Boris Leiner: Istinito i izmaštano

Nema, a teško da će skoro biti otvorenije i direktnije, eksplicitnije napisane (auto)biografije s rock-scene što se zvala i zove se domaća, od upravo objavljenog knjižuljka Borisa Leinera, nevelike kombinacije slikovnice i teksta kalamburski naslovljenog „Sve bio je ritam“. Dosadašnji slični, redom slabi autobiografski pokušaji, od Bate Kovača do Miše Aleksića, basiste Riblje čorbe, kao da su bježali od toga da išta kažu: bilo šta - dobro, loše, pametno, glupo, tendenciozno, kako god - ništa tamo nije bilo za čitanje, a kamoli za ramišljanje. Tako većinom i kod drugih biografija: i muzičari i autori, novinari i publicisti koji pišu o ovima rade to dosadno i suvo, šute gdje bi trebalo govoriti, svuda spinovanje i peglanje životnih priča, kao da su političari. Ova, nekako kao na brzinu pisana knjižica trećeg i posljednjeg člana klasične postave Azre koji je odlučio objaviti biografske zapise, drugačija je.

Istinski važan muzičar iz najboljih dana naše scene, čuveni eksplozivni i uzbudljivi bubnjar, trajno je vezan dakako uz golemost pojave Branimira Štulića Džonija – Leiner se i sam i bez srama ovdjena više mjesta pozicionira kao kakav dobrohotni Sančo spram Džonijevog Don Kihota. Ne znamo je li ta afilijacija pridonijela i sljedećem, ali na malo više od sto stranica kratkih autobiografskih angedota Leiner se ne uzdržava ni u čemu. Ne mulja, ne uljepšava, ne cenzurira ni događaje, ni svoja sjećanja, ni rječnik. Pogotovo potonje, i u dubljem smislu (da se oprosti ovdje) nego bi se iz prve moglo pomisliti. Najvažnije za rokersku knjigu: ne pravi ni sebe boljim nego što jest, i svoju glavnu opsesiju stavlja u prvi plan, veselo i bez isprike.

Ukratko, a svedeno na dvije riječi, na dva pridjeva: Leiner-pripovjedač je dobrodušan - i napaljen. Zadnje naročito: kroz čitav tekst – što ga čitamo dok nam se pred očima stalno i neizbježno smije poznata, simpatična figura i karakteristično mišje lice - otkriva se bubnjar kao jedan od onih negdašnjih (nisam siguran ni da takvi još postoje) provincijskih erotomana-hipija koji hodaju po svijetu gledajući samo gdje da se nešto „kresne“, ili gdje da se, kako se u našem gradu govorilo, „ušlagira“. Leiner je kao neko prastaro, nezajažljivo, slavensko šumsko biće, netasmanijski nego „međimurski đavo“ - sitna, nepripitomljena, svega gladna zvjerčica što je neprestano u pokretu, i ubrzan kao na amfetaminima hoda kroz život s isukanom spravom u gaćama i vječnim osmijehom. Lišen, kako bi se danas pomodarski reklo, „ega“ i unatoč takvim, kako bi jedan Krležin lik rekao, „akutnim erotičkim potrebama“, zapravo bezazlen.

Ne bi bilo dovoljno za biografiju naravno, i ostala bi samo priča jednog od marginalaca kakvih nam je bila puna kultura, da nije bilo onakvog dara i tehnike građene s mnogo disciplinei marljivosti (nesvirači ne mogu ni naslutiti koliko). Čudi zato kako malo muzike ima u knjizi. Svega u nekoliko epizoda, kao usput pisanih - od kojih su pola klišeji, amaterski napisani, a tek druga polovica silno interesantni detalji (zašto ih nije više?) – govori se o zajedničkom muzičkom životu s jednim od najzanimljivijih individua naše scene i kulture. Leiner na par mjesta skicira Štulićev modus operandi, njegovu germansku radnu etiku i nepotrošivu energiju, njegovu muzikalnost, silan trud i posvećenost, jednako kao i unutarnju dinamiku Azre kao malog kolektiva bez premca i usporedbe. Ako je muzike premalo, o tekstovima pjesama – stihovima koji su definirali jugoslavensku suvremenu kulturu nota bene - da se i ne govori: iako više puta citira neke od stihova Štulićevih što su već ušli u jezik i kulturu, bubnjar koji je tu muziku i stihove divno pratio i sam uobličavao, izgleda kao da nijedan jedini put nije zastao i razmislio o tim riječima i pjesmama, nigdje neponudivši ikakvu ma i najdalju ideju o tome šta su njemu značile i govorile.

Najveći dio knjige, glavni motiv i (mokra) nit otud nije čak ni Džoni Štulić – mada lebdi nad svime i kad ga ima i kad ga nema – nego prosto (!) rečeno, opisivanje vlastitih jebačkih iskustava, dogođenih i zamišljanih, traženih i slučajnih (uostalom: „Slučajan susret“!). Na momente sjajno živopisno donesenih doduše, jer pisanih bez ikakvog ustručavanja, onako kako to mogu ljudi ne sasvim razvijeni a lišeni inhibicija. Kad čovjek pomisli kako su uzdržano, puritanski, eufemistički pisane naše (auto)biografije popularnih muzičara, reklo bi se da su scenu stvarali samo neki pristojni malograđani. U odnosu na to, život najvažnijeg rock-benda osamdesetih godina u nas, onako kako ga Leiner opisuje duhovito i eksplicitno, zapanjujuće je razularen i „dekadentan“. Ironično, ova je knjižica vrijedna čak i zbog toga, dijelom kao svjedočanstvo, a dijelom kao mitologem, bilo istinito ili izmaštano.

Usred svega toga, nešto drugo, mnogo važnije i mnogo provokativnije od bubnjarevih jebačkih eskapada skrilo se u tekstu, privuklo mi pažnju i zaustavilo me, ošinulo, jednom, pa poslije više puta.

Ne znam da li iz naivnosti ili poštenja, ali Leiner bez ikakvog uzdržavanja koristi dvije riječi, pridjev i imenicu koji su u Hrvatskoj - tu gdje je izašla knjiga dakle – pravi, i jedini istinski, krajnji tabu i traumatsko mjesto. Tamo gdje se ubiše da na svaki zamislivi način pokušaju zaobići jednu riječ i jedan pojam, do paroksizma, do nevoljne i bijedne komičnosti i uz trajni grijeh anakroničnosti, Leiner bez straha i historijski jedino ispravno piše: „jugoslavenski (bendovi)“, „jugoslavenska turneja“, „u Jugoslaviji“...

Ta njena, možda i nenamjerna, sitna subverzivnost, važnija je, koliko god mala bila, od pripovjedačeve puberalne erotičke pomame i nezajažljivih seksualnih apetita, važnija od tupih muzikantskih anegdota i viceva, od droge i trošenja energije na tričarije, od gladi i prezasićenosti, i svih drugih trivijalnosti koje će štampa sad poturati pod provokativne, „izazovne“ i - ko zna, možda i „nemoralne“.

U tom pogledu: tamo gdje je trebalo naime, gdje je najteže, ovo je biografij(ic)a zato časnija od svih koje su se u njenom okruženju pojavile prošlih godina.