zasjedanja je bila tijesnom većinom donesena odluka o sklanjanju od nasilja. Predparlament ionako nema nikakve ovlasti i može samo promatrati kako brod tone. Ministar pravosuđa u posljednjem sastavu Privremene vlade Pavel Maljantovič o posljednjem danu Predparlamenta piše: „…u ogromnoj mišolovci su tumarali, povremeno se okupljajući zajedno ili u odvojene grupe radi kratkih razgovora, osuđeni ljudi, usamljeni, svima ostavljeni.“ Ako zastupnici Predparlamenta više nikome nisu bili zanimljivi, ministri Privremene vlade su se morali početi braniti od nezvanih gostiju. Rukovoditelj obrane Zimskog dvorca i član šireg sastava kabineta Petar Paljčinski izvještava zbunjene ministre o nekoliko slabo organiziranih pokušaja proboja u dvorac koje su junkeri s lakoćom odbili pucajući u zrak. Sporadična pucnjava postaje sve češća. U jednom trenutku se veća grupa od 30-40 naoružanih ljudi probila u dvorac, ali su ubrzo uhapšeni i razoružani. Zatim se ponovno začula buka, krici, topot i dvije eksplozije. Netko od napadača je bacio dvije ručne bombe s galerije koja se pružala duž jednog od hodnika dvorca. Branitelji trpe prve gubitke, ranjena su dva junkera, ali i bombaši su uhapšeni. Nakon još jednog neuspješnog upada napadača u dvorac, dio zaštitnika procjenjuje kako je stvar beznadežna te napušta dvorac. Napadači koriste priliku i zauzimaju sporedne prostorije i hodnike. Pred kraj dana više nije jasno tko ima kontrolu nad dvorcem. Ministri nemaju pojma što im je činiti te raspravljaju o mogućnosti da krenu kućama. Većina ipak smatra da je potrebno ostati u uredu do okončanja krize. Pokušaji upada u Zimski dvorac traju od jutra, ali ministri još uvijek nisu vidjeli niti jednog boljševika. Pristupi dvorcu su i dalje potpuno slobodni. Vladimir Nabokov je maloprije nesmetano ušao u dvorac, popeo se do ministarskog kabineta i izašao. Nitko ga nije zaustavljao. Još manje je jasno što se događa na ulicama. Nikolaja Suhanova u centru grada zaustavlja vojna patrola. Časnik koji je provjeravao njegove dokumente govori: „Neshvatljivo!.. Naredili su da izađemo. A zašto – nije poznato. Svoji protiv svojih. Neobično…“ Patrola na Suhanova ostavlja dojam zbunjene grupice ljudi koja nije spremna na bilo kakvu borbu: „…takva vojska se neće boriti, razbježat će se i predati pri prvom ispaljivanju manevarskog metka. Ali nije bilo nikog da ga ispali.“ Boris Savinkov se u vrijeme odvijanja boljševičkog državnog udara također motao po centru Petrograda te je svjedočio o jezivoj mirnoći na ulicama: „Nigdje se nisu čuli pucnjevi, ljudi su bili mirni, i s čuđenjem sam primjetio kako se na Nevskoj aveniji, kao i obično, nalazi mnogo junkera iz vojnih učilišta.“ Savinkov nešto kasnije nailazi na prve boljševičke jedinice, oko stotinu i pedeset vojnika Pavlovske regimente, koji su se u rasutom stroju nervozno i nesigurno kretali prema Zimskom dvorcu. Savinkov je kasnije zapisao kako je, sudeći po njihovom izgledu, jedan puškomitraljez bio dovoljan da ih zaustavi. U svojim „Zapisima o revoluciji“ Nikolaj Suhanov upućuje u prošlost očajnički poziv zaštitnicima Privremene vlade: „Organizirajte barem demonstraciju sile! Ispalite par ćoraka! Možda će se [ustanici] razbježati kao u lipanjskim danima.“ Tri kozačke regimente koje su bile najizgledniji kandidati za obavljanje tog posla odbijaju istupiti protiv boljševika. Oni su u srpnju već jednom ugušili boljševički ustanak samo da bi Premijer krajem kolovoza njihove drugove proglasio izdajnicima i omogućio boljševicima da povrate snagu. Po njima, Kerenski se zna boriti samo protiv Kozaka. Protiv boljševika se boriti ne zna. Koliko god bila prostodušna, ova ocjena predstavlja najtočniju ocjenu razloga pada Privremene vlade koju je moguće izreći u jednoj rečenici.

U danima nakon oktobarskog prevrata, vojnici crvene garde vuku časnike po ulicama oko Carskog sela i nude ih na prodaju. Kada ljudi pitaju „Što će nam?“, vojnici uz smijeh odgovaraju: „Pa za strijeljanje“

U večernjim satima zaštitnicima Zimskog dvorca počinju pucati živci. Predstavnici junkera oko sedam sati ulaze u kabinet ministara i traže od njih da preuzmu odgovornost za daljnje postupanje. Zapovijedaju li ministri obranu do posljednjeg čovjeka? Ili da svi tiho odu kućama? Ministri odgovaraju kako ne mogu zapovijediti niti jedno, niti drugo, te prepuštaju odluku junkerima. Ovima je teško otići dok god ministri ostaju u dvorcu, pa svi skupa dočekuju zaglušujući pucanj s „Aurore“ koji se začuo oko 21 sat. „Aurora“ nema bojne municije, granata je manevarska. Pravo granatiranje počinje oko 23 sata, kada paljbu otvaraju topovi Petropavlovske tvrđave. S njima također nešto nije u redu – od tridesetak hitaca ispaljenih iz neposredne blizine Zimskog dvorca, samo dva pogađaju cilj. Sada boljševici izgledaju smiješno, jer su obavijest o svrgavanju Privremene vlade objavili prije trinaest sati, a kabinet ministara i dalje zasjeda i već se pomalo dosađuje. Kanonadu iz Petropavlovske tvrđave ne prati nikakav organizirani napad. Tek nekoliko sati kasnije, kada su se napadači uglavnom bez otpora razmilili po Zimskom dvorcu, u sobu s ministrima upada uznemireni junker te raportira kako su sve ostale prostorije u dvorcu pod kontrolom napadača. Junkeri su se i dalje spremni braniti do posljednjeg čovjeka ukoliko Privremena vlada tako zapovijedi. Privremena vlada tako ne zapovijeda. Ministri se slažu da nema potrebe za prolijevanjem krvi i otpuštaju junkere. Ne znajući što bi sa sobom, šačica suvišnih činovnika sjeda za stol u očekivanju neizbježnog hapšenja. Vrata njihovog ureda se otvaraju i prostoriju ispunjavaju naoružani ljudi na čelu s boljševikom Vladimirom Antonovim-Ovseenkom, mršavim tipom sa skromnim vojnim obrazovanjem i frizurom poludjelog matematičara. Antonov-Ovseenko u ime VRK obaviještava ministre da su uhapšeni. Vidjevši fizionomije ustanika, ranije spomenuti Petar Paljčinski procjenjuje da bi se isplatilo pokušati s primitivnom podvalom. On skače sa stolice i usrdno uvjerava Antonova-Ovseenko kako su se upravo dogovorili s „njegovima“ preko telefona, o čemu Antonov-Ovseenko nije obaviješten… Trik ne uspijeva i ministri su pod stražom prevezeni u Petropavlovsku tvrđavu, čudom izbjegavši linč.

Polaznici vojnih učilišta i ženski vojni odredi koji su branili dvorac nisu bili te sreće. Odredi boljševičkih jurišnika su se odmah po zauzimanju Zimskog dvorca temeljito napili te u takvom stanju razvozili djevojke po gradu, silovali ih i ubijali. Pod okriljem noći atmosfera u gradu je naglo postala puno zlokobnija. Jedan od zapovjednika s broda „Republika“ sjedi na stolici ispred tri bivša carska oficira koji su sada uhapšeni, pijanim, izgubljenim pogledom gleda u daljinu i rukom krsti prostor između sebe i njih, mrmljajući strašnu presudu: „smrt…smrt…smrt…“ Zatim te iste oficire ucjenjuju da skupe novac za otkup vlastite glave, utrpavaju ih u automobile i voze kuda ih očajni oficiri vode. Ljudi otvaraju vrata svojih domova, pred sobom vide zarobljene oficire, njihove pripite krvnike i ne znaju kako bi se ponašali: oni žele otkupiti živote oficira, ali to ih istog časa može osuditi na smrt, jer bi ispalo da podržavaju „monarhiste“; isto tako, ako daju puno novaca, banditima se to može svidjeti pa ostanu pod njihovim krovom duže; ako daju premalo, to ih može razjariti. Za sudbinu uhapšenih oficira to nije važno, jer ih ponovo posjedaju u automobil, voze na rub grada, tjeraju da se skinu do gola i strijeljaju. U danima nakon oktobarskog prevrata, vojnici crvene garde vuku časnike po ulicama oko Carskog sela i nude ih na prodaju. Kada ljudi pitaju „što će nam?“, vojnici uz smijeh odgovaraju: „pa za strijeljanje.“

U vrijeme opsade Zimskog dvorca, Kerenski je bio zauzet ponižavajućom potragom za vojnim jedinicama koje su spremne priskočiti u pomoć. Prvo je krenuo u Gatčinu, gdje nije zatekao niti jednog vojnika iz sastava regularne armije, ali je zato u posljednji čas umakao boljševicima. U svojem očajničkom pokušaju mobilizacije zaštitnika kakvog-takvog demokratskog poretka, Kerenski je bi prisiljen na obraćanje 3. konjičkoj diviziji, upravo onoj koju je u kolovozu proglasio pobunjeničkom. Bez pretjeranog entuzijazma, 3. konjička kreće prema Carskom selu, gdje nailazi na naoružanu, ali neorganiziranu grupu ustanika. Zapovjednik konjičke divizije general Krasnov od boljševika traži da polože oružje u roku od pet minuta. Dio pobunjenika je otišao odmah nakon ultimatuma, a dio nakon kratke pucnjave. Pod zapovjedništvom Krasnova se nalazi tek 600 Kozaka, što je premali broj čak i za relativno jednostavan zadatak policijskog nadzora Carskog sela. Desetak kilometara sjevernije, Kozaci upadaju u prvu ozbiljnu bitku s brojnijim boljševicima. Nakon neugodnog granatiranja koje je pokazalo artiljerijsku premoć boljševičkih odreda, Kerenski saziva vojni savjet na kojem je glavno pitanje perspektiva obrane. O povratku u Petrograd više nitko ne razmišlja. Kratka revizija raspoloživih snaga pokazuje da je otpor besmislen. Kerenski nalaže jednom od zapovjednika da stupi u kontakt s boljševicima i šalje izaslanika na pregovore s Trockim. Savinkov svjedoči o teškom duševnom stanju Kerenskog, koji je dočekao kraj dana izmožden na kauču. Kerenski je uvjeren kako su potpuno opkoljeni boljševicima i nagovara Savinkova da ne pokušava napustiti Gatčinu u potrazi za pojačanjima. Sve je propalo, tvrdi Kerenski. A Rusija? – pita Savinkov. Kerenski zatvara oči i odgovara šaptom: „Rusija? Ako je Rusiji suđeno stradati, ona će stradati… Rusija će stradati… Rusija će stradati.“ Savinkov napušta Gatčinu i upućuje se u Lugu u potrazi za finskim pješačkim divizijama. Tamo zatiče indisponirane vojnike koji su u dva dana primili pet proturječnih zapovijedi te su odlučili ne slušati nikoga dok se stvari ne rasčiste. Savinkov će ubrzo ponovno nestati u podzemlje, kao u vrijeme carske Rusije.

Kada su vidjeli da verbalni protesti ne impresioniraju boljševike, Eseri i menjševici su napustili dvoranu zasjedanja. Prazna mjesta su ubrzo popunili vojnici i pripadnici naoružanih radničkih odreda koji su se zatekli u zgradi Smoljnog instituta, nakon čega je sastav Sve-ruskog kongresa savjeta odgovarao viziji ulične demokracije kakvu je zastupao Trocki. Ova masa sastavljena od velikog broja neidentificiranih, slučajnih ljudi će uskoro izabrati novu izvršnu vlast u Rusiji

Rezultat pregovora Kozaka s boljševicima u Gatčini je natjerao Kerenskog da skoči s kauča. Boljševici su svojim protivnicima galantno ponudili slobodu povratka u svoje krajeve, na Don, u zamjenu za Kerenskog. Dok su se Kozaci bavili jednostavnim izračunom troškova i koristi, Kerenski se preobukao u mornarsku uniformu i pobjegao iz dvorca u Gatčini. Nakon skrivanja na jednom privatnom imanju u šumi blizu Petrograda i puštanja duge brade, Kerenski se vratio u Petrograd s idejom da se pojavi na osnivačkoj skupštini parlamenta. Ispravno procijenivši da je to besmislena i previše rizična avantura, Kerenski preko luke Murmansk napušta Rusiju i više nikada se ne vraća.

Stvaranje privida zakonitosti

Otkako je zamišljen, scenarij boljševičkog državnog udara se zasnivao na nametanju svršenog čina predaje vlasti savjetima tijekom Sve-ruskog kongresa savjeta radničkih i vojnih deputata. Sazivanje Kongresa krajem listopada je samo po sebi bilo problematično. Centralni izvršni komitet savjeta je bio protiv pozivanja predstavnika svih ruskih savjeta radnika i vojnika u Petrograd kako Kongres ne bi ometao proces organizacije izbora za ustavnotvornu skupštinu. Boljševici se na takve primjedbe nisu obazirali, već su pokrenuli samostalnu kampanju za održavanje kongresa. Na primjer, iako za to nisu imale nikakve ovlasti, smolenske boljševičke novine „Radnički put“ su samoinicijativno štampale pozive za sudjelovanje na 2. Sve-ruskom kongresu savjeta koji se po njima trebao održati krajem listopada. Da su Eseri i menjševici odbili ideju održavanja kongresa, boljševicima bi bilo puno teže legalizirati državni udar u slučaju uspjeha (iako nema sumnje da bi oni bojkot političkih protivnika prikazali kao dokaz svoje legitimnosti). Da su protivnici boljševika u savjetima prihvatili izazov i pokrenuli intenzivnu kampanju za izbor predstavnika lokalnih savjeta na Kongresu, boljševici su se na Kongresu mogli naći u neugodnoj manjini, što bi ih barem teoretski spriječilo da se proglase političkim pobjednicima. Međutim, Eseri i menjševici su odabrali za boljševike najbolju opciju. Oni su od kampanje za izbore u Kongres odustali djelomično, čime je Kongres zadržao legitimnost, ali su boljševici ostvarili zastupljenost o kakvoj na bilo kakvim nacionalnim izborima inače nisu mogli niti sanjati. Kasno uključivanje Esera i menjševika, koji su ideju organizacije Sve-ruskog kongresa savjeta prihvatili tek 19. listopada, nije moglo proći bez posljedica po njegov sastav. Prema izvještaju menjševika Dana, od 917 značajnijih savjeta iz svih krajeva Rusije, do 20. listopada je tek 50 pristalo poslati svoje delegate (u Rusiji je u to vrijeme djelovalo ukupno 1429 savjeta). Nikolaj Suhanov svjedoči o zamjetnoj razlici u sastavima 1. i 2. Sve-ruskog zasjedanja savjeta: „…salu je ispunila sasvim drugačija masa. Iz rovova i medvjeđih brloga su ispuzali sirovi i tamni ljudi; njihova predanost revoluciji je u stvari predstavljala zlobu i očaj, a njihov “socijalizam” je bila glad i neizdrživa žeđ za odmorom.“

Na zasjedanju se konačno okupilo 518 delegata iz 402 savjeta sa svih strana Rusije, među kojima su boljševici po prvi puta na jednom takvom zasjedanju imali gotovo apsolutnu većinu od 250 zastupnika. Zbog kasnog uključivanja u izbore za zastupnike na zasjedanju, Eseri su poslali tek 159 delegata, a menjševici svega 60. Svi zastupnici znaju da je u tijeku puzeći državni udar te da se od boljševika mogu očekivati daljnje svinjarije. U kuloarima se govori o rješavanju „pitanja vlasti“ na kongresu kojeg je postojeći CIK već proglasio nevažećim. Sumnjivo odgađanje otvaranja kongresa samo pojačava nervozu u hodnicima Smoljnog instituta, jer je jasno da boljševici kupuju vrijeme za svoje mutne ciljeve. Međutim, boljševici su potpuno preuzeli zdanje i sva pitanja organizacije Kongresa, pa su zastupnici bili prisiljeni čekati do 23 sata navečer, kada je svima već para izlazila na uši.

Pošto su vijesti iz Zimskog dvorca još uvijek bile neodređene, boljševici su galantno ustupili govornicu Eserima i menjševicima, koji su osudili vojnu urotu boljševika provedenu iza leđa ostalih stranaka. Kada je oko tri sata u noći Kamenjev svečano objavio da je Zimski dvorac pod kontrolom jedinica Vojno-revolucionarnog komiteta te da je čitav sastav Privremene vlade osim Kerenskog uhapšen, Eserima i menjševicima su pregorjeli osigurači. Zastupnik iz redova Esera je primijetio kako je nedopustivo hapsiti ministre iz redova socijalista, na što mu je Trocki odgovorio kako sada nije vrijeme za takve sitnice te da nema razloga za poseban tretman te gospode koja je držala stotine boljševika i radnika u zatvorima. Kada su vidjeli da verbalni protesti ne impresioniraju boljševike, Eseri i menjševici su napustili dvoranu zasjedanja. Prazna mjesta su ubrzo popunili vojnici i pripadnici naoružanih radničkih odreda koji su se zatekli u zgradi Smoljnog instituta, nakon čega je sastav Sve-ruskog kongresa savjeta odgovarao viziji ulične demokracije kakvu je zastupao Trocki. Ova masa sastavljena od velikog broja neidentificiranih, slučajnih ljudi će uskoro izabrati novu izvršnu vlast u Rusiji.

Iscrpljujuće zasjedanje Kongresa se nastavilo do šest sati ujutro, kada je objavljen prekid do večeri. Do tada je revolucionarni zanos u masama nešto splasnuo, pa se na večernjoj sjednici u posljednjim redovima moglo pronaći i par slobodnih stolica. Nakon jednoglasnog i bez ikakve rasprave prihvaćenog Dekreta o miru, sala reagira burnim aplauzom, kricima i bacanjem kapa u zrak. Najava drugog obećanog dekreta, onog o zemlji, išla je malo teže. Lenjin se prilikom čitanja na brzinu sklepanog nacrta dekreta potpuno zbunio te na kraju bio prisiljen predati jedva čitljivi sadržaj papira drugom govorniku. Krnji sastav Sve-ruskog kongresa savjeta izglasava ukidanje vlasništva nad zemljom i njenu predaju mjesnim savjetima do saziva ustavotvorne skupštine. Jedini kojima je dopušteno da zadrže zemlju u vlasništvu su mobilizirani seljaci i Kozaci. Treća točka dnevnog reda je bio izbor prvog sastava Savjeta narodnih komesara (SovNarKom), u kojemu su se našli samo boljševici. O visokoj razini elementa improvizacije u ovoj suludoj avanturi čiji konačan cilj je bio poznat tek zanemarivom broju glavnih ideoloških aktera govori i Lenjinovo odbijanje da preuzme odgovornost za prevrat te zasjedne na mjesto predsjednika SovNarKoma. Lenjin je želio zadržati status člana centralnog komiteta partije i nastaviti s teoretskim radom iza kulisa. Stoga je na mjesto predsjednika SovNarKoma predložio Trockog. Međutim, Lenjin je bio najistaknutiji, a u nekim slučajevima i jedini, pobornik organizacije komunističkog društva u Rusiji. Tijekom dugog niza godina, Lenjin je inzistirao na svojoj superiornosti u vladanju marksističkom teorijom i organizacijskim pitanjima. Njegovo odustajanje od mjesta u novoj vladi bi partiji i javnosti poslalo krivu poruku, pa su drugovi inzistirali da pored teoretske preuzme i praktičnu odgovornost za revoluciju. Ukoliko Lenjin zaista nije očekivao da će se naći u ulozi državnika, njegovo imenovanje na mjesto predsjednika SovNarKoma je moralo uzdrmati nježnu konstituciju ideologa revolucije koji je veći dio života proveo na sigurnoj udaljenosti od akcije. Bilo kako bilo, izbor je završen, i Narodni komesari ozarenih lica usmjeravaju svoje poglede preko glava narodnih masa u pravcu svijetle budućnosti.

Nikolaj Suhanov je izbor Savjeta narodnih komesara nazvao trostruko nezakonitim. Prije svega, izbor vlade je proveden na zasjedanju predstavnika radnika i vojnika, koji su činili manje od 15% stanovništva Rusije, dok predstavnike seljaka nitko nije ništa pitao. Drugi razlog je već spomenuta slaba zastupljenost mjesnih savjeta, radi čega su na zasjedanju prisutstvovali predstavnici iz otprilike trećine od ukupnog broja savjeta. Na kraju, nakon što je dobar dio socijalista-revolucionara i menjševika napustio dvoranu, za sastav vlade je glasala rušilački nastrojena publika koja nije imala veze ni sa kakvim savjetima, već se u dvorani našla slučajno. Trocki bi se u najvećoj mjeri složio sa Suhanovim, ali on je u trenutku proglašavanja nove „narodne“ vlasti doživio jedan od onih rijetkih životnih trenutaka potpune realizacije. Politički disident koji je posljednjih 20 godina proveo u zatvorima, progonstvu i emigraciji, svojim govorničkim talentom je zbunio protivnike, nadahnuo neodlučne i raspalio pristalice državnog udara. Gotovo je sigurno da bez Trockog ne bi bilo oktobarskog prevrata. Dovoljno je zamisliti kako bi izgledao pokušaj osvajanja Zimskog dvorca da je garnizon susjedne Petropavlovske tvrđave 25. listopada dočekao u raspoloženju kakvo je u njemu prevladavalo prije posjete Trockog. Međutim, Trocki je bio svjestan da je za uspjeh boljševika bilo potrebno i puno sreće. U svojem osvrtu na oktobarski državni udar, on demonstrira lucidnost kakva se teško mogla pronaći u redovima pobjednika: „Da bi sav taj široki opkoljavajući manevar završio pobjedonosno, bio je neophodan stjecaj potpuno izvanrednih okolnosti, velikih i malih. Prije svega je bila neophodna armija koja više ne želi ratovati. Čitav tijek revolucije, potovo u početnom periodu, od veljače zakjučno do listopada, – o tome smo već govorili, – izgledao bi potpuno drugačije da u trenutku revolucije nismo imali razbijenu i nezadovoljnu milijunsku armiju seljaka. Samo u takvim okolnostima je bilo moguće pobjedonosno provesti eksperiment s petrogradskim garnizonom, koji je predodredio oktobarsku pobjedu. Ne može biti niti govora o tome da se ova svojevrsna kombinacija “suhog” i gotovo neprimjetnog ustanka sa zaštitom sovjetske legalnosti od kornilovaca pretvori u nekakav model. Upravo suprotno, može se sa sigurnošću reći da u takvom obliku ovaj eksperiment nikada i nigdje neće ponoviti.“

Straža se umorila 

Namjera boljševika da trajno zadrže vlast je još uvijek bila tajna za većinu građana Rusije, tim više što se u njihovim parolama često spominjala namjera što skorije organizacije izbora za ustavotvornu skupštinu. Boljševici su i u ovom slučaju podigli dimnu zavjesu. Ne samo da su nakon oktobarskog prevrata dopustili komisiji za organizaciju izbora osnovanoj za vrijeme Privremene vlade da nastavi svoj posao, već je predstojnik kabineta SovNarKoma Vladimir Bonč-Bruevič srdačno zahvalio članu komisije Vladimiru Nabokovu na njegovoj odlučnosti da nastavi s radom. Doduše, blagonaklonost boljševika je potrajala tek nekoliko tjedana, nakon čega je petnaestak članova komisije nasilno prevezeno u Smoljni institut, gdje su proveli pet dana u „uskom, niskom, tijesnom sobičku“ s dva ležaja i nekoliko drvenih klupa. Članovi komisije su pušteni bez ikakvog objašnjenja i s neugodnom spoznajom kako ne postoji nikakva garancija da se sličan incident neće ponoviti. „Bilo je previše jasno kako su naše hapšenje i naše oslobađanje obična slučajnost u nadolazećim stihijskim nevoljama,“zabilježio je Nabokov.

Boljševička vlast je ubrzo zabranila stranku Kadeta i naložila hapšenje njenih lidera, ali su izbori za ustavotvornu skupštinu ipak održani. Od 12-26. studenog 1917. godine, 35 milijuna građana Rusije je glasalo za svoje predstavnike u parlamentu. Rezultat je za boljševike bio prilično nepovoljan: osvojili su nešto manje od 25 posto ukupnog broja glasova, dok su Eseri dobili blizu 60 posto mjesta u parlamentu. Boljševici isprva nisu imali jasnu ideju kako osporiti rezultate, pa su isticali neuvjerljive argumente o neodgovarajućim biračkim spiskovima koji datiraju iz vremena carske Rusije. Odlučujući potez su povukli kasnije, dva dana prije prvog zasjedanja parlamenta: 3. siječnja, Centralni izvršni komitet savjeta radničkih i vojnih deputata prihvaća „Deklaraciju prava radnog i eksploatiranog naroda“ koja je objavila Rusiju Republikom Savjeta. Na prvom zasjedanju parlamenta, predsjednik Centralnog izvršnog komiteta Jakov Sverdlov zahtijeva od novoizabranih zastupnika da priznaju vrhovnu vlast Savjeta. O tome kako bi to čitav postupak upravo provedenih izbora učinilo prilično besmislenim ne treba niti govoriti. Parlament glasa protiv s rezultatom 237:146. U znak protesta boljševici napuštaju parlament, ali u njemu ostavljaju stražu sastavljenu od pripadnika Crvene garde. Raspoređeni na galeriji iznad sjedala, oni zvižde, vrijeđaju zastupnike, stvaraju buku koja zaglušuje raspravu. Da bi bilo jasno o kakvim se ljudima radilo, treba reći kako je Lenjin, kada je napuštao salu, shvatio da su mu iz džepa kaputa obješenog na vješalicu ukrali pištolj. Cirkus završava u 4 sata i 20 minuta ujutro, kada zapovjednik straže Železnjakov prilazi govornici za kojom je stajao predstavnik Esera Viktor Mihajlovič Černov i izjavljuje: „Molim vas da prekinete zasjedanje. Straža se umorila i želi spavati.“ Nakon protesta Viktora Mihajloviča Černova, koji je živio u naivnom uvjerenju kako je straža tu da čuva zastupnike, vojnici su pod prijetnjom bajuneta ispraznili salu. Sutradan je zastupnike na vratima Tauridskog dvorca dočekao lokot. SovNarKom naređuje raspuštanje prvog ruskog parlamenta izabranog na općim izborima, naoružani odredi crvene garde rastjeruju prosvjednike na ulicama i parlament završava svoj rad prije nego što je počeo. Viktor Černov tih dana nije bio u proročanskoj formi: u svojem nastupu prilikom otvaranja parlamenta je ushićeno vikao kako sam saziv osnivačke skupštine označava kraj građanskog rata u Rusiji. Da je malo bolje razmislio, vjerojatno bi došao do zaključka kako se namjere boljševika mogu isčitati iz činjenice da je zloglasna Sve-ruska izvanredna komisija za borbu protiv kontrarevolucije i sabotaže, prethodnik KGB-a, osnovana još 7. prosinca 1917. godine. To jest, boljševici su osnovali odjel za borbu s opozicijom prije nego što je sazvan parlament. Usput, taj zapovjednik straže Železnjakov je brat ranije spomenutog zapovjednika s vojnog broda „Republika“ koji je u vrijeme oktobarskog prevrata prilično skrenuo s uma. Njegova fraza „straža se umorila“ je ostala vječnom anegdotom i neugodnim podsjetnikom na kraj demokracije u Rusiji za sljedeće 74 godine.   

(Nastaviće se)