Riječ koja bi umirila
Aatk 61 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Bol


U monadu se pretvori, sve udarce života odbija, ali jednom, nužno, popusti.

Kada pritisne, pritisne. Ni krika, ni jauka.

Što najdublje zaboli, najviše udari. U srcu zasiječe u duši rastoči u uzdahu ostane nigdje iz nutrine ne može u tronutu osobu se uselila samo je njena samo njoj do kraja pripada. I kao da će do njenog potpunog kraja s njom biti

Što je bolno nikada sasvim jasno uvijek osobno a tako tuđe odnekud ne iz ranjene duše nego iz onoga što duši donese život sudba klet što se dogodi zauvijek s osobom do kraja njena vremena do kraja nje u njoj ostane sama osoba svoja bol postane

Tako je osjetljivom u teške dane. U dno oceana da udari još dovoljno duboko ne bio potonuo. Sve mu neprozirno. Odasvud mu se skuplja tama. Tmurna raspoloženja. Zamor osjećaja. Onda mu jedan dan tuga sazre, rana pukne, kao čir.

Svatko sa svojim neobjašnjivim očajem živi. Sreća se dijeli s drugima, bol je potpuno osobna. Što najdublje pogodi, tome nema utjehe i ne treba, ne smije je biti. Koliko god nježna duša pokušavala reći ono što najviše tišti ono bolno u vapaju ostaje u nijemu ranu se pretvara.

A i da bol objasni, neće je biti manje. Ne napušta, potpuno obuzme. U sumorne dane ta ranjivost ne govori o vlastitom bolu toliko da bi je drugi shvatili, koliko da se ne bi u bolu ugušila, barem malo sebi olakšala.

Nije evo ni meni do riječi koja bi umirila, nego do one koja bi potvrdila, točno iskazala moj nemir. A dok u sebe ne pogledam o sebi neću znati, dok se sa svojom mukom ne susretnem o sebi neću spoznati. Zato bi i u ovom pismu htio pročitati što je bilo ono što je bilo. Iako znam: uzalud pokušavam reći ono što najviše tišti, jer u meni ostaje, moje ja postaje. A u tome sažetak svega što sam naumio, što sam pokušao a i što nisam kazao.

Ljudsko biće je nesretno jer je ljudsko biće, a ne nešto drugo. Da nesreće nije bilo, ne bi bilo ni bića kakvo jest. Ali ni bez sreće, premda je ljudi slabije pamte, rjeđe spominju. Po muci i bolu je vijest, po tome svaka povijest. Takva smo mi bića: ne marimo puno za sreću kada je imamo, a u sebe skupljamo bol, koja nas zadesi i s nama trajno ostane u nama se dugo događa sama iz sebe uporno sve do jednom obnavlja. Tako duša, „trska koja misli” sebe gradi čuva pobjeđuje i u sebi se sa sobom izmiruje na svom putu iz ništa u ništa.

Oceni 5