Nikša Fulgosi, autor TV serijala „Ljubavni jadi Pepeka Gumbasa i Marijete Buble“
Foolg6

Iz TV serije Nikše Fulgosija: Dijete koje u čudu gleda svoje roditelje dok opće ispod raspela

Photo: Screenshot

Borac protiv seksualne zatucanosti

Avangarda sedamdesetih: Nikša Fulgosi sa suprugom„Nije potrebito da svi mislimo isto. Jer stara je riječ, kad svi misle isto, onda obično nitko ne misli ništa“. Ovim riječima završavale su epizode serijala Ljubavni jadi Pepeka Gumbasa i Marijete Buble, emitirane u drugoj polovici 70-tih godina prošlog stoljeća na tadašnjoj Televiziji Zagreb, danas Hrvatskoj televiziji. Autor Nikša Fulgosi snimio ih je 13, dok njihov  pravi broj iznosi 34. Višak nemontiranih i nikad emitiranih epizoda dogodio se 1978. godine, kada su odlukom nekog važnog, skinute s programa.

Fulgosi ih je nastavio snimati, no od te odluke - onog, nekog važnog - nikada se nije oporavio. Ipak, tadašnja TVZ uspjela je zahvaljujući ovom osobenjaku u jugoslavenske domove uvesti nešto što Hrvatska nije u stanju ni na pragu ulaska u Europsku uniju - zdravstveni ili u ovom slučaju, seksualni odgoj. U trenutku zaključivanja ovog teksta (2013.), hrvatski je Ustavni sud zabranio zdravstveni odgoj u školama; rezultat je to jednogodišnje javne galame i aktivnosti bijesnih udruga za obranu katoličkog ćudoređa. Pola milijuna Hrvata potpisalo je peticiju kojom želi ustavno definirati i  braniti bračnu instituciju muškarca i žene, referendum je na pomolu, iako institucija koju upravo katolici vole najviše obezvrjeđivati, ničim nije ugrožena. Na društvenim mrežama mlada se inteligencija zgražava i svoju domovinu naziva Apsurdistan i pita se što je sljedeće, lov na vještice? Ukidanje prava glasa ženama? Sigurnim korakom putujemo tako u mračni srednji vijek, a s druge strane, 70-tih smo na televiziji imali gledanu seriju o seksualnom odgoju. Emitiranu u večernjem terminu i reklamiranu kao sadržaj za djecu. Kada je s tih ekrana nestala, to nije bilo zbog ćudoređa, nego zbog vještog autora koji je u materijal o spolnosti znao umetnuti i koju satiričnu packu drugovima funkcionerima. No, Ljubavni jadi Pepeka Gumbasa i Marijete Buble nisu nestali šutke i bez odjeka. Tisak se tada pitao; pa dobro, tko je taj Fulgosi?

Pitanje još i više vrijedi danas. Tko je čovjek koji je s tolikom lakoćom govorio i naučavao  puk o spolnosti i seksu? Tko je autor čija kritička oštrica ubada u sridu i bez greške, tko je čovjek čiji se TV komentari mogu podičiti rijetko viđenom erudicijom i elokvencijom? I naposljetku, tko je markantni, načitani Splićanin koji je s lakoćom skidao zagrebački akcent, a u ugovoru s televizijom imao je klauzulu kako četvrtkom navečer mora biti slobodan, jer baš tada seksualno zadovoljava svoju ženu? O Nikši Fulgosiju zna se malo, no ono što se zna, ušlo je u urbane legende starijih televizijskih znalaca. Nećete ga naći u, primjerice, velebnom Leksikonu radija i televizije , kojega je HRT dao izraditi 2006. za svoju godišnjicu. Tamo je, od Mirka Fodora pa do svih vrsta egzotičnih video formata, na 800-tinjak stranica obrađena cijela povijest televizije. No u njoj za Fulgosija nije bilo mjesta. U foto arhivu matične mu kuće nećete naći njegovu fotografiju, a Google će na upit dati vrlo šturu i kratku biografiju.  Ne možete pitati ni njega, jer je preminuo 1996. godine i dobio kratki in memoriam u Večernjaku. Iz kojega se, opet, malo što može saznati. Nekoliko protokolarnih rečenica objašnjava kako su hrvatske pokretne slike izgubile svog dugogodišnjeg djelatnika, koji je započeo jedan dugometražni film i nije ga dovršio, da bi kasnije nastavio karijeru na televiziji.

Fulgosijevi junaci: Pepek i MarijetaOvo, dakako, nije ni desetina priče. Zahvaljujući trudu Nataše Kalinić Ahačić, bivše urednice Dječjeg programa koja je umirovljenje iskoristila za spašavanje zaboravljenih imena televizije, radovi Nikše Fulgosija našli su se najprije na programu HRT Plus, da bi poslije stigli i na Treći program (HRT3). Na potonjem je prikazan dokumentarac Sto ljepotica na dan, dio Fulgosijeve kritičko-feljtonističke trilogije iz 1971. godine, koju još dopunjuju Sto kletvi na sekundu i Sto zaduženja Betike Gumbas.

Već se tada vidio dominantni interes za goruće društvene teme: Ljepotice su ispitivale odnos ljudi prema izgledu i izborima za ljepotu, Kletve su se bavile pukom koji najviše od svega voli sočno psovati, dok je Betika, lik koji će kasnije nastaviti život u serijalu o seksualnom odgoju, zapravo bila prilično mračni esej na temu prava žena i njihovog odnosa prema industrijalizaciji koja im je podarila rad u tvornicama, ali ne i vrijeme za brigu o djeci i sebi. Fulgosi nije zauzimao stav liberalnog sveca, pa se primjerice pri prikazima djece koja sama sjede doma čekajući da im se majke vrate s posla, nikad nije upitao što rade i gdje su im  očevi, no zato nije propustio priliku prikazati učene glave sklonima filozofiranju, a one manje obrazovane, radničke, pragmatičnijima u rezoniranju.

Taj će stav obrazovanog čovjeka sklonog onima s manje prava, Fulgosi uvijek zadržati, čak i kad se njegovi dugi monolozi, krcati metaforama i citatima, učine odveć dugačkima. Sva tri filma iz ove trilogije prikazivana su tjedan za tjednom u udarnim terminima i javnost nije baš najbolje reagirala na Fulgosijev baražni stil izlaganja, asocijativne, satirične montaže i zadiranje u prostor 'dobrog ukusa', odnosno onoga što se na televiziji do tada nije pokazivalo. Rezultat je bila cenzura i ponešto kraće verzije „odobrene za prikazivanje“.

Najbolji primjer Fulgosijevog stila je kratak dokumentarni esej Šund naš svagdašnji iz 1970., gdje uvodi svoje glavne značajke – direktan govor u kameru, upotrebu glazbe i zvučnih efekata kao komentara i glumljene skečeve koji karikiraju temu. Tako će u Šundu pustiti djecu da uokolo pucaju pištoljima, objašnjavajući kako se ne igraju UN-a, jer se sam UN igra sebe. Nikotin, alkohol i romani u nastavcima dio su zla koje se prodaje na svakom koraku, jer kako će sam reći, „od kahlice do mrtvačnice, uvijek negdje gricka šund“. Iste godine snima i Batine nekad i sad, također polemički esej-komentar kojega kao i sve njegove radove urednički potpisuje Angel Miladinov.

Na montažu dolazio s rukavicama: Nikša FulgosiI prije nego su se svekolikom gledateljstvu ukazali Ljubavni jadi Pepeka Gumbasa i Marijete Buble, Fulgosi je javnost zabavljao svojim radoholičarstvom, hvaleći se kako je dolazeći na televiziju za svoje urednike pripremio čak 2400 tema koje namjerava obrađivati.

Od toga je 70-tak sinopsisa već imao spremne za realizaciju. Televiziju nema, niti je gleda, zanima ga samo nogomet i naravno, ispunjavanje bračnih obaveza četvrtkom. Urbana  prisavska legenda kaže i kako je na montažu dolazio u rukavicama i zaštitnim nogavicama, nakon rukovanja bi odmah prao ruke, a gradom bi se šetao hodajući isključivo sredinom tramvajske pruge. O svome 'nedovršenom' filmu nije skrivao istinu: komedija Mala Jole, s mladom Ksenijom Urličić u glavnoj ulozi, bio je prvi producentski potez tada novog šefa Jadran filma Ive Vrhovca. Snimljeni, ali nemontirani materijal prikazan je vodstvu kuće i nakon toga je u neobičnom postupku zaustavljen i zabranjen, iako se na produkciju potrošilo prilično sredstava.

Kako navodi Ivo Škrabalo u 101 godini filma u Hrvatskoj, Fulgosi više nikada nije dobio priliku snimiti igrani film. Sam je, u intervjuu Vjesniku 1971., ironično komentirao slučaj riječima „nisam talentiran u rasuđivanju s kime se smijem svađati, a s kime ne“.

Prethodni Fulgosijev opus u Jadran filmu i Zagreb filmu uključivao je brojne namjenske i industrijske dokumentarce, dok se režija westerna The Deserter u talijansko-američkoj koprodukciji pokazala kao netočna bizarnost koju IMDb i dalje kreditira upravo njemu, iako taj film nije režirao nego je pravi redatelj, iz tko zna kojih razloga, uzeo pseudonim Niksa Fulgosi.

Koliko je Fulgosiju televizija bila bijeg i utočište od filma, upravo toliko bila je i maćeha na koju se često tužio. Ostao je u vječnom statusu vanjskog suradnika, preoštar i prekritičan da bi se ikome priklonio, često bez 'zaštite' kakva se i danas prakticira, no još zanimljiviji upravo zbog te hrabre i autsajderske pozicije. Znao je progurati Ljubavne jade Pepeka Gumbasa i Marijete Buble na način da je u samim epizodama govorio kako serija nije o seksualnom odgoju, no upravo je to bila. Iskoristio je i oznaku programa za djecu, pa se glavešine nisu njime previše bavile, a posebnu je strast imao prema vlastitim komentarima koje je mahom govorio na korijenskom, purističkom hrvatskom koristeći riječi poput potrebito, pogrješka i u svezi.

Provokacije jezikom, žanrom, crkvenim citatima i skečevima, tek su dio strategije kojom se dolazilo do srži stvari: čak su i Pepek Gumbas i Marijeta Buble bili likovi koji bi se u epizodi najmanje pojavljivali, zapravo su bili tek scenarističko pokriće za emisije koje su se, zvuči to avangardno posebno danas, bavile spolnim odnosima, silovanjem, zoofilijom, seksualnim pomagalima, nudizmom, pubertetom i seksom kao takvim. Naravno, nisu sve teme bilo potpuno vruće.

U početnim epizodama, dok Pepek i Marijeta imaju 4 -5 godina i tek spoznaju da im se jedno drugome sviđa, Fulgosi će obrađivati dileme poput prilaženja odabraniku ili pravilnog načina izjavljivanja ljubavi. Kasnije, ući će i u ozbiljna društvena pitanja, poput seksualnog odgoja kao zasebnog predmeta u školama i što je posebno zanimljivo, ispitivanja koliko same škole i roditelji čine grešaka pri odgoju djece. Nekako, čak ni samu školu, a ni obitelj, Fulgosi ne vidi kao bezgrešne moralne vertikale koje su uvijek u pravu. Iako epizode načelno prate odrastanje 'glavnih' junaka, najbolji dio bila su Fulgosijeva kontriranja samome sebi, kao i nekad vrlo maštovita i slobodna uprizorenja i montaže ne nužno povezanih atrakcija.

Uspjelo se tako, a danas bi na to barem desetak katoličko-obiteljskih udruga doživjelo živčani slom, prikazati mnoštvo golotinje, sisa i guzica, te djece koja u čudu gledaju svoje roditelje dok opće ispod raspela ili pak radoznalo pregledavaju vibratore i listaju Start. Fulgosi nije propuštao boriti se protiv 'seksualne zatucanosti i neinformiranosti', ali je također znao i da sve mora okititi i onime što znanost kaže, u čemu su mu česti gosti bili legendarni psihijatar Marijan Košiček i tada vrlo mlađahna Mirjana Krizmanić kao 'prosvjetiteljski gorostasi'.

Filmski ogled pred Fulgosijem: Ksenija Urličić u filmu Mala JoleDržeći uvijek tu znanstvenu osovinu kao bazu serije koja mu je upravo svojom autoritetom davala slobodu razglabanja o 'nepriličnome' (zanimljivo je da isti princip koristi i tradicija mondo dokumentarizma), Fulgosijeve stilske i polemičke eskapade zamišljale su u svojim likovima određene tipove ljudi i mišljenja. Tako je apsolutno najduhovitija smetnja autoru  bila Magda Šlogar, kratka i ubojita komentatorica čiji su onelineri poput 'O'te vrit!' i 'Jezuš Kristuš!' imali zadaću razbiti koncentraciju i spustiti priču na dno tipično zagrebačke finije srednje klase, čiju je neaktivnost Šlogarova odlično podcrtavala pokerskim izrazom lica, lagano mutnih očiju i anesteziranog pogleda.

Još jedna fronta bila je skromna bakica Ana Nemeš, klasno daleko od zagrebačkih gospođa, no s prirodnom inteligencijom daleko boljom i naprednijom od liberalnog građanstva.

Pepek i Marijeta, kao i roditelji im Štijef i Betika, češće su gosti igranih skečeva nego pak pravi sudionici polemike, što i nije neočekivano jer upravo su oni subjekti tih razgovora. Mjesta tih skečeva uvijek su dobro pogođena: nekada su to tek igrani inserti s golaćima s nudističkih plaža, maznih kokica i pijetlova u zanosu ili paralelne montaže svećenika i  plemenskih vračeva; drugdje pak, elaborirane i glumljene scene poput pobune žena za svoja seksualna prava u kojima su radnice, domaćice i skojevke nosile transparente s natpisima  poput 'Oštećene smo za kilometre penisa' , 'Naše je pravo da budemo seksualno eksploatirane' ili 'Bračno djevičanstvo najgnjusniji je oblik patrijarhata'.

Današnjem će gledatelju, unatoč proklamiranoj urednosti i hipohondriji autora, upasti u oko i šarmantna tehnička šlampavost epizoda, koju bi sam Fulgosi najavio na špici, upozoravajući  publiku kako će u nekim scenama neke od likova možda i teže prepoznati, jer vrijeme prolazi, a na kontinuitet se nije pazilo. Tako će njegova frizura od kadra do kadra imati različite oblike, broj knjiga na radnome stolu često se mijenja, kao i položaj cigarete, dok rezovi među kadrovima ponekad izgledaju kao da su odrađeni ne previše skupim selotejpom. Upravo je tako i bilo: skupi projekti imali su prave vrpce za montažu, opskurni dječji programi o seksualnom odgoju morali su se snalaziti s puno manjim budžetima.

Spolni odgoj sedamdesetih u seriji Nikše Fulgosija: Djeca sa vibratorom

U jednome intervjuu beogradskim TV Novostima, Fulgosi je tvrdio kako po epizodi treba  barem tri mjeseca da bi nešto napravio. Naglo skidanje s programa 1978. godine, prilično ga je prodrmalo, no nastavio je dolaziti na posao i montirati daljnje epizode. „Ja sam samo autor. Meni do danas nitko ništa službeno nije rekao. Vjerojatno mi neće ni reći, jer sam, ponavljam, samo autor“ i dalje, „zanima vas zašto je serija skinuta? Pitajte na Televiziji nekoga iznad mene. A to su otprilike svi“. Nažalost, dobar dio kasnijih epizoda, u kojima su Pepek i Marijeta u braku, ostao je nezavršen, te baš kao i Mala Jole čekaju svoju novu priliku.

*Tekst objavljen u časopisu Filmonaut br.8 / 2013. Prenosimo sa dozvolom autora

Željko Luketić za XXZ: Fulgosi je postao ime o kojem se danas bitno više zna

Ispred svog vremena: Nikša FulgosiU trenutku pisanja teksta za Filmonaut, 2013. godine - kad se u Hrvatskoj raspravljalo o uvođenju seksualnog odgoja u škole - Nikša Fulgosi (1919 – 1996) bio je nepostojeća crtica u televizijskoj povijesti regije, dok je njegov filmski rad bio poznat tek najupućenijima. Fast forward nekoliko godina kasnije: obrazovni kurikulum na istome prostoru i dalje je nešto o čemu se više raspravlja, nego na čemu se doista radi. Dogodio se i procvat konzervativnih pokreta kao i drugdje u Europi, no barem je Nikša Fulgosi, redatelj i intelektualac iznimne širine, postao ime o kojem se bitno više zna.

Omogućio nam je da usporedimo koliko je odnos prema seksualnosti bio slobodniji i netabuiziraniji krajem dalekih 70-tih, te koliko su javni mediji i servisi bili otvoreniji za obrazovanje, ali i satiru. Odmah po objavljivanju teksta u časopisu Filmonaut, organizirana je sjajno posjećena i prihvaćena večer u zagrebačkom kinu Europa, u kojemu su epizode serijala, vidjevši najavu u dnevnom tisku, došli vidjeti i Fulgosijevi nasljednici. Dodirom možda sudbine, a možda i slučajnosti, preko njih se došlo i do još udaljenijih dokumenata i sjećanja, koji su potom uključeni u dokumentarni film „Tko je taj Nikša Fulgosi?“ gdje smo u jednom prostoru ugostili protivnike i zagovornike seksualnog odgoja.

Najzanimljivije od svega, njegov pristup tematici svidio se i jednima i drugima. Možda i kao neka uputa koju, nažalost, još ne slijedimo. Nastavak istraživanja predstavljen je na nizu odvojenih događaja: „Balkan Cinema On The Crossroads“, međunarodna filmološka konvencija u organizaciji Jugoslovenske kinoteke i Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, pozvala me prošle godine da održim predavanje o ovome autoru. Njegovi ciklusi i to iz zasebnih područja edukativnog (namjenskog, utilitarnog) filma održani su i na festivalu Dani hrvatskog filma (autorski ciklus u popratnom programu), te u Hrvatskom državnom arhivu (kao poseban program s filmovima o sigurnosti u prometu), gdje su prikazane nikad viđene kopije naslova koje je Fulgosi radio 60-tih za Odelenje sigurnosti u prometu SUP-a Srbije.

Priča tu dakako ne staje, ostaje istražiti do kraja velik opus namjenskog filma kojeg je ovaj autor iza sebe ostavio, te budu li mu zvijezde naklonjene, i prikazati ga javnosti. Dr. Nevena Daković, znana teoretičarka filma, kazala mi je nakon predavanja u Beogradu: „Uskrsnuli ste Fulgosija!“. Zahvalio sam i dodao: „Ovo je tek početak“. Jer ovakvih zaboravljenih autora i autorica, omaškom izostavljenih, zaista ima još puno.      

Oceni 5