Svačiji sam, samo nisam sasvim svoj
Upssal 06 S

Photo: scandichotels.com

Bosanac na opakoj vrelini u Uppsali

Kome god bih u mom Doboju, ili nekome u Bosni i Hercegovini, ispričao da je te godine Uppland bio Hercegovina, a Uppsala Mostar, i to u prvoj polovini jula/srpnja, kazao bi mi da ''tuharim'' i da sam šenuo s pameti, da sam hablehek i da nisam pri čistoj. Možda bih i sam tako reagovao da nisam ovdje, u Švedskoj, i da ''sjeverni zvizgan'' nisam osjetio na vlastitoj koži. Na moju veliku radost, nije bilo opeklina, ali su ostali tragovi.

A da je, o ljudi, bilo, baš je bilo prevruće.

Da je pržilo, baš je pržilo.

I odozgo, i odozdo.

Ovdašnji živalj veli da je grijalo kao rijetko kada u sedam stoljeća dugoj istoriji postojanja ovog grada koji se, uzgred rečeno, ranije zvao Abros. Živa u termometru pela se i iznad 35 stepeni. E, sad, ko je bio nevjerni Toma trebalo je da prati vremensku prognozu na jednom od mnogobrojnih kanala švedske televizije pa bi mu sve bilo i odviše jasno. Ili, da se kojim slučajem u Upplandu našao slikar i pjesnik Vlado Puljić, on bi sigurno pjevao: ''Gori nebo, gori zemlja, gori otac, gori mati, i sve izgori!''

Gorio je i autor ovih redova, ali sva je sreća da je oduvijek volio hladovinu i zavratak u kafani, pa je tako i ovog puta preživio. A da u Uppsali, gradu umjetnosti i poezije, gradu starog i novog, pa lijepog i zanimljivog, ozbiljnog i zabavnog, u gradu dvoraca i katedrala, kako je u jednoj od svojih knjiga zapisao Teddy Brunius, zaista ima i kafana, ponajviše načičkanih uz obale rječice Fyrison, što me sa svojim kaskadama i okolnim mansardama podsjeća na Miljacku u Sarajevu.

Bilo je, svakako, i drugih mogućnosti da se čovjek spasi vreline i – južnog zvizgana na sjeveru. Jedna je, na primjer, da čovjek skoči u hladne brzake Fyrisona i okupa se. Druga je mnogo prihvatljivija, uleći u neku od okolnih bogomolja među kojima dominira Katedrala Domkyrka, najveća te vrste u Skandinaviji, u kojoj vlada debela hladovina, praiskonska mirnoća, riječju – neizmjerljiva ljepota božanskog ugođaja. Zanimljivo je da je gradnja ovog predivnog sakralnog objekta, remek djela gotske arhitekture, počela davne 1260. godine, a okončana 175 godina kasnije!

No, kako je to u mom životu počesto bivalo, učinio sam što sam morao i kamo su me srce i duša usmjeravali. Naime, katedralu, muzeje, galerije, botaničke bašte, majstorski uređena dvorišta, i velike biblioteke Uppsale, ostavio sam drugima, a ja sam se na ovoj opakoj vrelini, ipak, prihvatio izazovnih kafana, malih bistroa i restorana. I to sam učinio onako… ovlaš. Vjerujte. Sve se mijenja, pa i ja. Morao sam, jer nisam bio siguran hoće li me i na koji način ta nesrećna tuđina shvatiti.

Znate, tanak šlajbok i činjenica da živim ''od socijale'' nisu mi baš bili pri ruci i dozvolili da napravim invaziju šankova, kao Amerikanci na Normandiji, ili kao nekad, u dobra stara vremena sa svojim kolegama, s Kiketom, Aleksom, Esom, Boškom, Salihom, Savom, Mirkom, Batom, Fahrom… na Pivnicu u Doboju. Nažalost, samo sam zavirio u neke lokale (Svensons, Saffets, Conors, Alexandres…) da me, eto, želja mine, da ne izgubim na jugu stečeni rejting.  Naposljetku, uradio sam ono što je bilo najlogičnije: kad je malo zahladnilo, a noć primicala, ukrcao sam se na prvi autobus koji je naišao preko Stora torga i pravac kući u Gottsundu.

U autobusu me dočeka val zagušljive vrućine – teške i ljepljive. Dočeka me i neočekivano iznenađenje. Ono me spasi i vreline i teške zagušljivosti. Samo što sam potvrdio mjesečnu kartu za vožnju po Uppsali, iza volana su do mojih ušiju  dospjele riječi koje me, na početku, ošamutiše, a potom fajn razgališe: ''Izvinite, života vam… Da vi niste Harisov otac?''. Okrenuo sam se nekoliko puta oko sebe da se lično uvjerim obraća li se to ''busforare'' meni, ili nekom drugom u prepunom autobusu, a onda snebljivo odgovorim: ''Pa, valjda sam njegov otac i Zinin muž i ako ti odgovora, svačiji sam, samo, izgleda, nisam sasvim svoj''.

Dođe nova bus stanica, vozač ispusti stare, primi nove putnike, a ja ni da mrdnem. Pogledam ga još jednom, kao kakav agent policije, onako ispitivački. Okuražim se, pa se i ja obratim protupitanjem:

''A da ti nisi, možda, prijatelj mog sina Harisa? Da ti nije ime Semir, a prezime…?''

''Hadžiosmanović'…'', dopuni me vozač kroz grohotan smijeh dok jednom rukom drži volan, a drugom  s čela briše nagomilani znoj.

''Znači, Jajčanin s Plive, aktivista u našem Udruženju, trener Fudbalskog kluba 'Bosna i Hercegovina', još uvijek igraš nogomet i sa mojim Harisom i sa svoja dva sina… i jebiga, sve mi je Haris ispričao''.

''Kako, vidiš, prijatelju, umjesto u Udruženju, ili na fudbalskom igralištu, upoznasmo se u autobusu, jer sam, eto, odnedavno i vozač u gradskom saobraćaju… Znaš, čovjek ne zna šta ga sve u životu može da snađe. Ali, glavno je ne predavati se i ne prepuštati sudbini. Pa još kad se zapadne u nostalgiju… Uh. To je najgore. Tad se veoma teško nađe izlaz''.

Tjera Jajčanin priču, a tjera i bus prema, Gottsundi. A ćeram i ja kroz glavurdu misli i usput nešto kontam: ''Ovo ispade baš fajn susret, s još ljepšim eglenom, pa neka neko opovrgne da i na vrelini, u ljepljivom i zagušljivom zraku, ne može biti ljepote i po cijenu da zvizgan i mnogo jače peče u Upplandu ovog neobičnog jula. Ma, ljepše ljepote nema nego što je susretanje u tuđinstvu, pogotovu kad ono iskrsne iznenada, kad naleti, baš kao zvijezda Sjevernjača, na prostranom sjevernom nebu. Pa i taj razgovor, ma kakav i o čemu bio, on čovjeka ljudski razgali''.

Ruku na srce, ni svi susreti nisu oni pravi, pa ni razgovori, pogotovu jedan što sam ga čuo odmah po izlasku iz autobusa, u velikom holu Gottsunda centra. Sklonile se, naime, neke naše, kobajagi, od sunčeve vreline, a ono ispade da mlate praznu slamu bez koje, eto, ni u tuđini ne mogu. Valjda im vrelina udarila u glavu, demokratije i socijale puni su im džepovi, pa se ne kontrolišu ni šta, ni o čemu trabunjaju.

A da trabunjaju, počujte!

''Jes' čula za onu našu dvojicu fakultetlija iz Bosne? Kažu da im je malo što dobijaju kredite i što raznoseći ujutro novine s reklamama dobijaju dodatnu lovu, nego da bi zaradili još koju paru, u gradu zauzeli i neku trgovinu da je preko ljeta čiste''.

''Bolje bi im bilo da očiste moju stražnjicu, il' ćenifu''!

''Uduni, bona, ne kaže se ovdje ćenifa, nego toa, znaš da smo to na eSeFiju učili''.

''Učili jesmo, ali zapamtila nisam. A i kako bi na ovom vrelom kijametu. A tebi ako ne odgovara ćenifa, onda, može i hala, i nužnik, i klozet, i čučavac i ve-ce. Mogu i dvije nule, pa izaberi, a mene, nebesa ti, ostavi da se hladim''. ''Ti zaćorila k'o hercegovački magarac. Nule se, jadna ne bila, javno ne govore. One se samo pišu''.

''Pa, onda, piši da umjesto ćenifa dvojica naših, kako rekoste, tih fakultetlija, čiste nule. Eto ti, pa  izaberi''.

Dok slušam ovaj mahalski eglen, prisjetih se i jednog  muškog dijaloga, ali ne ovdje u Gottsundi, nego prošloljetošnjeg dok sam još bio dole, na jugu Švedske.

''Strah me, jarane'', veli jedan, ''da opet ne postanemo mehki. Znaš, kako nam vođe u Švedskoj sve ide po loju, moglo bi se i to dogoditi''.

''Ne misliš, valjda, na neki belaj?''

''Nego šta, baš na belaj. Ali, belaj u miru!''

''Znači li to, jarane, ako sam dobro preveo, na belaj od asiluka?''

''Jah, od asiluka!''

''Ih, brate, ništa čudno, jer mi i ne umijemo drugačije. Pokvarimo i kad je najljepše''.

''U pravu si. Ma, kad smo mi obatalili onakvu našu državu, obatalićemo mi i sve drugo''.

''Veliš, sve od asiluka!''

''Od asiluka, jarane. Samo od asiluka!''

*Iz knjige ''Ljudi s tri rijeke''

Oceni 5