Bosanska zima pronađe me usred ljeta

Nekoliko dana pred početak rata u Doboju, krajem aprila 1992, nastavnica, bibliotekarka, glumica, urednica časopisa i knjiga i najviše poetesa Jozefina Dautbegović Krajinović i ja rastali smo se bez pozdrava, čak malo ljuti jedno na drugo ne sluteći da će to biti naš posljednji susret. Pripremao sam svečani broj ''Glasa komuna'' za 1. maj – praznik rada i od Jozefine zatražio pjesmu. Pogledala me hladno i rekla da mi neće dati pjesmu jer ima loše iskustvo: prije dvije-tri godine nije joj objavljena pjesma. Rekao sam joj da ja tada nisam bio urednik i ponovo zatražio pjesmu. Nije pomoglo: opet me pogledala hladno i to je značilo - ne dam ti pjesme. Okrenuo sam se, zalupio vrata Biblioteke i otišao.

Drugog maja uspio sam da izađem iz Doboja i posljednjim autobusom krenem za Beograd, sutradan je počeo rat, odnosno oslobođenje ili okupacija, zavisno iz kog se ugla gleda: srpskog ili muslimanskog. Nakon izvjesnog vremena Jozefina Dautbegović brutalno je protjerana iz Doboja, grada u kome je živjela, radila i stvarala nepunih četvrt vijeka, zajedno sa još oko 15.000 Muslimana, Hrvata i nepodobnih Srba. Srećom i igrom slučaja, uspjela je da stigne u Zagreb; načitana, svestrano obrazovana i sa puno intelektualne energije nastavlja da radi ono što je najbolje znala - da piše pjesme. Zvuči nevjerovatno da Jozefina Dautbegović, tek prispjela kao bosanska izbjeglica, ubrzo počinje da objavljuje svoje pjesme i književne priloge u brojnim časopisima Hrvatske; da pomenem samo neke:

Republika, Forum, Most, Europski glasnik, Mogućnosti, Nova Istra, Vijenac, Zarez, Književna republika, Večernji list, zatim Sarajevske sveske, Hrvatski Radio i Televizija… Svi oni širom otvaraju vrata dobojskoj poetesi za njeno književno stvaralaštvo. U isto vrijeme pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, njemački, poljski, švedski, mađarski, makedonski, slovenački, italijanski…

Bila je zaposlena u Muzejskom dokumentacionom centru u Zagrebu, gdje je radila i kao urednica stručno muzeološkog časopisa ''Informatica muzeologica'' i objavljivala tekstove s muzejskom tematikom i u drugim stručnim časopisima.

Hrvatski akademik Tonko Maroević napravio je 2005. godine izbor poezije Jozefine Dautbegović u knjizi ''Različite ljubavi'' na oko tri stotine stranica. Tu su sakupljene najbolje i najljepše pjesme iz njenih sedam zbirki poezije objavljenih u Doboju i Hrvatskoj. ''Ova pjesnikinja kao da jednostavno ne može bez prepoznatljivih elemenata zbilje i podataka koji verificiraju istinitost govorenja. Čudo poezije Jozefine Dautbegović je i u tome što sa skeptičnim ili nihilističkim predznakom zapravo afirimira intenzitete autentičnog bivanja'', napisao je akademik Maroević.

U časopisu ''Vijenac'' književna kritičarka, akademkinja Željka Čorak zabilježila je da je ''sve što je Jozefina Dautbegović ispisala neobičnom elegancijom, bez zloupotrebe pridjeva ili genitivnih usporedbi, napisano je naizgled govornim, a zapravo iznimno osobno i gotovo pravilno ritmiziranim rečenicama, stihovima koji gotovo preferiraju stanovite sklopove i brojeve''.

Jozefina Dautbegović, spisateljica velikog stvaralačkog potencijala, koja je u poeziju unijela svježinu i jednostavnost izraza, u više pjesama – ''Zadnja bosanska zima'', ''Izbjeglička'', ''Domovina u koferu'', ''Godine'', ''Prizor koji bi trebao zvučati utješno'', ''Prizor s Putnikovog brda'', ''Na graničnom prijelazu''… iskazuje svoju izbjegličku tugu i bol. To su stihovi u kojim neprekidno žive i davni mirisi zavičaja, Bosne i voljenog grada. Rodna gruda je sada samo uspomena, bolno i radosno sjećanje; nekada je to bila ljepota, majka čovjekova. A pjesma ''Zadnja bosanska zima'' spada među njena najuspjelija poetska ostvarenja, to je čarolija riječi.

ZADNJA BOSANSKA ZIMA

Kamo god idem nosim je kao nasljednu bolest

ostala mi je u kostima

u koštanoj srži

Zima mi je ljeti na Hvaru Korčuli ili u Opatiji svejedno

Ona u meni traje beskrajno duboko se ukorijenila

Tko zna u kojem dijelu mene leže svi njeni snjegovi

koji su dok mene nije bilo

kao u narodnim pričama o ukletim predjelima

padali sedam dugih godina

i pretvorili se u ledenjake

Otada mi se godišnja doba mijenjaju

kao na filmu samo pred očima

a u meni zima traje

Sigurno sam u kostima kad sam odlazila ponijela

posljednje bosanske snjegove

bez svijesti da ih nosim zauvijek

Kažem u kostima a tko zna gdje su se zavukli

možda mi stanuju u sivoj moždanoj masi

pa se sruče neočekivano

taman kad se opustim na +30 C i uživam

kao gušter na suhozidu

Iz čista mira osjetim odnekud puše vuče me ledeni

vjetar za rub haljine

prepoznajem ga miriše na bosanske snjegove

ali on mi za svaki slučaj

maše palminim granama ispred nosa da me uvjeri

Iako u pravilu ne jedem sladoled

svaki put na dnu zdjelice

s voćnom salatom žličicom dotaknem sleđeno voće

Moja me bosanska zima pronađe usred ljeta

na uskim ulicama primorskih gradova

izvuče se iz nekog podrumskog otvora

ili iza tamnih oltara u romaničkim crkvama

Zbog nje jedino ja nosim veste na ljetovanju

a kad ulazim u more svaki put poželim navući čarape

Zbog nje mi ti kažeš kako si ledena

daj da ti ugrijem ruke.

(Zagreb, trećeg ožujka 1999)

U ovoj pjesmi Jozefine Dautbegović to nije samo druženje sa snijegom, zimom, hladnoćom, dakle elementima prirode, to je prisilno drugovanje sa ljudima koji su prognali svoje sugrađane, to je prisjećanje na tamne dubine nacionalizma i užase nacionalista. Ta zima, taj snijeg to je noć svakog bosanskog izbjeglice, to je zima bosanske i jugoslovenske tragedije. Ovdje je pjesnikinja u mašti spojila ljepotu svoje rodne Bosne sa životom prognanika. Tako su se susrele dvije bosanske sestre: ljepota i tuga. Jozefina Dautbegović voli svoju Bosnu i zavičaj (rođena je 1948. u selu Šušnjari nadomak čuvenog samostana Plehan blizu Dervente) i uprkos tome što su je grad i ljudi sa kojima je živjela prognali. Kada su srpski jurišnici zauzeli njeno rodno mjesto i Plehan i minirali i srušili jedan od najljepših samostana u Bosni napisala je pjesmu ''Dan kada je samostan s Plehana letio u nebesa''. Samo nekoliko kilometara dalje, u Derventi, hrvatske i muslimanske snage hapsile su i mučile pripadnike srpskog naroda. Tako su u svom luđačkom bratstvu Srbi, Hrvati i Muslimani uništavali jedni druge ne misleći na to da uništavaju i sami sebe.

Kritičari nisu štedjeli pohvale poeziji Jozefine Dautbegović, koja je, kažu, u svojim ljubavnim pjesama, dosegla visine pjesništva Vesne Parun i približila se jednoj od najljepših pjesama jugoslovenske poezije ''Ti koja imaš nevinije ruke''. Francuska, bosanska i jugoslovenska spisateljica Jasna Šamić u svojim memoarima napominje da je ta pjesma izgleda bila posvećena Stevanu Raičkoviću, jednom od najboljih jugoslovenskih i srpskih pjesnika 20. vijeka, u koga je Vesna Parun i bila zaljubljena.

U kasnu jesen 2008. godine, početkom decembra, Jozefina Dautbegović Krajinović trebalo je da posjeti i Doboj na putu za Sarajevo, gdje je bila zakazana književna večer posvećana njenoj poeziji. Spremao sam se da dođem iz Amerike i namjeravao da se susretnemo i izgladimo međusobni nesporazum od prije deceniju i po i da joj kažem koliko njena poezija unosi radost u moj izbjeglički život. Nije se posrećilo: 27. novembra stigla je vijest da je u 61. godini, iznenada, preminula Jozefina Dautbegović, dobojska, hrvatska i bosanska pjesnikinja. Otišla je sa ovog svijeta poetesa koja je meteorski osvojila brojne čitaoce i književne kritičare na poetskom nebu na kojem njena zvijezda vječno sija. Knjige ove pjesnikinje bile su nekoliko godina najprodavanije zbirke poezije u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj, u Mostaru i Sarajevu.

Jozefina Dautbegović živjela je uspravno, pisala pjesme, priče i prikaze knjiga i u srcu nosila rodnu Bosnu, stiskala je na svoje grudi, potajno se nadajući da će se sa suprugom Enesom jednog dana vratiti u svoj Doboj. Svojim duhom i šarmom, ljepotom i najviše čudesno lijepom poezijom osvajala je i mnoga muška srca. I svakom od njih odgovarala je stihom iz jedne svoje pjesme: ''Sve si lijepe riječi potrošio…''.