Nemamo slobodu na ono što je nevjerojatno
Fntm 08 S

Photo: tumblr.com

Borba za slobodu od sigurnosnog pojasa

Je li, možda, do toga što Kićo, naš rođak, nije imao auto, ili je, može biti, do epohe u kojoj ljudi nisu sami išli na put, tek uvijek bi nam iz Zenice stizao sa svojim drugom Batom, u njegovom plavom fići. Bato je bio električar u rudniku, mlađi od Kiće, fin k’o curica. A možda su zajedno tako putovali zato što bi Kićo svaki put popio rakiju-dvije, dok Bato nikad nije pio. Ja vozim, govorio je kad bi ga ponudili. Ne piješ ti ni kad ne voziš, dodao bi Kićo. Njih dvojica bili su kao Pat i Patašon. Tako se onda govorilo.

Njihove dolaske dobro sam zapamtio zato što je Kićo bio prvi gost, i prvi naš rođak, koji mi ne bi donosio neke bezvezne poklone, čokolade ili slikovnice, nego je vadio novčanik i pružao mi onu crvenu novčanicu od deset hiljada. Mene je to tako obradovalo, ili sam tako dobro pokazivao radost, da se o tome pričalo, pa su mi i drugi krenuli donositi novce. Nona je bila zgrožena i zabrinuta. Mislila je, posve krivo, da će me novac pokvariti. Istina je da u životu nisam dobivao milijih darova, niti sam stekao dražeg novca od tih crvenih novčanica od po 100 dinara, s Augustinčićevim konjanikom na aversu, ali je isto tako istina i da sam ih doživljavao kao drage uspomene, i nikad ih ne bi potrošio.

Bato nije vadio novčanik – valjda je čovjeku bilo neugodno – ali sam njegove dolaske upamtio po nečemu drugom. Jednom su umjesto samo na kavi ostali dva-tri sata, jer Bato nije htio otići dok mi ne popravi električnu željeznicu. Klečao je na podu, znoj mu je kapao po ćilimu, dok je pokušavao popraviti nešto za što se činilo da sam nepopravljivo pokvario. Od mame je iskao pincetu, pa mu je bila potrebna još jedna, i onda ju je slao po komšiluku da posuđuje drugu pincetu… Zadivljeno sam ga gledao, uvjeren da na svijetu nema takvih znanja i umijeća koja bi se mogla usporediti s Batinim umijećem popravljanja električne željeznice. Veće je to nego sagraditi raketu koja će letjeti na mjesec.

Ali dođe i vrijeme kada električne željeznice prestaju biti važne, a s njima i majstori koji su ih popravljali. Bate se možda ne bih sjećao da nije njegove smrti. Toga ljeta, dok su se svi vozili prema moru, u neko vrelo, sušno doba, jedne nedjelje, Bato je s fićom sletio u polupresahlu Bosnu. Kroz otvoren prozor, jer auti u to vrijeme nisu imali klimu, u fiću je prodirala voda. Ne bi to bilo ništa strašno, niti je riječna matica nosila sve pred sobom, niti je vode bilo toliko da fići dođe do krova, da se Bati nije zaglavila kopča na pojasu. Uzalud ju je pokušavao otkopčati, on koji je bio toliko vješt u prstima da je s dvjema pincetama rastvarao najsitnije elektromotore mojih igračaka, i na kraju se utopio, vezan sigurnosnim pojasom za svoju smrt. Strašna smrt! – govorili su dok su ga žalili. Bio sam prestravljen saznanjem da postoji nešto što nadmaši umijeće čovjeka koji se s dvjema pincetama nadvije nad lokomotivu. Je li to nešto bila smrt? Ili je to bila sudbina? Ili je Bato griješio bivajući takav kakav je bio. Da je pio rakiju kao Kićo, a zatim sjedao za volan svoga fiće, i da nije koristio sigurnosni pojas, kao što ga tih godina nije koristio nitko, Bato bi ostao živ. Pa bi možda i danas bio živ da potvrdi ovo što govorim.

Nakon što, mnogo godina kasnije, iskoristim sve čari punoljetstva, položim vozački ispit, i sjednem u svoj prvi auto, dok se budem vezivao pojasom, na um će mi pasti Bato. I dugo će mi, svaki put kad sjednem za upravljač, dolaziti ista misao: a da ja, možda, ovog trenutka nešto ne griješim? Vezujem se, premda je čovjek kojeg sam poznavao, dobar čovjek, njegovom sam se umijeću divio kao malo čijem, poginuo upravo zbog tog pojasa. Utopio se u mutnom ljetnjem plićaku rijeke po kojoj je ime dobila zemlja u kojoj sam rođen. Ili je rijeka, možda, dobila ime po zemlji? Kako god bilo, bolje je misliti o nečemu drugom kad te tako smori misao veća od glave.

Ipak sam se nastavio vezivati. A nisam se plašio policije. I nisam bio načisto s time štiti li pojas više nego što škodi. Vjerojatno štiti golemu većinu onih kojima je suđeno da ih zaštiti, ali pripadam li ja toj većini, ili pripadam onoj manjini kojoj je pripadao Bato? Čovjek to ne može znati. Vezivao sam se zato što je takav smisao društvenih pravila. Poštujemo ih svi, samo zato da bismo tvorili društvo, i da bismo živjeli u društvu. Sigurnosni pojas izbjegavao bih samo da sam siguran u to da je sigurnosni pojas smrtonosno sredstvo, čija svrha nije da zaštiti čovjeka, nego je njegova svrha da što efikasnije ubije one koji dožive prometnu nesreću. Premda mi je teško zamisliti svijet u kojemu bi većina ljudi vjerovala da ih sigurnosni pojas štiti, a manjina bi vjerovala da ih pojas ubija. Naravno, ukoliko to nije svijet psihijatrijske ustanove.

Do danas nisam upoznao čovjeka kojeg je spasio sigurnosni pojas. Ili, bolje rečeno, nisam čuo priču koja bi bila barem približno upečatljiva priči rudničkog električara Bate, kojeg je ubio sigurnosni pojas. Činjenica da bi mnogi poznati ljudi, među kojima i neki meni bliski, danas bili mrtvi da nije sigurnosnog pojasa, zapravo ne znači ništa. Jer tu nema priče koja bi se mogla ispričati. I nikog nema tko bi s onakvom sigurnošću bio spašen, s kakvom je Bato ubijen.

Ne vjerujem u takvu slobodu koja bi me oslobađala od upotrebe sigurnosnog pojasa. Bez obzira na to što sam se uvjerio da sigurnosni pojas ubija. Život je kretanje unutar statističkih dijagrama i tablica, prema kojima je mnogo vjerojatnije da će sigurnosni pojas u automobilu čovjeka spasiti, nego da će ga ubiti. Otprilike onako kako je vjerojatnije da će pištolj po povlačenju okidača opaliti, nego da će se metak zaglaviti u cijevi. Sloboda je kretanje unutar okvira vjerojatnosti. Nemamo slobodu na ono što je nevjerojatno. I dobro je što je nemamo.

Od osobnih trauma može se stvarati književnost. Ali nije pametno vlastite traume uzdizati na razinu društvenih pravila. To čine oni koji ne čitaju, ili ne razumiju što su pročitali. 

*Prenosimo s autorovog bloga

Oceni 5