Boljševici ustaju iz pepela

Srpanjska kriza

Ubrzo se ispostavilo da se boljševici nisu morali posebno truditi da zakuhaju kavgu i izlagati javnom prozivanju na Sve-ruskom kongresu savjeta. Vođena silnom željom da dokaže kako je revolucionarna armija moćnija od carske, Privremena vlada 16. lipnja pokreće ljetnu ofenzivu. Međutim, nakon uspješnog probijanja neprijateljskih linija na nekoliko dijelova fronta, ruska vojska unatoč dobroj logističkoj pripremi i brojčanoj nadmoći počinje demonstrirati simptome raspada. Radi nedostatka opreme za komunikaciju, ruska artiljerija zasipa granatama već osvojene rovove, izmorene udarne jedinice nema tko zamijeniti, a ofenziva u Galiciji zapinje nakon dva dana, kada vojska počinje odbijati zapovijedi smatrajući kako je napravila dovoljno. Kaos na frontu dodatno nadahnjuje buntovničko raspoloženje među jedinicama na sjeveru, gdje je ofenziva trebala početi u prvim danima srpnja. Na vijest da Privremena vlada namjerava raskomadati 1. Strojničku regimentu koja je nabujala do veličine divizije i poslati je na front, u Petrogradu dolazi do kaosa o kakvom su boljševici mogli samo sanjati.

Probleme na frontu nadopunjuje nova politička kriza, ovog puta radi spora unutar Privremene vlade oko politike prema Ukrajini čiji parlament je ispipavao teren na putu prema nezavisnosti. Kerenski, Cereteli i tadašnji Ministar financija Mihail Tereščenko su se 1. srpnja vratili iz Kijeva sa sporazumom prema kojem je Ukrajina trebala uživati mjesnu autonomiju do osnivanja ustavotvorne skupštine. Kadeti inzistiraju na „nacionalnom“ jedinstvu i ne mogu progutati tu ideju, pa njihova četiri ministra 2. srpnja kuvertiraju ostavke. Za sve provokatore kojima je cilj posijati kaos, ovo je pravi trenutak za poticanje vojnika kojima se nije išlo na front na pobunu protiv oslabljene Privremene vlade. Agitatori anarhista, delegati jedinica s fronta i predstavnici petrogradskih tvornica na mitingu u 1. Strojničkoj regimenti pozivaju na svrgavanje Privremene vlade. Kao i u Petrogradskom savjetu, u centralnom komitetu boljševičke frakcije RSDRP vlada potpuna pomutnja. Centralni komitet boljševika je zatečen stihijskim demonstracijama i isprva glasa protiv ustanka, ali ubrzo uviđa da bi se ustanak mogao dogoditi bez njih. Boljševički zastupnici zatim jure u Tauridski dvorac, gdje sazivaju sjednicu Petrogradskog savjeta na kojoj pokušavaju progurati rezoluciju o neophodnosti preuzimanja vlasti savjetom. Menjševici i Eseri su protiv, ali većina njihovih zastupnika nije stigla na sjednicu, pa ne mogu preglasati boljševike i umjesto toga demonstrativno napuštaju sjednicu. Po gradu počinju bijesno juriti automobili i kamioni puni naoružanih vojnika i civila s izbezumljenim licima. Oko osam sati navečer, grupa naoružanih ljudi stiže na Varšavski kolodvor s namjerom hapšenja Kerenskog, koji je nedugo prije toga otputovao na front. Dva sata kasnije, pred stanom Premijera Lvova se zaustavlja automobil s neidentificiranim naoružanim ljudima koji od zapanjenog batlera zahtijevaju da im preda ministre. Kada se Cereteli spustio pred zgradu kako bi vidio o čemu se radi, avanturisti su isparili zajedno s njegovim automobilom (ili, što je vjerojatnije, odustali od komplikacija koje bi mogle nastati hapšenjem i zadovoljili se oduzimanjem svih ministarskih automobila da pokažu tko je šerif u gradu). Grupa anarhista provaljuje u štampariju desničarskih novina „Novo vrijeme,“ proglašavaju prostorije narodnom imovinom, ali ih ubrzo bez objašnjenja napuštaju.

Dok boljševici provode mahnitu agitaciju po vojarnama i tvornicama, Predsjednik Izvršnog komiteta Petrogradskog savjeta Nikolaj Čhiidze sjedi okružen konsterniranim kolegama i pokušava uhvatiti jednu razumnu misao u nervoznom savjetovanju. Čuju se prijedlozi da se pozovu lojalne jedinice radi zaštite revolucije. Nikolaj Suhanov postavlja pitanje: zaštite revolucije od koga? Da li je ikome poznato tko istupa protiv koga i s kojim ciljevima? Uz sve nerede koji se događaju, do sada nije bilo krvoprolića – ima li smisla izazivati vraga pozivom na intervenciju nakon koje će gotovo sigurno doći do oružanog sukoba? Pitanje zahtijeva hitan odgovor jer do Tauridskog dvorca uz sporadičnu pucnjavu i usputnu pljačku stiže zlokobna masa naoružanih radnika i vojnika koja bijesno traži da savjet preuzme vlast. Zastupnici Kongresa ih pokušavaju umiriti neodređenim obećanjima da će o „pitanju vlasti“ raspravljati danas i sutra, nakon čega se energija mase rasipa.

Te noći zasjeda CIK Sve-ruskog kongresa savjeta i odlučuje poslati izaslanike u vojarne kako bi spriječili daljnje nerede. Boljševici su sumnjivo odsutni, što je dio njihove standardne taktike u vrijeme nereda, ali kod njih vlada još veća konfuzija nego u Savjetu. 4. srpnja ujutro „Pravda“ izlazi s praznim poljem na naslovnici iz kojeg je u posljednji čas izostavljen poziv na državni udar. Stihija se ionako razvija po svojim unutarnjim pravilima: na inicijativu agitatora iz 1. Strojničke regimente, u Petrograd tog jutra stižu mornari iz vojne baze Kronštadt. Masa protestanata ponovno buja, Tauridski dvorac je od jutra okružen naelektriziranom masom radnika i vojnika i nekolicinom oklopnih vozila. Naoružana lica s prozora dokono prate zasjedanje Centralnog izvršnog komiteta Kongresa savjeta. Izaslanici Kongresa koji su prije tek nekoliko sati zatražili od petrogradskih vojnih jedinica da dva dana ne izlaze iz vojarni s nevjericom slušaju boljševika Anatolija Lunačarskog, koji ih obaviještava da su boljševici pozvali 20.000 „potpuno mirnih“ mornara iz Kronštadta. Sada mornari agitiraju među petrogradskim jedinicama i rijeka naoružanih ljudi se ponovno razlijeva po ulicama.

Ponašanje Lenjina u danima srpanjske krize vjerojatno najbolje razbija mit o genijalnom taktičaru revolucije. Lenjin se krajem lipnja izmjestio iz Petrograda u Finsku, vjerojatno sumnjajući da Privremena vlada vodi istragu protiv njega radi njemačkog financiranja. Revolucionar koji čitav život sanja o svrgavanju buržoaske vlade je jednostavno morao iskoristiti očigledno nezadovoljstvo vojske i raspad discipline već nakon prvih dana lipanjske ofenzive. Međutim, on stiže u Petrograd tek 4. srpnja i upućuje se u boljševički štab u vili Kšesinske, gdje ubrzo upada u neugodnu situaciju. Masa kronštadtskih mornara okružuje vilu tražeći upute od partije čiji agitatori su je pozvali na ulice. Lenjin vrlo nevoljko izlazi na balkon i izvikuje uobičajene uvrede na račun izdajničkih savjeta i neophodnosti zaštite revolucije, ali izbjegava javno pozvati vojsku na svrgavanje vlade. Ovo taktiziranje je moglo biti uzrokovano njegovom spoznajom da bi poziv na državni udar od strane čovjeka koji prima novac od Njemačke u slučaju neuspjeha (a možda i u slučaju uspjeha) vodio direktno na vješala, i to po svoj prilici bez suda. Pored toga, trebalo je uzeti u obzir da je od čitavog petrogradskog garnizona koji je brojao otprilike 200.000 ljudi prethodnog dana na ulice izašlo svega 15.000 vojnika, što je ostavljalo neugodnu mogućnost da bi se među preostalih 185.000 moglo naći više nego dovoljno ljudi da se uspješno suprotstave prevratu. S Kongresom savjeta koji je očigledno bio protiv državnog udara (teško se oteti dojmu da su ljudi u savjetima shvaćali kako bi ista masa ubrzo nakon Privremene vlade svrgnula i njih, i to vjerojatno puno nasilnije), bilo kakvo revolucionarno istrčavanje bi za Lenjina predstavljalo kockanje s političkom perspektivom, vjerojatno i životom.

Frustrirani ispraznim govorancijama i nedostatkom akcije, vojnici se rasipaju po gradu i bave se svinjarijama, provaljuju u stanove u potrazi za fantomskim protivnicima revolucije, pljačkaju dućane s alkoholom, cigaretama i hranom i proizvoljno hapse po ulicama. Tauridski dvorac je ponovno u vlasti uzrujane mase: oko šest sati popodne na sjednicu Kongresa upadaju naoružani vojnici i radnici te hapse i izvode Ministra poljoprivrede Viktora Černova, kojeg spašava intervencija Trockog. Čuju se glasine o kretanju ogromnih vojnih kolona s artiljerijom i strojnicama po Nevskom i Litejnom prospektu, kao i o 30.000 naoružanih radnika na putu iz tvornice Putilova. Britanski veleposlanik George Buchanan je o atmosferi te večeri u London priopćio sljedeće: „U utorak navečer sam osjetio istinski strah da bi vlada mogla biti prisiljena kapitulirati, pošto se u suštini nalazila u vlasti pobunjene vojske koja, međutim, nije pokazala nimalo hrabrosti i kojoj je nedostajalo odgovarajuće vodstvo.“ Kada se učinilo da će grad potonuti u besmisleno nasilje, stigla je pomoć s neba u vidu pljuska koji je natjerao vojnike da razbiju kolone i sakriju se po ulazima. Nakon što je izgubila vezu sa svojim vođama, masa naoružanih ljudi se vratila u vojarne i spavaonice. Maksim Gorki je o tom nervoznom i strašnom danu kasnije napisao: „Čitav život ću pamtiti odvratne slike bezumlja koje je zahvatilo Petrograd 4. srpnja… Odjednom se odnekuda čuje pucanj i stotine ljudi se panično razlijeću na sve strane, tjerani strahom poput suhog lišća pred vihorom, padaju na zemlju, rušeći jedan drugog i viču: buržuji pucaju!“ Zatim, u pismu supruzi: „Najgore od svega je masa, divljaci i ti “radnici”, ti vojnici koji su djelovali 3. i 4. [srpnja]. To su gadovi, kukavički, bezglavi, bez ikakvog samopoštovanja, koji nemaju pojma zašto su ispuzali na ulicu, što im treba i tko ih vodi? Da si vidjela kako čitave čete vojnika na prvi pucanj bacaju puške, znamenje i bacaju se naglavce u prozore dućana, u vrata, utiskuju se u svaki procjep! I to je armija revolucije, revolucionarni slobodni narod!“

Nadmeno pretpostavljajući kako ga javnost poznaje kao principijelnu osobu, Lenjin navodi kako je taj članak iz 1915. godine za svakog obrazovanog čovjeka dovoljan dokaz da ne može biti govora o bilo kakvim odnosima između Lenjina i Parvusa. Ljudi upoznati s Lenjinovim pisanim djelima su u to vrijeme već dobro znali da je vrijeđanje inteligencije čitatelja njihov obavezni dio

Nakon otprilike četiri stotine ranjenih i pedesetak ubijenih na ulicama Petrograda, ministar pravosuđa Pavel Pereverzev 4. srpnja navečer na svoju ruku poziva predstavnike vojarni i medija i predstavlja im dio rezultata istrage protiv boljševika. Pereverzevu su često zamjeravali političku naivnost, ali afektirana pomirljivost s kojom su liberalne snage reagirale na njegovu namjeru objave kompromata je morala zapanjiti i najneiskusnije političke amatere. Umjesto da konačno pometu podstrekače nasilja s ulica, vodeći ljudi Petrogradskog savjeta čine sve u njihovoj moći kako bi spriječili objavljivanje vijesti o povezanosti boljševika i njemačkih vlasti, a Premijer Lvov i vojni ministar Kerenski oštro kritiziraju Pereverzeva za ovaj „nepromišljeni“ korak. Po obrazovanju odvjetnik, a po uvjerenju legalist Pereverzev im na to želi toplo zbogom, kuvertira ostavku i odlazi na front u sklopu ambulantne jedinice. Po svemu sudeći, Kerenski bio nezadovoljan prijevremenim razglašavanjem istrage protiv boljševika jer je želio uhvatiti i temeljito protresti Parvusovog financijskog posrednika u odnosima s boljševicima Jakova Ganjeckog prije nego što ovaj posumnja da je pod prismotrom. Međutim, vrlo je teško objasniti zašto su ljudi u Petrogradskom savjetu, kojima je prije nekoliko sati razjarena vojnička masa gotovo došla glave, odlučili nastupiti kao zaštitnici raspaljivača bijesa i nasilja. Ministri Privremene vlade i Savjet su istakli puni spektar klasičnih liberalnih opravdanja zločina širim političkim kontekstom i neophodnošću ujedinjavanja svih socijalističkih sila u borbi za demokraciju, bez obzira što im je Lenjin početkom lipnja jasno rekao što misli o bilo kakvom zajedništvu.

Zahvaljujući intenzivnoj kampanji Petrogradskog savjeta, kompromat protiv boljševika 5. srpnja štampa samo „Živa riječ.“ Tekst pod senzacionalističkim naslovom „Lenjin, Ganjecki i kompanija – špijuni!“ govori o izvjesnom ruskom oficiru koji je u njemačkom zarobljeništvu saznao za vezu između boljševika i njemačke vlade. Iako ovo prilično neuvjerljivo svjedočanstvo ispravno navodi imena Ganjeckog i Parvusa, ono sigurno ne predstavlja najčvršći dokaz protiv Lenjina i kompanije. Željeni efekt je svejedno postignut: fantastična vijest se širi po vojarnama, koje ubrzo postaju opasno mjesto za boljševičke agitatore, a odred junkera provaljuje u redakciju „Pravde“ i prekida njeno izdavanje. Izmajlovska i Semjonovska regimenta, junkeri i konjički odredi rastjeruju naoružane gomile i obrušavaju se na mjesta okupljanja boljševika. Nakon što je uspostavljen red na ulicama, zapovjednik Petrogradskog vojnog okruga Petar Popovcov ostavlja svjedočanstvo o stanju regimente koja je zakuhala nerede: „Pristupam rasformiranju 1. Strojničke regimente. Naređujem da mi dovedu zapovjednika i uručujem mu zapovijed o rasformiranju. On, čini se, nije pretjerano rastužen. Tražim da se regimenta bez oružja postroji na trgu Dvorca i da se sve strojnice i osobno naoružanje kočijama doveze u dvorište Zimskog dvorca. Ispostavlja se da su plemeniti zaštitnici revolucije za vrijeme nereda izgubili oko 30 strojnica. Od poraza boljševika noći provode dršćući u očekivanju mojeg iznenadnog napada i na svim ulazima drže brojne straže sa strojnicama, a velik broj ih se razbježao.“ Nakon potpunijih izvještaja o neredima, Privremena vlada više ne može nastaviti s pomirljivom politikom te 7. srpnja nalaže hapšenje 11 boljševika iz vrha podrivačke organizacije. Okružni petrogradski tužitelj izdaje nalog za hapšenje Lenjina i njegovih partijskih kolega za „izdaju domovine i organizaciju oružanog ustanka.“ Uvjeren kako će proces završiti strijeljanjem, Lenjin bježi u Finsku. Odnos vlasti prema boljševicima je nakon izdavanja uhidbenog naloga bio krajnje obziran. Nakon nereda je uhapšeno nekoliko stotina ljudi povezanih s agitacijom, ali niti jednom boljševiku nije pala vlas s glave. Kada su vojnici 9. srpnja prilikom rutinske provjere iz jednog automobila izvukli Lava Kamenjeva, člana centralnog komiteta boljševičke stranke i bliskog Lenjinovog suradnika, od linča ga je spasio osobno načelnik Petrogradskog vojnog okruga Polovcev te mu prije hapšenja galantno ponudio vožnju do doma u službenom automobilu.

U Petrogradu je ponovno uspostavljeno nelagodno primirje, s tom razlikom što je ovog puta prevladavao dojam da su ekstremni ljevičari pretrpjeli konačan poraz. Ne samo da je čitav grad šokiran banditskim ponašanjem vojske tijekom posljednjih dana i glasinama o suradnji boljševika s njemačkom vladom, već je lider stranke optužene za veleizdaju odlučio podviti rep i nestati u nepoznatom smjeru umjesto da na sudskom procesu opovrgne sve optužbe. Lenjin – taj „majstor političke taktike“ – stječe gomilu negativnih političkih bodova ostavljanjem svojih partijskih drugova (kao i svoje supruge, usput budi rečeno) na cjedilu. Član minskog Savjeta radničkih i vojnih deputata Vaclav Soljski se prisjećao kako je javnost u Lenjinovom bijegu u trenutku kada su njegovi partijski kolege hapšeni vidjela „prije svega kukavičluk,“ što je ostavljalo gori dojam od bilo kakvih političkih optužbi. Da stvar za reputaciju Lenjina bude gora, Lav Trocki, čije ime se nije našlo na popisu za hapšenje, uputio je na adresu Privremene vlade protestno pismo sa zahtjevom da se prema njemu primjene iste mjere kao prema boljševičkim prvacima. Usput budi rečeno, Lav Trocki u tom trenutku još uvijek formalno nije bio član boljševičke partije.

Najbolje što je Lenjin uspio iscijediti iz svojeg brilijantnog uma kako bi sanirao štetu je bio ponizan i neuvjerljiv demanti objavljen u novinama „Novi život“ u kojem se žali na politički progon i poriče odnose s Parvusom, navodeći kao dokaz kritiku Parvusa objavljenu u ženevskom časopisu „Socijal-demokrat“ kojeg je Lenjin navodno uređivao u to vrijeme. Nadmeno pretpostavljajući kako ga javnost poznaje kao principijelnu osobu, Lenjin navodi kako je taj članak iz 1915. godine za svakog obrazovanog čovjeka dovoljan dokaz da ne može biti govora o bilo kakvim odnosima između Lenjina i Parvusa. Ljudi upoznati s Lenjinovim pisanim djelima su u to vrijeme već dobro znali da je vrijeđanje inteligencije čitatelja njihov obavezni dio.

Nakon što su srpanjski neredi pokazali kako šačica agitatora u jednom danu može srušiti sve institute izvršne vlasti u Petrogradu, petrogradski Savjet je postao nešto spremniji na suradnju s Privremenom vladom. Međutim, ovaj na brzinu sklepani institut je operirao u dvomjesečnim ciklusima koji su završavali kišom ministarskih ostavki. Tako su početkom srpnja vladu napustila tri ministra iz redova Kadeta i Ministar pravosuđa Pereverzev, a nakon sukoba s ministrima-socijalistima ostavku 7. srpnja podnosi i Premijer Lvov, ostavivši teret formiranja već trećeg po redu sastava kabineta na premorenom Kerenskom. A da s nervima Kerenskog nešto nije u redu moglo se zaključiti iz njegove reakcije na srpanjske nerede: unatoč tome što su fitilj pod zapaljivim gradskim vojarnama već treći puta potpalili agenti radikalne ljevice, Kerenskog je podrivačka aktivnost boljševika zabrinjavala prvenstveno iz razloga što bi mogla izazvati reakciju desnice. S druge strane, Kerenski će u svojim memoarima kasnije napisati kako je sumnjao da su srpanjski neredi predstavljali dio njemačkog plana da se Rusija u ljeto 1917. godine izbaci iz rata radi ulaska SAD u rat na strani Antante. Svoju pretpostavku temelji na navodnom njemačkom pokušaju otvaranja pregovora o separatnom miru odmah nakon što je postalo jasno da srpanjski neredi nisu donijeli željene rezultate – po njegovim riječima, s Kerenskim je krajem srpnja pokušala stupiti u kontakt „vrlo važna osoba iz Stockholma“ s porukom od njemačke vlade. U svojim memoarima Kerenski tvrdi kako je odgovorio da ta osoba može slobodno doći u Petrograd, gdje će ju Kerenski smjesta dati uhapsiti. Bilo kako bilo, Kerenski u srpnju 1917. godine još uvijek pokušava uravnotežiti „socijaliste“ s „buržoazijom“ te u trećem sastavu kabineta vlade, poznatom kao druga koalicijska vlada, od 15 ministarskih mjesta čak sedam pripada socijalistima iz raznih stranaka. Ne treba posebno naglašavati kako podjelom ministarskih fotelja nije zadovoljna niti jedna strana.

Kerenski je ispravno procijenio da bi desnica mogla imati pokoju primjedbu na aktivnosti petrogradskog Savjeta. Lista pretenzija bi svakako uključivala krvavu burlesku kojom je završila lipanjska ofenziva, što je bila direktna posljedica prve naredbe petrogradskog Savjeta o uvođenju samouprave u vojne jedinice. Iako se ovaj lakomisleni dokument odnosio isključivo na Petrograd, ideja vojničkog samoupravljanja se inercijom raširila po jedinicama na frontu. Vođenje i koordinacija bilo kakvih vojnih operacija je od tog trenutka postalo nemoguće, jer zapovjednici nisu mogli predvidjeti ishod “vijećanja” vojničkih savjeta. Tako je nakon početnog uspjeha ofenzive na jugozapadnom frontu došlo do zastoja jer su vojnici smatrali kako su učinili dovoljno. Na drugim dijelovima fronta ofenziva nalikuje na tragikomediju. Na zapadnom frontu je zabilježen slučaj pobune (svakako ne jedini) 46. pješadijske divizije koja je odbila zauzeti utvrđene pozicije, nakon čega je došlo do obračuna s primjenom artiljerije koji je završio smrću 48 pobunjenih vojnika. Na sjevernom frontu Revelski bataljon 10. srpnja herojski probija četiri linije neprijateljskih rovova i traži podršku, ali umjesto toga dobija porciju takozvane prijateljske artiljerijske paljbe iz ruskih topova. Od otprilike šest stotina ljudi u bataljonu, tek 15 se uspjelo vratiti na ishodišne pozicije bez ranjavanja. 6. srpnja na jugozapadni front stižu njemačka pojačanja, nakon čega počinje nekontrolirani bijeg ruske vojske. Komesar Privremene vlade na jugozapadnom frontu Boris Savinkov telegrafira u Petrograd: „Njemačka ofenziva… prerasta u nezamislivu nevolju… Većina jedinica se nalazi u stanju sve goreg raspada… Neke jedinice svojevoljno napuštaju pozicije prije dolaska neprijatelja. U nekim slučajevima se o izdanoj zapovijedi za hitno pružanje podrške satima raspravljalo na mitinzima, radi čega je podrška danima kasnila… Rijeke dezertera se protežu stotinama kilometara prema pozadini…“ Dezerteri sa sobom odnose oružje i formiraju bande koje pljačkaju lokalno stanovništvo. Rusiju je besmislena lipanjska ofenziva koštala nešto manje od 7.000 poginulih, preko 36.000 ranjenih i više od 5.600 nestalih vojnika. Kako bi se izvukao od odgovornosti za katastrofu, Kerenski je nevješto sklepao priču o uzročno-posljedičnoj povezanosti srpanjskih nereda u Petrogradu i neuspjeha lipanjske ofenzive, vjerojatno se nadajući da javnost neće primijetiti kako se na velikoj većini kalendara lipanj nalazi prije srpnja. Općenito, Kerenski je uvijek ulagao znatnu energiju i vrijeme u poliranje svojeg lika i djela, što njegove zapise o tim vremenima čini pomalo zamornim i prilično nepouzdanim štivom.

Srpanj 1917. godine je trenutak kada je postalo jasno kako od projekta ruske republike neće biti ništa. Izgubivši povjerenje u sve osim mitskog „naroda,“ Kerenski se od nadahnutog oratora revolucije pretvorio u histeričnog glasnika apokalipse. Uostalom, Kerenski u srpnju možda više nije vjerovao niti u narod. Nakon što je preuzeo mjesto Premijera, preselio je svoj ured u Zimski dvorac – bivše sjedište ruskih imperatora – i 12. srpnja potpisao zakon o ponovnom uvođenju smrtne kazne na frontu (General Lavr Kornilov, koji je u međuvremenu preuzeo dužnost zapovjednika jugozapadnog fronta, nije čekao službenu objavu zakona te je već 9. srpnja naredio strijeljanje 14 vojnika radi pljačke, silovanja i ubojstva civilnog stanovništva). Lenjin je također progutao gorku pilulu, ali za razliku od Kerenskog, njegov fanatizam nije ugasnuo, već je dosegnuo šizofreni intenzitet. Za Lenjina je nakon srpnja gotovo s idejom predaje vlasti savjetima. Kao većina šarlatana, Lenjin stalno mora izmišljati razloge zašto se njegova predviđanja ne obistinjuju, pa tako ovog puta tvrdi da razlog neuspjeha srpanjskog pokušaja državnog udara leži u tome što su se savjeti previše slizali s buržoazijom. Stoga je vlast potrebno predati nekome tko misli ozbiljno. U brošuri „O parolama,“ izdanoj kronštadtskim ogrankom boljševičke partije sredinom srpnja, Lenjin jezikom na granici pismenosti objašnjava kako na početku novog ciklusa (vjerojatno borbe za vlast) treba polaziti od spoznaje pobjede buržoaske kontrarevolucije, koja je pobijedila zahvaljujući kolaboraciji Esera i menjševika i koja može biti pobijeđena samo revolucionarnim proletarijatom. Revolucionarni proletarijat, naravno, predstavljaju isključivo boljševici.

Propust Kerenskog broj 2: afera Kornilova

U kolovozu 1917. godine povijest se ironično iskezila Kerenskom u lice. Nepunih šest mjeseci nakon što je u divljim danima veljače ustao iz svoje zastupničke fotelje i preuzeo odgovornost za ishod revolucije, novopečeni Premijer je sveden na ulogu ogorčenog marginalca sa simptomima ozbiljnog nervnog rastrojstva. Ako mu je pasivnost njegovih kolega u veljači dala osnovu da povjeruje u iznimnu vrijednost svojeg lika i djela za revoluciju, ta vjera se u kolovozu činila patetičnom. Pošto se parlament nakon Februarske revolucije povukao sa scene, za Kerenskog nije postojao pouzdan način da utvrdi razinu podrške među predstavnicima raznih političkih skupina, ali njegova stranka Socijalista-revolucionera mu je jasno dala do znanja kako bi stvari mogle stajati kada ga nakon zasjedanja u lipnju nije uvrstila među 21 člana centralnog komiteta. Neuvjerljivu deklarativnu podršku petrogradskog Savjeta Kerenski je kupio dodjelom polovice mjesta u kabinetu ministrima iz redova socijalista, što je bila visoka cijena za partnerstvo u kojem Privremena vlada snosi svu političku odgovornost, dok Savjet zadržava neograničeno pravo veta na sve vladine direktive. U takvoj situaciji se radno mjesto Kerenskog činilo besmislenim bez podrške višeg zapovjednog kadra ruske armije, jedinog društvenog segmenta koji do tada nije bio razmatran u svojstvu političkog partnera.

Što nas dovodi do generala Lavra Kornilova, profesionalnog vojnika porijeklom iz skromne obitelji sibirskih kozaka (otac seljak i vojnik, majka domaćica) koji se na početku Prvog svjetskog rata našao pod zapovjedništvom generala Brusilova u Galiciji. Iako je u Rusko-japanskom ratu zaslužio čin pukovnika za vojno umijeće, nakon 1914. godine Kornilov ne pokazuje naročitu istančanost, pa je general Brusilov primijetio kako njegova divizija često trpi „zastrašujuće gubitke,“ a general Mihail Aleksejev je za Kornilova navodno izjavio kako posjeduje „srce lava i mozak ovna.“ Međutim, Kornilov svakako nije bio neobrazovan. Pored njemačkog i francuskog, govorio je još nekoliko srednjeazijskih jezika, a na dugom popisu njegovih vojnih dužnosti se našlo i mjesto vojnog atašea u Kini. Pored toga, Kornilov je i sam stradao radi nesmotrenosti i gluposti nadređenih kada je u travnju 1915. godine bio prisiljen držati odstupnicu svojoj diviziji, pri čemu je ranjen bajunetom te je završio u austrijskom zarobljeništvu. S obzirom na nedavno stečeni čin generala, Kornilov je u austrijskom logoru bio pod posebnom prismotrom, što ga nije sprječavalo da ovnovskom upornošću pokušava pobjeći sve dok mu to nije uspjelo, po svoj prilici 29. srpnja 1916, kada se prerušen u austrijskog vojnika išetao iz logora te nakon osam dana dokopao ruske granice, gdje ga je čekala odgovarajuća državna nagrada, mjesto zapovjednika armijskog korpusa i status zvijezde. Kao tadašnji zapovjednik petrogradskog vojnog okruga, Kornilov je nakon Februarske revolucije osobno obavio hapšenje imperatorske obitelji, čime je stekao simpatije ljevice. Nakon što je tijekom lipanjske ofenzive južni front pod zapovjedništvom Kornilova zadržao kakvu-takvu razinu discipline, ranije spomenuti Boris Savinkov, pomoćnik vojnog ministra i komesar Privremene vlade na južnom frontu, predlaže Kerenskom da imenuje Kornilova vrhovnim zapovjednikom oružanih snaga.

Kornilov je sredinom srpnja 1917. godine prihvatio prijedlog imenovanja na mjesto vrhovnog zapovjednika uz određene uvjete, među kojima je bilo uvođenje discipline u pozadini mjerama koje su uključivale smrtnu kaznu za bojkot u ključnim sektorima proizvodnje i transporta. Kerenskom su ti uvjeti učinili opasno nalik vojnoj diktaturi, pa je otezao s njihovim prihvaćanjem, istovremeno uvjeravajući Kornilova kako je to samo stvar vremena. Da se ne radi samo o poslovičnoj sporosti administracije, Kornilov se uvjerio nakon savjetovanja s ministrima održanog 3. kolovoza u Petrogradu. Kada je general počeo predstavljati plan vojnih operacija pred novu njemačku ofenzivu, Savinkov i Kerenski su ga dva puta prekinuli i diskretno upozorili da pripazi što i pred kime govori. Nakon što su detalji sa savjetovanja iscurili u sutrašnjim novinama, Kornilov se sve teže borio s uvjerenjem da s Privremenom vladom nije moguće surađivati sve dok se u njenom sastavu nalaze ministri iz redova socijalista. Kada je Kerenski konačno priznao da nema namjeru prihvatiti uvođenje smrtne kazne za bojkot u pozadini, Kornilov je bio na granici odluke o prekidu svakog kontakta s Privremenom vladom. Stvar pokušava spasiti Savinkov, koji nagovara Kornilova da se još jednom pojavi u Petrogradu, ali Kerenski nadmeno odbija audijenciju pred punim sastavom vlade te ga dočekuje u društvu Ministra financija i bivšeg člana stranke Konstitucionalnih demokrata Nikolaja Nekrasova te Ministra vanjskih poslova Mihaila Tereščenka, industrijalca i bankara. S druge strane, Kornilov je jasno dao do znanja Kerenskom što misli o njegovom autoritetu u prijestolnici kada se pojavio u pratnji egzotične turkmenske garde koja je radi sigurnosti vrhovnog zapovjednika dokotrljala mitraljeze ravno pred ured Premijera. Nekoliko dana prije drugog sastanka u Petrogradu, Kornilov je naložio premještaj konjičkog korpusa pod zapovjedništvom generala Aleksandra Krimova u mjesto Velikie Luki, otprilike jednako udaljeno od Moskve i Petrograda, kako bi bio dostupan u slučaju potrebe za intervencijom u glavnom gradu.  Sve je jasnije kako od političkog savezništva između Privremene vlade i glavnog štaba neće biti ništa.

Moskovsko savjetovanje

U očajničkom pokušaju da sebi i javnosti dokaže kako Privremena vlada uživa široku podršku, Kerenski je došao na ideju sazivanja takozvanog Moskovskog državnog savjetovanja, na kojem se 12. kolovoza okupilo oko 2.500 predstavnika raznih političkih i gospodarskih organizacija. Odnos zastupnika na savjetovanju je bio u korist pristalica političke struje koja bi se današnjim jezikom nazvala desnim centrom: na primjer, za predstavnike savjeta radničkih i vojnih deputata je bilo predviđeno 100 mjesta, dok su bankari i industrijalci bili predstavljeni sa 150 zastupnika. Radikalno lijevo krilo je sasvim izbačeno sa Savjetovanja, jer su Eseri i menjševici posumnjali da bi boljševici mogli iskoristiti skup radi još jedne provokacije te su ih izbacili iz sastava svoje delegacije. Skup koji je trebao postaviti temelje društvenog konsenzusa se ionako ubrzo pretvorio u natjecanje u popularnosti između Kerenskog i Kornilova. Animozitet je bio očigledan: dok je Premijer primao paradu moskovskog garnizona, Kornilova nije bilo niti blizu, kao što je bio slučaj s Kerenskim prilikom svečanog dočeka vrhovnog zapovjednika oružanih snaga na željezničkom kolodvoru. Jedino o čemu su se Kerenski i Kornilov dogovorili je da posljednji u svojem obraćanju skupu pokuša izbjeći spominjanje bilo kakvih smrtnih kazni. U stvari, Kerenski bi bio najsretniji da Kornilov nije uopće govorio. Prema jednom svjedočanstvu, kada je obaviješten o želji Kornilova da održi govor na moskovskom savjetovanju, Kerenski je zajedljivo upitao u čije ime vrhovni zapovjednik armije namjerava istupiti.

Govor Kornilova je predstavljao političku bombu, potresno svjedočanstvo o rušilačkom utjecaju savjeta na vojnu disciplinu, živote i imovinu ljudi. Vrhovni zapovjednik je šokiranoj publici opisao kako su razjareni vojnici lišeni discipline i dostojanstva početkom kolovoza na frontu divljački ubijali svoje zapovjednike. Kada je objavio da su svi prijestupnici predani sudu, salu su ispunile ovacije, a general je napustio podij na rukama junkera i turkmenistanske garde pod kišom cvijeća. Kerenski nije slušao sadržaj riječi Kornilova te je nastavio doživljavati Moskovsko savjetovanje kao natjecanje u demagogiji. Tko god je očekivao riječ odgovornog državnika morao je ostati zapanjen teško podnošljivom patetičnom egzaltacijom Premijera tijekom njegovog završnog govora. Izražavajući čvrstu uvjerenost u dostignuto „veliko razumijevanje,“ Kerenski je istovremeno žestoko zaprijetio neprijateljima revolucije i dao do znanja da će u slučaju potrebe vladanja čvrstom rukom taj zadatak obaviti on sam. Pavel Miljukov je o tom nestvarnom trenutku napisao: „Isprekidanim glasom, koji je od histeričnog krika padao do tragičnog šapta, Kerenski je prijetio zamišljenom protivniku, željno ga tražeći u sali zažarenim očima…“ Vladimir Nabokov se izrazio još jasnije: „To što je on [Kerenski] govorio nije bila spokojna i prodorna riječ državnika, već histerični krik psihopata zahvaćenog megalomanijom.“ Ministri koji su sjedili pored Kerenskog su očekivali da će njegov govor završiti nervnim slomom. Jedina osoba koja nije primijetila ništa neobično je bio sam Kerenski, koji je nakon Savjetovanja izrazio naivno zadovoljstvo scenom rukovanja između predstavnika socijalističkih partija Iraklija Ceretelija i industrijalca Aleksandra Bublikova, nakon koje su klasni protivnici istupili za primirje u ime interesa domovine.

Boljševici ustaju iz pepela

Jedina politička sila koja je izvukla korist iz nervoznog savjetovanja u Moskvi je bila ona kojoj je oduzeto pravo sudjelovanja. Preporod boljševika i njihovo bezobzirno stremljenje kaosu nakon javnog sramoćenja i zatvaranja ili bijega njihovih lidera se moraju činiti upravo natprirodnima, ali boljševička ideja potpunog rušenja svih društvenih normi je za mnoge vojnike i radnike predstavljala jedino jamstvo da se život u Rusiji neće nastaviti odvijati po starim pravilima. Pisac Viktor Šklovski, koji je u to vrijeme obavljao dužnost Komesara Privremene vlade na jugozapadnom frontu, o fenomenu boljševika u kolovozu 1917. godine piše: „Boljševici su bili razbijeni, uništeni… ali to nije značilo ništa – oni su se ponovno rađali… Rusija je izmislila boljševike poput sna, poput opravdanja bijega i pljačke, boljševici nisu krivi što su joj se pojavili u snu.“ Ponovna pojava boljševika na političkoj sceni u kolovozu je zbunila i Nikolaja Suhanova: „…boljševici, tako nedavno izgaženi u blatu, optuženi za izdaju i prodaju, razbijeni moralno i fizički, potrpani u zatvore glavnog grada… činilo se da su zauvijek uništeni i da više neće ustati. Gotovo su ih prestali primjećivati. Otkuda su se ponovno pojavili? Kakva je to neobična đavolska opsesija?“ Kad smo kod đavolskih opsesija, teško je zaobići Lava Trockog, demonsku silu boljševičkog pokreta. Kada se Moskovski savjet radničkih deputata odlučio suzdržati od štrajka za vrijeme održavanja moskovskog savjetovanja, Trocki je reagirao razjedajućom boljševičkom kazuistikom: „Moskovski savjet je većinom od 364 glasa protiv 304 glasao protiv štrajka. Ali kako su na zasjedanjima frakcija radnici – menjševici i Eseri – glasali za štrajk te su se [na glasanju u Savjetu] potčinili partijskoj disciplini, odluka Savjeta čiji sastav odavno nije mijenjan, uz to donesena protiv volje njegove stvarne većine, nije mogla zaustaviti moskovske radnike.“ Ovo je pravi Trocki: što oni u Savjetu znaju što je demokracija i što radnici zapravo žele? Samo stanje na terenu može pokazati istinski odnos političkih snaga. Stoga boljševici pribjegavaju svojem najjačem oružju, neposrednoj agitaciji. Prema pisanju glasila moskovskog Savjeta „Izvestia,“ na boljševički poziv na štrajk se odazvalo čak 400.000 radnika u Moskvi i okolici. Za vrijeme moskovskog savjetovanja ne voze tramvaji, ne rade konobari u hotelima i restoranima, a djelatnici plinskih kompanija puštaju da Moskva nakon zalaska sunca utone u mrak. Boljševicima tih dana sve ide na ruku: u okolici Moskve i Petrograda se odvijaju prvi sukobi unutar zapovjednog kadra armije. Prema svjedočanstvu Viktora Černova, u vrijeme održavanja moskovskog savjetovanja zapovjednik Petrogradskog vojnog okruga general Oleg Vasiljkovski na prilazu glavnom gradu zaustavlja korpus lojalan Kornilovu, a nešto slično se događa u blizini Moskve, gdje zapovjednik Moskovskog vojnog okruga zaustavlja kozačku brigadu poslanu u grad po zapovijedi glavnog štaba. Sredinom kolovoza još uvijek nije sasvim jasno što su jedinice pod zapovjedništvom glavnog štaba trebale raditi u Petrogradu i Moskvi, ali sama činjenica da se vojska razdvojila na dva tabora je morala izuzetno veseliti boljševike koji nastavljaju raditi na jačanju svojih redova. Na izborima za gradsko vijeće Petrograda održanim 20. kolovoza boljševici dobijaju nevjerojatnih 33% glasova i 67 mjesta, čime postaju druga najjača stranka u glavnom gradu, iza Socijalista-revolucionara sa 75 zastupnika. Glavni grad ima više nego dovoljno problema i bez rasta popularnosti boljševika. O stanju u Petrogradu u kolovozu 1917. godine autor Leonid Andrejev piše: „Ja sam aktivni član petrogradske ludnice, sudjelujem u ustancima i neprekidnoj pucnjavi – kao što zec sudjeluje u lovu. Lunačarski, Trocki, Lenjini – sve to je pored mene, savjeti, ministri, krize. I koliko idiota! Sada sam urednik [Andrejev je u to vrijeme bio urednik političkog dnevnika „Ruska volja,“ op. a.] i moram boraviti u gradu, i svako malo čitavu noć provodiš između telefona i otvorenog prozora: na prozoru prisluškuješ da li je počela pucnjava i gdje, preko telefona pratiš krizu. I što je 1001. noć u usporedbi s našim telefonom: to je takav izvor fantastike, kao da si zaista u vezi s raznim odjelima ludnice i slušaš bunilo, stenjanje, hihotanje… Bez svake sumnje, Petrograd je psihički nenormalan, kao i Kronštadt. Iz Petrograda bježe svi koji mogu.“

Uvrijeđeni činovnik i najgluplja telegrafska komunikacija stoljeća

Krajem kolovoza je došlo vrijeme da Premijer Aleksandar Kerenski odluči što mu je činiti po pitanju ovisnosti Privremene vlade o dobroj volji Petrogradskog savjeta. Za Kerenskog, koji je počeo pokazivati simptome bonapartizma, to je postalo pitanje političkog i osobnog prestiža. Premijer je na moskovskom savjetovanju jasno dao do znanja da polaže isključivo pravo na mjesto diktatora ukoliko se diktatura pokaže jedinim rješenjem političke krize. Ulogu posrednika u jedinom zamislivom političkom savezu, onom između Privremene vlade i vrhovnog zapovjedništva armije, preuzeo je Boris Savinkov, lik iza čijeg izgleda bankarskog činovnika se krio doajen ruskog političkog terorizma. Kao jedan od vodećih ljudi vojnog krila partije Socijalista-revolucionara, Savinkov je početkom 20. stoljeća sudjelovao u organizaciji senzacionalnih ubojstava imperatorskog Ministra unutarnjih poslova Vjačeslava Pleve i moskovskog gubernatora Sergeja Aleksandroviča Romanova, nakon čega je za dlaku izbjegao smrtnu kaznu bijegom iz zatvora i emigracijom u Pariz, gdje se okušao kao autor te po izbijanju Prvog svjetskog rata stupio u redove francuske armije. Kvalifikacije i karakter generala Kornilova su bili dobro poznati ruskoj javnosti, koja ga je radi discipline, predanosti i vojničke časti smatrala neospornim herojem. Međutim, svo životno iskustvo trojice odraslih ljudi koji su zauzimali najodgovornija mjesta u izvršnoj vlasti i vojnoj hijerarhiji nije bilo dovoljno da na vrijeme raskrinkaju neodgovornu i glupu podvalu sivog činovnika koji u to vrijeme više nije obavljao nikakvu javnu dužnost. Čovjek koji je Kornilovu i Kerenskom podmetnuo nogu na putu prema ostvarivanju političkog savezništva se zvao Vladimir Nikolajevič Lvov (ne treba ga pomiješati s bivšim predsjednikom vlade knezom Lvovom), bivši zastupnik stranke „Savez 17. oktobra“ u III. i IV. sastavu Dume koji je nakon Februarske revolucije imenovan ober-prokurorom Sinoda ruske pravoslavne crkve. Nakon srpanjskih nereda, Kerenski smjenjuje Lvova i ostavlja ga bez posla, što je ovoga prilično razbjesnilo i dovelo u stanje psihičke nestabilnosti. U potrazi za misijom koja će dokazati njegovu važnost, Lvov je samoinicijativno potaknuo i falsificirao komunikaciju između Kornilova i Kerenskog koja je u konačnici dovela do zatvaranja Kornilova i pada Privremene vlade. Vjerojatno i sam zapanjen posljedicama svoje manipulacije, Lvov je nakon boljševičkog državnog udara putem istoka pobjegao u Pariz, gdje je vodio poluprosjački život koji ga je ubrzo natjerao na povratak u Rusiju. Psihički potpuno rastrojen, bivši ober-prokuror Sinoda pravoslavne crkve se učlanio u „Savez bezbožnika“ i mijenjao sitne činovničke dužnosti u sovjetskoj birokraciji sve dok ga sovjetska birokracija radi navodne kontrarevolucionarne djelatnosti nije bacila u zatvor u Tomsku, gdje je umro 1930. godine.

Tijekom kolovoza 1917. godine, Kornilov neuspješno borio sa spoznajom da je uspostavljanje suradnje s Kerenskim nemoguća misija. Nakon teatralnog nastupa Kerenskog na moskovskom savjetovanju, taj dojam se samo pojačao. Glavni štab ruske armije od početka mjeseca polako premješta lojalne jedinice prema Moskvi i Petrogradu, gdje nailazi na otpor lokalnih zapovjednika koji se protive radikalnim rješenjima ili smatraju da je situacija pod kontrolom. Situacija nije pod kontrolom. Štrajk u Moskvi i sporadična pucnjava na ulicama Petrograda svjedoče o stanju na granici potpunog bezvlašća. U nastavku njemačke ofenzive 21. kolovoza pada Riga. Današnji glavni grad Latvije je oko 500 kilometara udaljen od Petrograda, ali je sada Varšava gotovo 700 kilometara iza leđa njemačke armije. Radi situacije oko Rige, Kornilov traži da se raspoložive jedinice prebace iz Petrograda na sjeverni front, dok se istovremeno jedinice lojalne glavnom štabu premještaju u Petrograd.

Rusko društvo tradicionalno živi od glasina, pa se sredinom kolovoza pojavljuju neosnovane informacije da boljševici planiraju novi napad na vladu, što nema veze sa stanjem na terenu. U svojim uspomenama Viktor Černov piše: „Ta informacija proturječi svemu što znamo o stvarnim namjerama glavnog štaba boljševika. Nema sumnje da se ta glasina širila namjerno kako bi opravdala planirani prevrat [s desne strane].“ O uvođenju reda na ulicama gradova i životu bez savjeta sanja veliki broj formalnih i neformalnih organizacija poput Saveza kozačkih odreda, Ekonomskog kluba, Sve-ruskog saveza trgovine i industrije te drugih pristalica republikanskog centra i ljudi koji su imali što izgubiti u slučaju trijumfa ljevice. Savez kozačkih odreda je čak bio spreman inscenirati boljševičku pobunu kako bi opravdao uvođenje izvanrednog stanja u Petrogradu i obračun sa savjetima. Glasine o provokacijama cure u javnost, pa Izvršni komitet petrogradskog Savjeta štampa upozorenje: „Drugovi i građani, po gradu se šire glasine o planiranim demonstracijama. Govore da će se 27. kolovoza održati ulična radnička demonstracija. Kontrarevolucionarne novine pišu o pokolju koji će se dogoditi 28. kolovoza… Mi, predstavnici radničkih i vojnih organizacija, izjavljujemo: te glasine šire provokatori i neprijatelji revolucije. Oni žele namamiti mase na ulicu i utopiti revoluciju u moru krvi… niti jedna partija radničke klase i demokracije vas ne zove na demonstraciju.“ Pomirenje između glavnog štaba i Privremene vlade sve više izgleda kao jedina mogućnost za održavanje Rusije u jednom komadu te stoga Boris Savinkov 24. kolovoza ponovno posjećuje Kornilova i uvjerava ga da Privremena vlada radi na prihvaćanju njegovih prijedloga i da je Kerenski spreman uvesti izvanredno stanje u Petrogradu. Ukoliko je to istina – Kerenski je nekoliko puta izjavio podršku planovima Kornilova da bi ih nakon svega nekoliko dana odbacio – to predstavlja ogromnu promjenu za Kerenskog, koji se s moskovskog savjetovanja vratio u konfuznom stanju, buncao o kontrarevoluciji te čak i samog Savinkova optužio da šuruje s desničarima. U svakom slučaju, nakon odlaska Savinkova, general Krimov priprema proglas koji je trebao biti objavljen nakon stupanja konjičkog korpusa u glavni grad: u Petrogradu, Kronštadtu i Finskoj je trebalo biti proglašeno izvanredno stanje, a od civila se očekivalo da predaju svo oružje u posjedu. Nacrt proglasa je završavao zlokobnim upozorenjem Krimova: „Upozoravam sve da na temelju naredbe vrhovnog zapovjednika vojska neće pucati u zrak.“ Nakon sastanka Savinkova i Kornilova, sve izgleda kao da glavni štab i Privremena vlada djeluju u potpunoj suglasnosti.

Vjerojatno bi tako i ostalo da se dva dana prije sastanka Savinkova i Kornilova u audijenciji kod Kerenskog nije pojavio bivši ober-prokuror Sinoda Pravoslavne crkve Vladimir Nikolajevič Lvov i počeo istresati besmislice radi kojih ga je trebalo smjesta izbaciti iz ureda. Lvov je od Kerenskog u ime ljudi koje nije mogao imenovati zatražio pristanak na pregovore oko političkog saveza za spašavanje Rusije. Jedino što se moglo zaključiti iz njegovog nesuvislog izlaganja jest da je Lvov nesumnjivo predstavljao desnu stranu političkog spektra koja uključuje visoke činove ruske armije. Bez obzira što Kerenskom nije moglo biti potpuno jasno o kojim ljudima se radi, Lvov je kasnije tvrdio kako je Premijer pristao na pregovore uz njegovo posredovanje. Netom nakon što je Savinkov napustio ured Kornilova 24. kolovoza, kod vrhovnog zapovjednika armije se pojavljuje Lvov i priopćava kako je Kerenski spreman predati vlast u dobre ruke ukoliko se to pokaže neophodnim. Iako je bilo neobično što mu to nije priopćio Savinkov, koji je daleko bliži suradnik Kerenskog, Kornilova ova vijest nije pretjerano iznenadila. Savinkov je Kornilova uvjerio kako je Kerenski u stvari suglasan s njegovim mjerama za uspostavljanje reda u pozadini, ali mora igrati pažljivo kako se krhka koalicija s ministrima iz redova socijalista ne bi raspala. Vrhovni zapovjednik ponavlja svoj zahtjev za uvođenjem izvanrednog stanja u Petrogradu, pri čemu nema ništa protiv ostanka Kerenskog u budućoj vladi. Dva dana kasnije, Lvov se ponovno pojavljuje u uredu Premijera. Prema svjedočanstvu Kerenskog, Lvov mu je u stanju neobične uznemirenosti prenio zahtjeve Kornilova, koji su se sastojali od sljedećih mjera:

Uvođenje izvanrednog stanja u Petrogradu 

Predaja sve vojne i civilne vlasti vrhovnom zapovjedniku armije

Ostavka svih ministara Privremene vlade, predaja mjesta pomoćnicima do formiranja nove izvršne vlasti od strane vrhovnog zapovjednika armije

Pored toga, Lvov moli Kerenskog da se što prije uputi u glavni štab armije radi pregovora oko formiranja nove vlade, u kojoj bi Kerenski trebao preuzeti svoju staru dužnost Ministra pravosuđa. U tom trenutku se kod Kerenskog stvara dojam kako ga Lvov u suštini obaviještava o državnom udaru Kornilova. Premijer traži od Lvova da sve izrečeno stavi na papir te u afektu odlučuje odigrati ulogu agenta-provokatora: kako bi Kornilova izvukao na čistinu, Kerenski će Lvovu izjaviti svoj pristanak i promatrati ponašanje vrhovnog zapovjednika. Ukoliko Kornilov potvrdi sve što je Lvov rekao, njegove diktatorske ambicije će biti raskrinkane i Kerenski će imati osnovu za njegovo smjenjivanje. Do danas nije jasno što je Kerenski htio dobiti ovakvim istjerivanjem stvari na čistac. Čak i ukoliko je zaista povjerovao da mu Kornilov posredstvom nezaposlenog bivšeg činovnika objavljuje državni udar, to je svakako bila situacija koja je zahtijevala pregovore, a ne provokaciju otvorenog sukoba s neizvjesnim ishodom. Koliko vojnih jedinica u Petrogradu bi u slučaju sukoba s glavnim štabom stalo na stranu Kerenskog? Zar nisu te iste jedinice prije nešto više od mjesec dana prilično agresivno zahtjevale svrgavanje Privremene vlade, pri čemu je Kerenski pukom srećom izbjegao hapšenje, a možda i nešto gore? Na što bi nalikovala ruska armija nakon takvog sukoba? U svojem opisu fatalnog razgovora s Lvovom, Kerenski niti jednom ne spominje nikakav „ultimatum,“ iako mu je to bilo u najboljem interesu kako bi opravdao svoje postupke. Doduše, Lvov je prije posjete Kerenskom u razgovoru s Vladimirom Nabokovom izjavio kako Premijeru „nosi ultimatum“ te kako je izrađen program nove vlasti s diktatorskim ovlastima, ali to je vrlo vjerojatno bio plod mašte neuravnoteženog Lvova. Jedno objašnjenje provokacije Kerenskog leži u tome da je on diktaturu Kornilova vidio kao košmarni scenarij u kojem Premijer završava na vješalima, a ideja demokracije u Rusiji biva zauvijek pokopana. Drugo je da Kerenski, koji je krajem kolovoza 1917. godine bio na kraju svojih sila, odlučuje namjerno iskoračiti u ionako neizbježnu propast.

Kerenski je Lvovu izrazio pristanak na uvjete Kornilova, istrgnuo papir iz njegovih ruku i izjurio iz sobe. Jedino što je Premijer htio obaviti prije nego što poviče „pobuna“ je telegrafski razgovor s Kornilovim u prisutstvu Lvova, kako bi bio siguran da je ispravno shvatio poruku. Umjesto da rasčisti stvari, ovaj ionako suvišan razgovor se od prve riječi pretvorio u farsu. Lvov se u zakazano vrijeme nije pojavio u uredu vojnog ministra, pa je Kerenski odlučio glumiti njegovu ulogu. Nakon što je nespretno improvizirao scenu, Kerenski inicira toliko nesuvislu komunikaciju da ju niti čitav transkript ne čini jasnijim:

Kerenski: Dobra večer, generale. Vladimir Nikolajevič Lvov i Kerenski pri aparatu. Molimo da potvrdite da Kerenski može djelovati u skladu s obaviješću predanom Vladimirom Nikolajevičem.

Kornilov: Dobra večer, Aleksandar Fjodorovič, dobra večer, Vladimir Nikolajevič. Još jednom potvrđujem taj opis položaja u kojem vidim državu i armiju, opis kojeg sam priopćio Vladimiru Nikolajeviču, i još jednom izjavljujem: događaji posljednjih dana koji prijete da će se ponoviti odlučno zahtijevaju potpuno jasno rješenje u najkraćem roku.

Lvov (u stvari Kerenski): Ja, Vladimir Nikolajevič [Lvov], Vas pitam – da li je potrebno izvršiti upravo tu odluku koju ste tražili da predam isključivo Aleksandru Fjodoroviču [Kerenskom] osobno, bez te potvrde od Vas osobno Aleksandar Fjodorovič ne može odlučiti da mi u potpunosti povjeruje.

Kornilov: Da, potvrđujem da sam Vas molio da predate Aleksandru Fjodoroviču moje inzistiranje na molbi da dođe u Mogiljev [sjedište glavnog štaba ruske armije].

Kerenski: Ja, Aleksandar Fjodorovič, shvaćam Vaš odgovor kao potvrdu poruke predane Vladimirom Nikolajevičem. Danas nije moguće otputovati. Nastojat ću krenuti sutra. Da li je potrebno da dođe i Savinkov?

Kornilov: Molim Vas da Boris Viktorovič [Savinkov] krene s Vama. Ono što sam rekao Vladimiru Nikolajeviču se u jednakoj mjeri odnosi i na Borisa Viktoroviča. Molim Vas da ne odlažete Vaše putovanje dulje od sutrašnjeg dana. Molim Vas da mi vjerujete kako inzistiram na tome isključivo radi ozbiljnosti situacije.

Kerenski: Da li trebamo doputovati samo u slučaju djelovanja [boljševika] o kojima kruže glasine ili bez obzira na njih?

Kornilov: U svakom slučaju.

Kerenski: Do viđenja, vidjet ćemo se uskoro.

Kornilov: Do viđenja.

U svojem opisu razgovora i daljnjeg djelovanja, Kerenski objašnjava nedorečenost prisutstvom vojnika-radista na obje strane telegrafa, kojima postojanje planova o državnom udaru nije smjelo postati poznato. Kerenski je kasnije tvrdio da su se bez obzira na to Kornilov i on savršeno dobro razumjeli: „Čitav moj razgovor s njim je bio, naravno, uvjetni razgovor, kada onaj tko odgovara zna pravi smisao uvjetnih pitanja i otkriva ga u svojim odgovorima.“ Da stvar bude gora, nakon razgovora se pojavljuje rastrojeni Lvov koji s olakšanjem prima vijest o odluci Kerenskog da ne ide u Mogiljev jer bi mu tamo prijetila smrtna opasnost. S obzirom da je Lvov prije svega nekoliko sati tražio od Kerenskog da otputuje u Mogiljev radi pregovora oko sastava nove vlade, ovo je bio još jedan znak da Kerenski ima posla s neuravnoteženom osobom. Pored toga, Lvov nije mislio reći da je Kerenskom prijetila opasnost od Kornilova, već upravo obrnuto – za vrijeme boravka u glavnom štabu, Lvov je čuo glasine i nagađanja da Kerenskom prijeti opasnost od neodređenih ljudi, dok ga Kornilov u stvari želi zaštititi. Kerenski je morao osjetiti da je njegova pretpostavka kako bi ga Kornilov mogao dati strijeljati bila besmislena po signalima iz glavnog štaba armije koje je primao posredstvom svojeg bliskog suradnika Savinkova. Prema svjedočanstvu generala Antona Denikina, Kornilov je za Kerenskog pripremio sobu pored svoje, što ne nalikuje tipičnom planu za brzinsku egzekuciju (Kerenski je kasnije u svojem osvrtu na zbivanja krajem kolovoza 1917. godine ismijao ovaj argument). Na kraju tog iscrpljujućeg dana, zbunjeni Lvov ni sam nije bio siguran spašava li Kerenskog od Kornilova ili nekog drugog. Što se tiče psihičkog stanja Kerenskog, bivši Ministar vanjskih poslova Privremene vlade Pavel Miljukov piše: „Čitajući svjedočanstvo Kerenskog, gotovo da prisutstvujemo toj potpuno kliničkoj slici momentalne sinteze proizvedene dugim mjesecima sumnji i straha.“

Cijene dionica na burzi u Petrogradu 28. kolovoza naglo rastu u očekivanju pobjede Kornilova. Nitko ne pretpostavlja da za otprilike pola godine više neće biti ni Kornilova, ni dionica

Čvrsto uvjeren da je razotkrio urotu Kornilova, Kerenski zatvara potpuno dezorjentiranog Lvova u susjednom uredu, otkuda je samozvani pregovarač imao sumnjivo zadovoljstvo slušati operne ulomke u izvedbi ushićenog Premijera. Nakon toga, Kerenski dramatično upada na sjednicu Privremene vlade gdje se upravo raspravljalo o prihvaćanju mjera za uspostavljanje vojne discipline u pozadini i obaviještava ministre o „pobuni“ Kornilova. Sjednica završava ostavkom svih ministara i predajom diktatorskih ovlasti Kerenskom. Radni dan 27. kolovoza Kerenski započinje telegramom Kornilovu u kojem traži da general preda zapovjedništvo i doputuje u Petrograd. Kornilov je do tada bio potpuno nesvjestan što se događalo u glavi Kerenskog. Još u 2:40 u noći, on šalje telegram Savinkovu u kojem ga obavještava da će konjički korpus Krimova stići do Petrograda 28. kolovoza i moli ga da sljedećeg dana proglasi izvanredno stanje. Kao što je primijetio Richard Pipes, da je Kornilov slao konjički korpus na Petrograd radi svrgavanja Privremene vlade, teško da bi o tome slao telegrame u vojno ministarstvo.

Pretpostavku da je Kerenski bolovao od megalomanije potvrđuje način njegove komunikacije: u potpisu svojeg telegrama Kornilovu on ne navodi funkciju i naziv institucije koju predstavlja, već samo „Kerenski“. Telegram Kerenskog izaziva pomutnju u Glavnom štabu. Načelnik štaba general Aleksandar Lukomski, koji je prema direktivi Kerenskog trebao preuzeti mjesto vrhovnog zapovjednika armije, odgovara: „Zaustaviti djelovanje započeto s Vašim odobrenjem nije moguće… Radi spašavanja Rusije, neophodno je da djelujete zajedno s generalom Kornilovom… Ne smatram mogućim primiti dužnost od generala Kornilova.“ Međutim, Premijer je postao centar metafizičke oluje koja je obuhvatila Rusiju i nije ga bilo moguće zaustaviti. Kerenski izdaje naredbe na sve strane: objavljuje izvanredno stanje u Petrogradu, Savinkova imenuje gubernatorom glavnog grada, zahtijeva da se sve jedinice poslane glavnim štabom u Petrograd zaustave. Kornilov odgovara svojim javnim proglasom u kojem optužuje Privremenu vladu za suradnju s boljševičkim elementima u savjetima, koji pogoduju planovima njemačkog glavnog štaba. Kornilov se kune putem pobjede nad neprijateljima dovesti narod do ustavotvorne skupštine, koja će odrediti novo društveno uređenje. Na proglas Kornilova se odazivaju kozački ataman Kaledin, zapovjednik jugozapadnog fronta general Denikin i zapovjednik zapadnog fronta general Balujev. Predstavnik Ministarstva vanjskih poslova u glavnom štabu armije šalje telegram svojem šefu, Ministru vanjskih poslova Tereščenku, u kojem stoji: „Trezveno ocjenjujući položaj, moramo priznati da će čitav zapovjedni kadar, većina oficira i najbolje oružane jedinice krenuti za Kornilovim.“ Cijene dionica na burzi u Petrogradu 28. kolovoza naglo rastu u očekivanju pobjede Kornilova. Nitko ne pretpostavlja da za otprilike pola godine više neće biti ni Kornilova, ni dionica.

(Nastaviće se)