Bolestan u celini
XV
Četiri pesme koje slede
Razlikuju se od svega što mislim,
Obmanjuju sva moja osećanja,
U suprotnosti su s celim mojim bićem...
Napisao sam ih dok sam bio bolestan
I zato su tako prirodne
I slažu se s onim što osećam,
Slažu se s onim s čime se ne slažu...
Kad sam bolestan, moram da mislim suprotno
Od onog što mislim kad sam zdrav
(Inače ne bih ni bio bolestan).
Moram da osećam sve suprotno od onog
Što osećam kad me zdravlje dobro služi,
Moram da obmanjujem svoju prirodu
Stvorenja koje oseća na određen način...
Moram da budem bolestan u celini - u idejama i u svemu.
Kad sam bolestan, upravo to i čini moju bolest.
I zato ove četiri pesme koje me poriču
Nisu u stanju da me poreknu.
One su predeo moje duše u noći,
Isti predeo okrenut naopačke...
XVI
Šta bih dao da mi život bude volujska zaprega
Što škripi drumom izjutra rano
I vraća se tamo odakle je došla,
Istim putem, kad već pada tama noćna.
Ne bi mi bile potrebne nade - točkovi bi mi bili dosta...
Moja starost ne bi znala šta su bore nit osedela kosa...
Kad više ne bih mogao da služim, skinuli bi mi točkove
I ostao bih izvrnut i slomljen na dnu neke jaruge.
XVII
Kakva mešavina Prirode u mom tanjiru!
Moje sestre biljke
Družbenice izvora, svetiteljke
Kojima se ne moli niko...
A njih seku i one stižu na našu trpezu
I u gostionicama bučni gosti
Što dolaze svečano uparađeni
Traže ,,salatu“, nehajno...
I ne misleći da time od Majke-Zemlje
Ištu njenu svežinu i njenu prvu decu,
Njene prve zelene reči,
Prve stvari žive i pune duginih boja
Koje je spazio Noje
Kad su se povukle vode i vrhovi gora
Zeleni i okupani ukazali na vidiku
A u vazduhu kojim je golubica proletela
Raširila se duga...
XVIII
Šta bih dao da sam prašina na drumu
I da me gaze noge siromaha...
Šta bih dao da sam reke koje teku
Pa da pralje dođu na moje obale...
Šta bih dao da sam topole uz reku
Samo nebo gore, a dole voda...
Šta bih dao da sam mlinarev magarac
Pa da me on tuče i da me poštuje...
Bolje i to nego da se celog veka
Osvrćem unazad i da jadikujem...
XIX
Mesečina, kada travu obasjava
Ne znam na šta me podseća...
Podseća me na glas stare služavke
Koja mi je pričala vilinske bajke.
I kako je, u ruhu prosjakinje, Božja Majka
Izlazila noću na drumove
Da bi zlostavljanu decu spasla...
Ako više ne mogu u to da verujem,
Zašto li mesečina travu obasjava?
*Prevela s portugalskog Jasmina Nešković