Intervju: Selvedin Avdić, pisac
Selvedin Avdić

Photo: Bojan Tončić

Bolje i lijen radnik, nego vredan tajkun

Bosanskohercegovački književnik Selvedin Avdić govori za XXZ o svom stvaralačkom postupku, okolnostima u kojima živi i piše, propasti njegove rodne Zenice, modelu koji je prepoznatljiv u propasti brojnih industrijskih centara u bivšoj Jugoslaviji. U bašti restorana Amerikanac koristimo pauzu na Festivalu Bookstan, na kojem je naš sagovornik, u prisustvu brojnog čitateljstva i u razgovoru sa Markom Tomašem, već izložio svoje, uglavnom, levičarske političke ideje, objašnjavajući na iskren i simpatičan način  zašto se odlučio na to da radnju romana smesti u stambenu zgradu i park u kojima je odrastao („Želeo sam da napišem roman o ljubavi Sare Bernar i Remboa, ali sam shvatio da ništa ne znam o Parizu toga doba, da ne znam kako su se ljudi odjevali, kakvi su bili balovi, nikada nisam bio u Parizu; trebalo je istraživati, a ja sam lijen“).

Pričamo o romanima Sedam strahova i novom bestseleru Kap veselja. Kaže da je roman Sedam strahova zamišljen kao roman koji funkcioniše sam po sebi. „Kad sam ga radio pokušavao sam da zaokružim cjelinu. Nisam imao nikakva očekivanja od tog romana koji me izvukao iz anonimnosti; vremenom, dobio je nekoliko izdanja, prevode na svjetske jezike, laskave ocjene kritike, poput one u Gardijanu...“, kaže Avdić.

*O kojih je sedam strahova reč i da li oni o kojima pišete uistinu određuju čoveka. Čitalac u tom romanu može da se odluči za više ili manje?

Nisam psiholog da kažem kako čovjeka određuju njegovi strahovi i da ih mora biti najmanje sedam, jer, u suprotnom bi bio manje čovjek. Iza te teze ne stoji nikakav institut, ili naučni rad, to je tek jedna moja teza koju se ne usuđujem obrazlagati izvan književnosti. Ali sam ubijeđen da nas naši strahovi određuju. Mislim nas, na prostoru čitave bivše Jugoslavije.

*Da li biste ih stepenovali, ima li manje važnijih?

To je kao kada bismo određivali identitet. Ima ona teza Amina Malupa o lancu identiteta koji određuje čovjeka. Ja sam sebi dešifrirao da postoji ono što me više ili manje određuje, da li to što sam Bošnjak, ili što volim Ramonse, to što sam pisac, ili to što sam otac - te da, kad te identitete poređamo po važnosti, dolazimo do konačnog. On nikako ne može biti samo “ja sam Bošnjak, ili ja sam Srbin”.

Intimna je stvar, ali moj je najjači strah od usamljenosti. Svakog dana. I, naravno, sa čitaocima i ostalim građanima delim strah, najjači na ovim prostorima, a to je strah od budućnosti. Ovde se ljudi toliko plaše budućnosti, da bi voljeli da ostanu u ovom momentu – kakav god on bio – zauvijek. A naše vlasti su svjesne te važnosti strahova. Kao što znamo, oni stalno manipulišu strahovima. Strahom od drugog, strahom od drugačijeg, od susjeda, komšija. I samo zahvaljujući tim strahovima održavaju vlast.

*Tu nalazim vezu sa Kapi veselja, u kojoj ispisujete dijalog u kojem jedan od sagovornika kaže drugom da “nisu svi isti, ne mogu svi biti usamljeni”? U svakom slučaju, ova dva romana povezuju imenice (pojmovi) rat i grad. Je li to pravi trag,očito je da su one/oni važni u Vašoj poetici?

Jedno vrijeme je postojala teza da su čitaoci, publika, zasićeni temom rata i da bi pisci trebalo da odustanu od teme i okrenu se budućnosti. Meni je to, jednostavno, nemoguće. Ja kad gledam dobar film, ili pročitam dobru knjigu, danima razmišljam o tome. A rat je za mene snažna emocija, da ne znam zašto ne bih do kraja života razmišljao o njemu i njegovim posljedicama. Nemoguće je da se odmaknemo od rata, jer u Bosni i Hercegovini rat nikada nije ni stao. To može da se čuje iz govora političara koji toliko godina nakon rata sami potenciraju pomirenje koje nije uspjelo, povratak koji nije uspio, suočenje sa prošlošću koje nije uspjelo, kao da je rat završen juče.

A još nije podvučena crta ni ispod broja stradalih?

Ne postoji. Sve je propalo. Na mentalnom planu, sve je gore nego devedesetih. Karadžić nije smeo da govori ovakve stvari kakve je govorio Dodik, s ove strane, pak, sve ćete ređe čuti multietničnost, multikultulturalnost. Sve više se insistira na nacionalnom, čak snažnije nego ikad. Tako bismo mogli konstatovati da se u javnom prostoru izgovaraju snažnije, opasnije riječi nego što su se izgovarale ’91. Potpuno otvoreno se govori o podjeli zemlje, prijeti se nekom ko bi pokušao to da uradi, tako da je meni nemoguća, čak i kada bih htio, želio da se okrenem, da ne razmišljam o posledicama rata. Kad razmišljam o posljedicama rata, to su naši gradovi. Koji nestaju. Pa čak i Sarajevo. Nedavno sam to napisao, pa sam imao oštre reakcije na to, Sarajevo se ponaša kao Makarska na steroidima. Bez prave sadržine, bez ičega.

Kao kulisa?

Da, bez istinske volje da se radi na tradiciji, kulturi; uvjek se govori o turistima, koliko će se popit sokova, pojesti ćevapa. Gradonačelnik Sarajeva se bratimi sa svim mogućim gradovima u Evropi, izuzev, recimo, sa Banjalukom, Širokim brijegom, sa Zapadnim Mostarom. Na planinama dočekuje djecu iz Splita, nikada djecu iz, recimo, Bihaća. Na tablama Sarajeva čak nemate obilježje države, nego olimpijske krugove, ko da smo drevna Grčka. Tu nema prave sadržine i mislim da ćemo se svesti na Dubrovnik, u kojem domaće stanovništvo ne može da kupi stan, kad kruzer dođe u luku onemogućeno je funkcioniranje grada za osnovne životne potrebe.

To se već dešava i to nije neobično. Jer, u Sarajevo su pohrlili tajkuni iz čitave regije. Oni i ne žele drugačije stanje. Možemo stati sad na raskrsnicu, vidjećemo, neće proći ni jedan auto ispod sto hiljada maraka.

Da se zadržimo na Zenici o kojoj pišete u Kapi veselja. Ispisali ste stranice pune topline i rekao bih, možda najpribližnije, pune rezignacije?

Prezirem lokalpatriotizam, on je užasno štetan za svaki grad. I neprestano mi zamjeraju kako to govorim, kakav je to moj odnos prema Zenici, prema mom gradu, nemam lokalpatriotizma. Kažem da, ukoliko povlađujemo gradu, ukoliko namjerno previđamo njegove loše strane, mi mu ne pomažemo, naprotiv. Učestvujemo u njegovom daljem propadanju. To neprestano pokušavam da objasnim.

Ali, meni je Zenica metafora, za čitavu Bosnu i Hercegovinu. Jer, ja ne mislim da je u drugim gradovima drugačije. Metafora, dakle, na jednom mikroprostoru, jer, ja nisam toliko vješt pisac, da bih mogao da pišem o epohama, regijama, planetama, kontinentima, sveo sam se na mikroprostor.

Možda se ta metafora može proširiti na regiju; ima mnogo sličnih gradova u Srbiji?

Apsolutno. Oni i liče jadan na drugi. Kada je trebalo da se gradi Zenica, u okviru petogodišnjeg plana, mislim 1956, trebalo je da dođe veliki broj radnika. Oni nisu imali nikakav smještaj. Onda su date četiri godine da se naprave škole, zgrade, mostovi, domovi zdravlja, domovi kulture. Uz uslov da ništa ne sme da se uveze, sve mora da bude iz Jugoslavije. I data je vrlo precizna suma novca za koju je to trebalo uraditi, nije smjela da se prekorači. Arhitekte su odustajale, jer se to činilo kao nemoguć zadatak. Karlo Kužatko je to uradio. Nisu to pretjerano lijepe zgrade, ali su sasvim funkcionalne, u njih su mogli da se smjeste porodice. Tada se u novinama pojavila sintagma “fenomen Kužatko”, njemu su uzimali te projekte i, evo, ja često u drugim gradovima vidim dvorišta kao moje, to su zgrade sa dva ulaza, imaju strugače blata sa cipela ispred vrata,  imaju ram za klofanje tepiha, parkić. Puna je bivša Jugoslavija gradova u kakvom sam ja odrastao, industrijski gradovi liče i mislim da ih povezuje Karlo Kužatko. Imaju istu prošlost, ali imaju i istu budućnost.

Da li se razlikuje njihovo propadanje?

Ne, uvjek je po istom metodu. Razgovarao sam sa kolegom iz Splita koji je pročitao Moju fabriku (monografija i drama o zeničkoj Željezari). Rekao mi je da je to i njegova prošlost i njegovo djetinjstvo, ali i budućnost. Velika je razlika između Splita i Zenice, ali je i Split opljačkan na isti način kao i Zenica. Uz pomoć političara. Na isti način je radnička klasa bila potpuno ošamućena, bez ikakve vizije, gradovi su osiromašeni na isti način. Osijek, Sisak, Šibenik, sve su to gradovi koji se naizgled razlikuju, ali imali su istu prošlost i, nažalost, imaju istu budućnost.

Kakva im je budućnost?

U ovom momentu je apsolutno crna. Jer ne postoji vizija u tim gradovima koji su bili oslonjeni na vlastitu industriju, preuzeli su ih tajkuni, ili međunarodne korporacije, sveli su tu industriju na najmanju moguću mjeru, na samo onaj deo koji donosi čisti profit, sa najmanje rizika, ne razmišljajući o stanovništvu. A političari se staraju samo o održavanju na vlasti. Nemaju nikakvu ekonomsku strategiju, ne razmišljaju, recimo, o tome šta uraditi sa srednjebosanskim basenom koji je bio oslonjen na nekadašnji RMK, odnosno Željezaru Zenica.

Jedan od Vaših likova u Kapi veselja posmatra izbledele natpise poput „Dom narodnog zdravlja”, “Narodni univerzitet” i slične. Sve je to otišlo u nepovrat. Kako?

Ti su natpisi izblijedeli. Ni u onom sistemu nije bilo savršeno, nisam ja naivan, i tada je veliki broj ljudi teško živio, postojale su klase. Verovatno nije moglo dugo da traje. I šta je zamjenilo te izblijedjele natpise. Evo, u Zenici je nekadašnji hotel “Metalurg” - on se sada zove “Dubrovnik”. Kakve veze ima Dubrovnik s tim?! Ili, Radnički univerzitet “Đuro Salaj” sada je slastičarna “Azuro”, ili “Avanti”. Samo nekakav kič.

Nakon čitanja Kapi veselja, prva asocijacija na Željezaru u Zenici mi je omot albuma The Animals Pink Floyda. Napuštena fabrika koja izaziva odbojnost, strah. Kako Vam danas deluje Željezara?

Iz ove vizure, u sjećanjima ljudi, ni izbliza kao na omotu albuma The Animals, pre bih mogao reći da izgleda kao ona vesela fabrika profesora Baltazara. Ljudima se čini da je to tako. U Zenici se oduvjek smatralo, počev od moga oca, pa sam i ja to od njega naslijedio, da sve može propasti, samo Željezara nikada. Rukovodeći se logikom da će ljudima uvijek trebati čelik. Na žalost, prvo što je propalo, bilo je baš to. Čitava Zenica, pa i taj srednjebosanski industrijski bazen, bili oslonjeni na tu fabriku.

To je, otprilike, kao ono što je nekada pisalo na štednim knjižicama, da za ulog jamči Federacija. A nije pisalo ko jamči za Federaciju?

Da, tako nekako. Valjda kao i za svaku prljavu industriju, vlasti su se jako trudile da održavaju socijalni mir.

Održavan je i mit o čoveku koji ima svoj identitet, on je radnik, I to u fabrici koja je važna?

I ti se sigurno sjećaš one tvrdnje po kojoj “kada rudari iziđu na ulice, nastaju društvene promjene”. Stvarno su radnici imali tu mitološku snagu. Sjećam se da sam se kao mali plašio buke s ulice. Onda mama dođe i kaže “Ne plaši se, to se radnici vraćaju iz noćne smjene”. I meni je tada OK.

Ostala mi je ta idealizacija, ali, neka je, nemam ništa protiv.

Vi ste iz radničke porodice?

Da. I sve moje komšije su radnici. I spreman sam mnogo toga da im opraštam. Dok, recimo, sve tajkune prezirem. Znam to, bilo je svakakvih radnika, i lijenih, i ovakvih, i onakvih. Da, ali, bolje i lijen radnik, nego vredan tajkun. Jer, ako vrijedan tajkun radi 24 sata, onda svaka država treba upaliti crveni alarm. A možda je još gore kad ode na godišnji odmor, onda te pregazi gliserom, kao onaj idiot u Hrvatskoj.

Da, sigurno je da ja idealiziram radništvo, ali to je već sfera bolje prošlosti. Mene su optužili za fetišizaciju, ja sam rekao super, ako moram da biram, ja biram to, vi izaberite svoje.

Imate li odgovor na pitanje kako to radnici nisu sazreli kao organizovana snaga koje je mogla da se suprotstavi sveopštoj pljački i da artikuliše svoje interese?

Ne znam. Evo, ja ću tebe pitati, kako je moguće da Bosanci i Hercegovci, Srbi i Hrvati, ne uče iz iskustva?

Mislite, kako bi da se ponovo potuku?

Da, evo, budi se danas stari odnos prema Miloševiću, ljudi su zaboravili strahote rata. Sada će ponovo da glasaju za SDA u BiH. A vrlo dobro znaju da ih je SDA opljačkala, da je stvorila nakazno društvo u kojem živimo. Nema veze, opet će glasati za njih. Zašto ignorišemo vlastito iskustvo. Jer, jasno nam je da, ako uključimo peć, ne smijemo staviti ruku na nju, opeći ćemo se. I dalje glasaju za iste, vjeruju istim lažima. Svi sve znaju do izbora i, kad dođu izbori, opet isto glasaju.

Ali, u isto vrijeme, ne volim ono “narod je kriv”. Pa, ne može neko biti kriv zato što je naivan, valjda su krivi oni koji koriste perfidne metode da ga izluđuju. Skloni smo da se izrugujemo političarima, te ne znaju da se ponašaju, glupi su, ovakvi, onakvi, nesposobni. A ja mislim da su pametniji od nas tako arogantno “pametnijih”.

Gledao sam na TV Republike Srpske Dodika i Čovića koji se hvale koliko su zakona zaustavili u Skupštini. Prijateljska atmosfera, oni se smješkaju, prave viceve, Čović kaže zaustavili su pet, Dodik kaže sedam. Ali,  možemo to zadržavati još šest godina! Meni se čini da oni nas drže u ovom prostoru , da su zaustavili vrijeme, da se nama samo čini da se krećemo. Ja sam prošle godine na vikendici kod prijateljice našao Oslobođenje. I čitao čitao, čitao. Nisam shvatio da je staro godinu dana. Sve potpuno isto, na potpuno isti način manipulišu našim vremenom. Svako malo imate revizija Ustava, referendum, treći entitet,onda dođu stratišta, pa se svi okrenu tome.

I ne znam šta će biti dalje.

Imaju li “Strahovi” i "Kap veselja" nastavak u najavi?

Intenzivno razmišljam o tome, pravim bilješke, vidim da i te bilješke mogu i same da funkcioniraju, ali, mislim da sam u Kapi veselja ostavio prazan prostor, neka vrata o kojima nisam razmišljao, ili ih nisam uočio.

Kap veselja? Lola Novaković uistinu zvuči kao dobar zvučni background?

Da, to je taj soundtrack. Kad sam počinjao da pišem Kap veselja znao sam da želim da roman ima atmosferu pjesme Lole Novaković. Čak nisam obraćao pažnju na tekst, želio sam onu atmosferu, melanholiju, one trube, ali baš kao u verziji Lole Novaković. Da atmosfera bude kao u radionici mog oca u kojoj s radija svira Kap veselja. Ne znam koliko sam uspio, ali sam pokušavao.

Oceni 5