Varijacije na temu diskriminacije
Brapok 26 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Bosna i Hercegovina: Vijesti iz budućnosti

Akademske baba-Smiljane

Vijesti iz budućnosti: Vijeće ministara usvojilo je Zakon o odjeći. Prvi član Zakona glasi: U Bosni i Hercegovini je u upotrebi srpska, hrvatska i bošnjačka odjeća.

To je praktično preslikan prvi član Zakona o hrani, koji glasi: U Bosni i Hercegovini je u upotrebi srpska, hrvatska i bošnjačka hrana. Usvajanju zakona prethodila je javna rasprava, u kojoj niko nije učestvovao.

Tako će od sada svi javni službenici, a prije svih u parlamentima i ministarstvima, morati da nose odjeću s jasnim znacima pripadnosti određenoj naciji. Ako privatno nisu nosili do sada fesove ili opanke, naprimjer, od sada će biti dužni da u njima idu na sjednice. Tačan opis odjeće koja se smije ili ne smije nositi biće odštampan u izdanju Službenog lista u knjizi Pravonos. (Isto se desilo i sa knjigom Pravojed, gdje je opisano koju hranu u restoranu smiju jesti bošnjački predstavnici, koju srpski  a koju hrvatski.)

Pravonos će načiniti posebna komisija sačinjena od profesora etnologije i kostimografije, koja će ponuditi i odgovarajuće nove udžbenike za obavezni školski predmet Moja tradicija.

Možda će se nekome učiniti čudno da žena koja čitav život hoda u štiklama, sada odjednom treba na Parlament odlaziti u nanulama. Ili, da muškarac koji ne trpi na glavi kape sada ne smije na posao bez šešira. I da onaj ko izbere leptir-mašnu ne može s njom ući ako nema frak.

Podrazumijeva se da će djeca u školi morati nositi radne mantile dizajnirane u skladu sa pravonosom.

Ali u tome nema ništa čudnije nego u tjeranju ljudi da govore onako kako nikada nisu. A upravo se to događa, bez javne rasprave, s jezikom. Na čemu stoji ozakonjen stav da su službeni jezici u BiH bosanski, srpski, hrvatski? Svakako ne na nauci, iako su upravo “naučnici” dali legitimitet ovoj najpodmuklijoj od svih diskriminacija. (Jer se provodi nad djecom, putem škola, na zahtjev izmanipulisanih roditelja, prisilno i bez poštene alternative.)

Srpski, hrvatski i bosanski nisu tri jezika, nego jedan, i svako ko spomene množinu u ovom kontekstu je ili neznalica ili lažov. Tim jezikom sporazmijeva se 20-ak miliona ljudi bez obzira na razlike u izgovoru i značenju pojedinih riječi i ta se sposobnost ne nosi u genima i ne stiče rođenjem. Ali ne rađamo se jednaki ako se rađamo izvan kruga u kome se pravilno i lijepo poklapaju. Podjednako je ružno govoriti nepravilno i sklopiti mješoviti brak. Jezička čistoća je posestrima etničke.

Mešutim, proglasiti jezik svojinom jednog naroda je najobičnije lupeštvo. Kojim su jezicima govorili preci prije nego što je kapitalizam izmislio narode i nacije? Jezik pripada ljudima koji govore a ne vlasteli koja se bogati na kostima pobijenih u ratovima za profit.

Pravo toj lupeškoj manjini daje neobrazovana većina, koju akademske baba-Smiljane drže u neznanju zavodeći je i zaluđujući lažima o tradiciji, istoriji, vjeri i jeziku. Otuda nikad nema dovoljno novca za dostojanstveno zdravsto, ali ga se uvijek namakne koliko treba za kroatistike, srbistike, i bosnistike, s čijih prozivodnih traka silaze silovatelji osnovnog ljudskog prava – da se govori slobodno.

Je li zaista zadnja riječ zakona da samo zajednice imaju pravo na svoj jezik? Nije li pravo da se misli i govori prije svega ljudsko pravo? Ne govore svi u horu! Ne ponavljaju svi fraze svojih vođa! Nije čovjekov jedini izbor da bude klon svoga roditelja. Riječi pripadaju čovjeku a ne čovjek riječima. Nasilje je nizati misli na bodljikavu žicu pravopisa izvedenog iz Nirnberških zakona.

Iza tog nasilja ne stoji ništa drugo do glad elite za dominacijom i privilegijama. Uvjeriti ljude da su nepismeni jer ne znaju stotine izuzetaka od hiljadu pravila, natjerati ih da mucaju onda kada bi pjevali, to je posao koji za moćne gazde obavljaju uvaženi tvorci aktuelnih pravopisa (…pravojeda, pravonosa, pravovjera…).

I navesti ih da govore noževima, jer misle da ne znaju riječima.

Bezbojčad

Vijesti iz budućnosti: Vijeće ministara usvojilo je Zakon o djeci djece branitelja. U zakonu, između ostalog, stoji: djeca djece branitelja imaju iste privilegije u odnosu na drugu djecu kao što su njihovi roditelji imali u odnosu na druge roditelje. Isto se odnosi i na unučad unučadi.

Usvajanju Zakona je prethodila javna rasprava, u kojoj niko nije učestvovao.

Prema ovom zakonu opštine će biti dužne u rodni list svakog djeteta unijeti shematski prikaz porodičnog stabla, s obavezom da pretka koji nije bio branitelj ili bojovnik ostavi neobojenog, a druge oboji (zelen, crven, bijel il plav). Djeca čije porodično stablo bude sasvim bezbojno ne mogu se smatrati jednakopravnom. Za tu djecu uvodi se naziv bezbojčad.

Bezbojčad ne mogu računati na to da će fakulteti povećati upisnu kvotu da bi se i ona mogla upisati. Bezbojčad ne mogu računati na popust kod komisija za prijem na radna mjesta. Bezbojčad ne mogu biti oslobođena plaćanja taksi. Bezbojčad nemaju pravo na postdiplomske stipendije. Bezbojčad nemaju prednost pri zakupu poslovnih prostora. Bezbojčad plaćaju carinu na uvezene automobile. Bezbojčad osjećaju nepravdu, ali pametnije im je da šute. Jer ako progovore, biće optužena da su sebična, bešćutna, samoživa, i privilegovana jer su imala super-djetinjstvo. (A mnoga nisu, jer su ih u djetinjstvu ostavljali, jer su ih tukli, jer su im roditelji umirali od bolesti, ili su završili pdo točkovima pijanih vozača… Nije rat jedina nesreća koja može osakatiti djetinjstvo.)

Bezbojčad su niža rasa u zemlji čija vlast više cijeni mrtve očeve od žive djece. Ta vlast kiti grobove kao kolijevke i ziba kosti kao novorođenčad. Ona se hrani plačem majki a ne smijehom beba. Njoj je sveta krv prolivena u borbi za privatizaciju. Ona je čelom na humkama a guzicom u foteljama. Od njenih suza nadgrobnici rastu. Mezarja su međaši njenih nekretnina. Parastosima opjevava budućnost.

Svako pristojno društvo, s razvijenim osjećam za solidarnost, osjetljivo je na hendikepe svojih građana i odlučno da ih umanji ili poništi. Hendikep je, između mnogih drugih, i odrastanje bez jednog ili oba roditelja. Iz perspektive uskraćenih potreba, sasvim je nebitan uzrok tog gubitka, bitna je činjenica da dijete nije u istoj poziciji sa vršnjacima čiji su im živi i odgovorni roditelji u stanju pružiti potrebnu podršku. Konkretno, jednaku pomoć društva zaslužuje dijete čiji je roditelj poginuo u saobraćajnoj nesreći i dijete čiji je roditelj poginuo kao branitelj.

Odluka da se djecu s jednakim hendikepom ne tretira jednako baca drugo svjetlo na zakon koji privilegira djecu branitelja. On nije nastao iz iskrene i jasne ljudske pobude da se svoj djeci osigura ono što im je neophodno za uspješno i kvalitetno odrastanje. Njegov motiv je politički i pokazuje namjeru elite da pod maskom altruizma oroči vlastiti ratni profit.

Licenca za šikaniranje

Vijesti iz budućnosti: Vijeće ministara usvojilo je Zakon o akademskoj teoriji relativiteta, po kojoj vrijeme profesora teče brže nego vrijeme studenata. Zakon je usvojen nakon javne rasprave u kojoj niko nije učestvovao.

Teorija o akademskoj relativnosti sastoji se od niza dokazanih teorema, poput teorema o ispitima: Pola sata ispita u profesorovom kabinetu jednako je četiri sata studentskog čekanja pred vratima kabineta. Jedan sat sjedenja iza vrata traje koliko i osam sati čučanja ispred. Zašto studenti i studentice čuče? Zato što u čekaonicama, u šta se za vrijeme ispita pretvore fakultetski hodnici, nema ni stolica ni klupa. Ne čuče samo oni koji odluče da sjede na podu. Zašto se ti ispiti ne održavaju u učionicama? Zato što to nije po Zakonu akademske relativnosti. Zašto se bolje ne planira ispit, i ne zakaže konkretnim studentima konkretan termin rezervisan za njih da pristupe polaganju? Zato što bi to osporilo Zakon akademske relativnosti.

Jednako tako radna sedmica za profesore traje četrdeset sati a za studente dvjesto. Zašto ne traje isto? Zato što bi to bilo protivzakonito akademskom relativitetu. I zato profesoru za potpis u indeks treba petanest sekundi studentima nekoliko sedmica. (Ako postave dobru zasjedu, onda i manje.)

Akademska teorija relativnosti počiva na nekoliko aksioma:

1. Svi studenti su sredstva za rad.

2. Studenti koji nisu sredstva za rad su sirovine.

3. Studirati se može džaba ali ne može besplatno.

4. Autoritet su profesori a ne činjenice.

5. Student ne ujeda ruku koja mu pruža nogu.

6. Student malo jede ali svašta proguta.

7. Bolje sutra nezaposlen nego danas besposlen.

Aksiomi se ne dokazuju i ne preispituju. Oni pouzdanost duguju dugoj tradiciji degradiranja humanistike na karijerističku matematiku u kojoj papagajska pamet i kameleonska vještina vrijede više od svih humanističkih vrlina zajedno. Inače vlasnici konvertibilnih istina ne bi prolazili kroz studente kao paunovi kroz jata ćurana, ili kao stare kukekroz dvorede guštera

Temeljito popljuvana Bolonja (i možda je to razlog da je profesori živu zakopavaju) konkretizovala je studentska prava u vezi s radnim opterećenjima, ispitnim procedurama i slobodom izbora. Opstrukcija nastavničke kaste da ta prava prihvati i poštuje motivisana je odbranom privilegija, ali se predstavlja kao posljednja odbrana humanistike. Nezamislivo je, iz te kastinske perspektive, da studenti i profesori budu ravnopravni, da za ljude okupljene oko istog cilja važe isti standardi, da dijalog i saradnja zamijene salijevanje znanja, da proces poučavanja umjesto na strahu (Student kad mu vidi oči ni da bekne ni da skoči.
Student ne sme da se brani, nastavnik se strahom hrani
….)
počiva na povjerenju.

Nema je u definiciji diskriminacije, ali bi je kao mogućnost trebalo uvesti: diskriminacija po osnovu obrazovanja. Ne toliko zbog opasnosti od diskriminacije, koliko zbog opasnosti od obrazovanja, shvaćenog kao licenca za šikaniranje.

* Tekst prenosimo sa autorovog bloga

Oceni 5