Uz 1. mart, Dan nezavisnosti
Sarajevo

Photo: Bojan Mustur

Bosnu i Hercegovinu nisu uništili neprijatelji, ali je ni njeni građani nisu izgradili

Danas je Dan nezavisnosti.

Kad ti u prošlosti stoji nešto tako užasno poput rata u Bosni i Hercegovini, padne ti na pamet da odigraš jednu turu igre „šta bi bilo da je bilo“.

U našem slučaju igra, kako god da odigraš, ima isti ishod. Šta da, uprkos preporuci Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji, nije održan referendum? 

Ništa. Rat u Bosni i Hercegovini nije počeo zato što je održan referendum, nego zato što je Beograd odlučio zadržati cijelu Bosnu i Hercegovinu ili, ako to ne može, jedan njen dio. Sve i da Bosna i Hercegovina nije proglasila nezavisnost, sve da je Alija Izetbegović pristao da ostane u Miloševićevoj državi, prije ili kasnije bilo bi rata – jer na to ne bi pristali bosanskohercegovački Hrvati, plus sva sila drugih razloga. 

Proces raspada Jugoslavije nije počeo, niti završio Bosnom i Hercegovinom, u kojoj je ispisano njegovo, kako se s pravom veli, najkrvavije poglavlje. Taj proces je, kako god obrneš, vodio ka katastrofi u Bosni.

Kao što je, kako god obrneš, vodio i ka nezavisnosti Bosne i Hercegovine. 

Danas je Bosna i Hercegovina živa, cijela i nezavisna. I to je pravo čudo. Nit’ je magija, nit’ je mađioničarski trik: čudo su izveli oni koji su ovu zemlju branili i, uprkos manje no lošim izgledima, uprkos svim detaljnim planovima i brutalnosti onih koji su je pokušali rastrgati – sačuvali.

Zahvaljujući njima, danas Milorad Dodik, kada tvrdi kako Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine ne postoji i o svom osebujnom viđenju stvarosti pismom informiše diplomatski kor, ne djeluje ni kao hladnokrvni donosilac loših vijesti, niti kao zloguki prorok, nego kao očajnik koji u nemoći vlastitu fantaziju pokušava nametnuti kao poredak. Naše interpretacije nemaju moć da izmijene stvarnost. Ali imaju moć da od nas, onda kada stvarnost odlučimo ignorisati ili se prema njoj odnositi kao neprijatelju kojeg valja zatrijeti, naprave budalu.  

Bosna i Hercegovina je država i ima svoj Dan nezavisnosti.

Republika Srpska nije i nema.  

Posve je druga priča ona o tome kako državu koju nisu uspjeli uništiti njeni neprijatelji efikasno uništavaju njeni branitelji.

Ta se priča, recimo, odvija u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. U kojima politička elita (i njihovi nasljednici) koje su proglasile nezavisnost, državu slabe uzgojem korupcije, nepoštovanjem zakona, gušenjem institucija, diseminiranjem bezakonja i nepravde.

Da li bi Vučićevi (ili bilo kog drugog beogradskog glavara) neprekidni pokušaji destabilizacije Bosne i Hercegovine (i Crne Gore) bili izbliza tako zabrinjavajući da su Bosna i Hercegovina (i Crna Gora), funkcionalne pravne države? Da u njima građani vjeruju u institucije vlastite države: da znaju da će policija hapsiti a sudovi suditi pravo, da znaju da će država sankcionisati, a ne biti sredstvo za lopovluk onih koji su iznad zakona. Da znaju da je država Bosna i Hercegovina (i Crna Gora) nezavisna ne samo od Beograda i Zagreba, nego i od onih koje smo izabrali na njeno čelo.

Odgovor je: ne bi, naravno.     

Ovo je naša realnost: niti su oni uspjeli uništiti državu, niti smo je mi, njeni lojalni građani, kao solidnu, ozbiljnu, pravnu i održivu, uspjeli izgraditi.

Nezavisnost znači ovo: da još uvijek imamo šansu da to učinimo.

U to ime, sretan vam Dan nezavisnosti.

*Tekst prenosimo sa portala Žurnal

Oceni 5