A dan je tako lijepo počeo
milicija

Photo: Pinterest

Božićni koncert za narodnu miliciju

1.

Alenka je bila izvan sebe od bijesa.

– Kako mi možeš to raditi?

– Pa ništa ti ne radim.

– Pa to. Kako mi to možeš napraviti. Da večeras ništa ne radimo? I baš večeras, na Badnjak.

– Ispalo je tako, jebi ga.

Maturantica Alenka nije imala nimalo razumijevanja za Gorana, mladog novinara omladinskog lista Val. Tek su prohodali, jedva su se pošteno pohvatali, izmjerili si obline I dužine, ekvator i paralele, a već su se žestoko posvađali.

Na sam Badnjak ujutro sve se činilo idilično, dan je bio lijep, neobično topao za to doba godine, a kako je bila subota, sva je prilika bila da će se socijalistički radni narod te 1977. godine imati jedinstvenu priliku odmarati za Božić. Bila je to sjajna prilika da se subota provede s prijateljima uz bakalar, a Božić uz obiteljski ručak. Tko slavi i slaviti smije, jasno, a Alenkini su slavili i već su najavili da će večer provesti uz riblji menu u opatijskom Malom raju, a potom svratiti na polnoćku u vološćansku crkvu.

Stan na desetom katu petnaesterokatnice iznad rafinerije na Mlaki trebao je biti slijedom najave prazan dobar dio večeri, računala je Alenka koja je u zbroj benefita ubrojila i dolazak Gorana u njenu dječju sobu. Naravno ne na dječje igre niti na razgledavanje kolekcije praznih limenki stranih gaziranih pića, već na uvijek dobrodošli điđimiđi.

Plavooku ljepoticu nije trebalo suditi po bilježnicama oblijepljenim ovicima Brooklyn žvakaćih guma ni posterima Abbe. Bila je seksualno odrasla još od sedamnaestog rođendana koji je začinila "trostrukim Alenom", kako je prijateljicama opisala večer u kojoj joj je bilo prvi put. I drugi i treći. No Alen je sada bio daleka prošlost, bio je naprosto – bivši. Za zimnicu si je stoga spremila novog dečka koji je obećavao. Gorana.

Zamišljala je Alenka već danima kako će izgledati njihov prvi seks na toplom, bez straha da će ih netko vidjeti, prekinuti u pola radnje ili da će zaraditi upalu pluća na riječkoj buri. Zamišljala je Alenka kako Gorana dočekuje na vratima u uskoj bijeloj majici i kao slučajno raskopčanim trapericama.

– Ovo je olfo slučajno – trebao bi po tom scenariju reći Goran i odmah s vrata prstima joj povući uši, privući glavu i nježno je poljubiti.

Sve iza toga bilo bi, mislila je Alenka, dostojno erotskog romana koji niti jednu maturanticu ne bi ostavio ni hladnom ni suhom.

Mislila je Alenka.

Mislila.

Crno bijela Rijeka: Bitne su šlape...

Rijetke su bile prilike kada bi roditelji ostavljali prazan stan pa je Alenki tim bolnije bilo saznanje da tu predobru priliku neće moći iskoristiti s Goranom, studentom prve godine jugoslavistike na riječkom Pedagoškom fakultetu.

Kakav glupan.

Gledala je u žaruljice koje su na fasadi Riječke banke ispisivale Sretna nova 1978. i bila je, ako ćemo pretjerivati, gotovo izvan sebe od bijesa.

– Sada je pet popodne, trebali smo napokon provesti večer na toplom, mojih nema najmanje do jedan iza ponoći, a ti kažeš da ne možeš doći. Glupane! Svinjo! Glupa svinjo! Glupane glupi!

Goran nije znao kako iskontrolirati neugodnu situaciju pa je pozvao Alenku na rigojanči.

– Da odemo do "šestice"? Imamo malo vremena, ha?

– Jebi se ti i šestica. Ne idem nikamo s tobom, huljo! A sad adio!

Tu se Alenka demonstrativno okrene i zaputi prema autobusnoj stanici kod Dekora.

– Kad se vidimo – pokušao je još nešto reći Goran, ali uzalud.

– Kad me vidiš, možeš mi se nadati – odbrusila je ljutito Alenka i uskočila u plavu Autotrolejevu harmoniku.

Nije da Goranu već danima nije bubrilo između nogu zbog pomisli da će večer provesti na desetom katu s pogledom na rafineriju i na Alenkine grudi, ali ne može se baš sve u životu isplanirati. A baš su ga danas nazvali iz Prve stanice milicije da mu jave kako je reportaža s noćnom patrolom odobrena i ophodnju smije pratiti baš večeras. Ne možeš odbiti narodnu miliciju, posebno ako si sam tražio dozvolu da provedeš noć s patrolom i o tome pišeš reportažu za omladinski list u kojem radiš.

2.

Paraf na koncertu: Ljubljana 1979. godine Robi zvani Bobi, dugokosi fotoreporter Vala, nije imao ljubavne probleme kao Goran, ali ni njemu odlazak s murijom u patrolu na Badnjak nije posve odgovarao. Taman je dogovorio foto session s Valterom, vođom Parafa, novog gradskog benda s Kozale. O Parafima se te jeseni dosta pričalo, ali ih gotovo nitko nije vidio, a još manje snimio. Prangijali su u jednom suterenu Oreškovićeve ulice i navodno opako izgledali. I taman je Robi zvani Bobi dogovorio dolazak na probu, namjerio se ispucati film ili dva pa da se nađe, možda i za naslovnu stranu nekog od idućih brojeva Vala.

I sada sve pada u vodu. Uzeo je u ruke prljavo sivi Iskrin telefon, podigao bakelitnu slušalicu i počeo vrtiti brojeve. Javio se Valter.

– Šteta stari, mislili smo neki mini koncert isfurati za tebe, isparali smo majice, nabavili nešto žileta i lanaca za vodokotliće, imamo i nešto šminke, bio bi šou.

– I meni je žao, ali moram ići snimati muriju, nisam planirao, ali ne mogu to odbiti.

– Ne možeš odbiti muriju, jedna je murija. Ni jedne nema bolje od naše.

– Jedna je murija, najbolja je – zaključio je Robi zvani Bobi, govoreći u šiframa, jer nikada nije znao hoće li ih netko prisluškivati. A onda je najbolje o muriji govoriti toplo i srdačno. A o Titu da ne govorimo.

3.

Basist Zdrave se ozbiljno uzrujao kada je čuo da neće biti ništa od snimanja. Bio je ljut jer je nabavio novu kožnu jaknu, crnu sa zakovicama, prototip prave riječke pankerske đake kakve će godinama kasnije štancati Gus. Nabavio je i nekoliko limenih kanti za kisele krastavce koje su trebale poslužiti kao reflektori, ručno je ofarbao četiri žarulje u jarke boje I od dijelova skele s obližnjeg gradilišta improvizirao nosač reflektora. Light show kakav na Kozali nije viđen od bombardiranja 1945.

Bubnjar Pjer se nije toliko uzrujavao. Otkazivanje snimanja dočekao je mirno, gotovo i u stavu mirno. Malo je žalio jer je već u popodnevnim satima namazao oči. Točnije, zacrnio je podočnjake pa je izgledao kao panda koji se igra s drvenim palicama.

– Ali to nije razlog da ne odradimo probu.

– Nije.

4.

– Đes' ba, zemljače – zaorilo se zemljačkim Korzom, dionicom koja je povezivala Kino Beograd i Beli kamik, preciznije radničku menzu Torpeda i Index, studentsku menzu, dvije gastronomske meke riječke radničke klase u sedamdesetima.

Ramo se zaustavio, razvukao osmijeh prema poznatom licu i uskoro su se mladići u srednjim dvadesetim godinama našli u zagrljaju i žustro tapšali jedan drugoga.

– Đes' ti, kruh te jebo, jarane – ispali Ramo sretan što vidi Milana, bivšeg školskog druga iz Bihaća.

Serija obostranih psovki koja je uslijedila značila je samo jedno – da su dvojica mladića dobri prijatelji, toliko dobri da se smiju častiti najpoganijim vulgarnostima. U njihovom kodu upravo je pravo na razmjenu izraza iz prostačkog vokabulara bilo ultimativna potvrda bliskosti i prijateljstva.

– Jebo mater ako sam te očekiv'o vidjet u Rijeci – nastavi Ramo vadeći iz jakne novu kutiju Filtera 57, radničkih cigareta.

– Da mi jebeš mater, ni ja se tebi nisam nadao – odvrati Milan koji je spremno izvadio nišku Drinu bez filtera pa su tako oboje dimili ispred kina Viševica kao Turčini.

Mislio je Ramo pozvati pozvati Milana na ćevape, ali je ideja o blagovanju brzo otpala.

– Ne mogu Ramo večeras, pa da me jebeš – objasni stručno Milan.

– A što? Jel' i ti jedeš ribet'ne danas? – upita se Ramo.

– Nije, mi smo ti za dva tjedna, nego moram sada u smjenu. Radim noć.

– A đe radiš?

– U miliciji, znaš kako je.

– Milicioner, kažeš. Pa lijepo si napredov'o.

– Tako je jarane.

– Al' to nije razlog da ne popijemo nešto.

– Neće moći ove noći jarane, dolaze nas snimati neki novinari pa je šef strogo zabranio da dođemo u smjenu nakon par "malih" konjačića.

5.

Alenka se zagleda kroz zamagljeno staklo gradskog autobusa i vidje dva muškarca kako se grle pred kinom Viševica.

- Kakvi zemljaci – pomisli ona usmjerivši pogled na dvojicu u jaknama s uzorkom jazavca od kojih je jedan nemilosrdno zavukao hlače u čizme. Baš kako dolikuje.

Nije imala pojma da će jedan od te dvojice praviti društvo njenom Goranu cijele večeri.

A možda Goran i nije njen, večeras sigurno nije. Što će joj kada ga nema kada joj je najpotrebniji. Kada je stan prazan.

6.

Kreću na put: Golfovi iz Sarajeva idu za RijekuDva sata kasnije, točno u osam sati, Alenka je stopirala iznad stadiona na Kantridi i čekala da je netko poveze prema Opatiji. Nije joj to bilo prvi puta, busom do okretišta "jedinice" pa izbaciti palac i nadati se da će neće stati baš neki balavci u fići. Kada već nema dragoga Gorana, odlučila je izaći van sama pa što bude, odnosno tko već stane. Dugo nije bila u Mildeu, otkako se razišla s "trostrukim Alenom", ima tome dobrih mjesec dana. Možda uhvati prijevoz do Opatije pa kasnije prođe i kroz Milde, nadala se.

I naravno, stao je baš on, Alen, princ u bijelom golfu. Alenu nije promaklo da je ljepotica s isukanim palcem njegova bivša djevojka.

– Otkud ti?

– Otkud ti?

– Mislim, kako to da stopiraš sama. Di ti je onaj novi?

– Nije te briga. Nego kuda ćeš?

– U Milde, naravno, ali najprije do Imperijala.

– To te i pitam, mislim, ne ideš više subotom na onu stranu, do Crikve.

– Večeras ne, imam spoj s jednom opatijskom mačkom.

Alenki se odjednom zamrači pred očima. Kakva sad "opatijska mačka"? Otkad Alen govori takve gluposti.

– Ajde ne gnoji, kakva mačka?

– Šta je, ljubomorna si – provocirao je Alen dok je velikom brzinom prolazio riječki zavoj i jurio prema Preluci.

 

7.

– Momci, 'vako ćemo – počeo je objašnjavati kapetan Stolisnik, voditelj smjene u Prvoj riječkoj milicijskoj stanici pozornicima Milanu Bušmanu i Rodoljubu Puzigaći.

– Roćko, ti si stariji, dakle, vođa patrole i tebe ima svi da slušaju. Otvori četvore oči, gledaj oko sebe, ali posebno pazi na novinare, pazi da se ništa ne desi, a ako se već nešto desi, nastoj da to oni ne vide i nedajbože, snime, jel jasno? Ako zajebete, ja ću dobiti po piksi, a morat će šefovi da interveniraju kod omladinaca. I zato nemoj da zajebete da kasnije najebete. Jasno?

Dvojac u punoj pandurskoj spremi pažljivo je slušao i premetao šapke s petokrakama iz ruke u ruku.

U sobu komandira smjene ušla su potom dvojica omladinaca, Robert Plug, fotoreporter, student strojarstva, sudionik radne akcije Učka '77, neosuđivan i Goran Umoran, student jugoslavistike, kandidat za prijem u Savez komunista i nosilac štafete mladosti 1976. Štafetu je nosio na dionici od raskrižja Bulevera Marxa i Engelsa s Ulicom JNA do raskrižja Ulica Borisa Kidriča i Podpinjola. Provjereno podobni.

- Momci, jeste li spremni za avanturu života – šeretski će komandir Stolisnik dvojici novinara Vala koji nisu pokazivali pretjerano oduševljenje. Kako da se vesele što će Badnjak provesti na zadnjem sjedalu plavog milicijskog fiće u društvu dva pandura.

A dan je tako lijepo počeo, pomislili su i Robi zvani Bobi i Goran razmišljajući jedan o Parafima, a drugi o Alenki.

- Sretno drugovi – ispratio je napokon komandir Stolisnik svoja dva milicionera i reportere Vala u noćnu smjenu.

Plavi milicijski fićo je upalio iz prve.

8.

Trojka iz Oreškovićeve ulice do osam navečer već se dobro zagrijala standardnim mamilima i rasturala žice i bubnjeve na užas najbližih susjeda. Nitko nije razaznavao o kojim je pjesmama riječ, ali na papiru zakucanom u vrata pisali su naslovi: Plavo i žuto, Kontracepcija, Problemi riječke općine, Profesori, Dolje diše, Crkva i Iz očaja pjevam. Valter je fanatično uvjeravao ekipu da isfuraju i novu stvar, nešto o Golom otoku.

- Idemo nešto kao: sunce žari, kamen gori, to je majko kamen goli i – udri!

Konzultacije su trajale nekoliko minuta, taman da sva trojica otvore još jedan teretnu Union pivu od pola litre i u pivskoj magli krenu tražiti svoj Goli otok.

- Jebemti, di je sad onaj fotograf da nas snimi kako prašimo – požalio se Zdrave, a Pjer je samo hladno primjetio da on ionako snima face, a ne zvuk. Za to bi, naime, trebao kasetofon, a toga u prostoriji nije bilo.

9.

– Imaš kazetofon u autu!

– Imam ja koješta – namigne Alen koji je umjesto prema Opatiji prije Voloskog golfom skrenuo prema Rijeci.

Vožnja u golfu na odnos Alenke i Alena djelovala je vrlo pozitivno i pomirljivo. Na Alenku je skupi sarajevski automobil djelovao poput afrodizijaka, a Alen je svako malo skretao pogled s ceste na bivšu curu koja mu se činila vrlo izazovnom.

- Di stoje kazete?

- Dole, ispod.

Nespretnošću ili ne, ali dok je rukom tražila kazete Alenka je dotakla koljeno svog vozača. Prošli su je srsi, a i Alen je osjetio neobičnu galvanizaciju.

Neko su vrijeme šutjeli, Alen je napravio još jedan krug oko Preluke i Panorame, a Alenka prebirala po kazetama.

- Radio Sabbia! – začuo se uzvik oduševljenja sa suvozačkog sjedala, a ni vozaču nije bilo mrsko.

– Stavi unutra, jučer sam snimio – pohvali se Alen izborom glazbe s prekojadranske radio stanice.

Iz blaupunkt radija začuo se karakteristični džingl Radio Sabbie, a odmah potom Donna Summer, kraljica diska ujedinila je mladost u golfu. Niti je Alen došao do Imperijala niti je Alenka razmišljala o Mildeu. Stali su pored Mini motela na Kantridi, sjeli uz prozor i naručili štrudle od sira.

- Meni marelicu sa šlagom – dodala je Alenka, dok se muškić ohrabrivao ballantinesom.

Skinuli su svoje Dolomite skafandere, raskomotili se i zagledali jedno u drugo.

- Dakle ipak si od starog dobio golfa na poklon, počela je Alenka.

- Dakle ipak sam dočekao da te vozim u golfu – nastavio je Alen podsjećajući ih kako su u dugim večerima dok su se smrzavali po autobusnim stanicama maštali o autu koji bi im služio na razne načine. Uz uspravne i spuštene sjedalice.

- Dajte mi sad jedan vermut, pozove Alenka konobaricu u borosanama dok je mladić ostao pri viskiju. Bilo je sve toplije, što od alkohola, što od razgovora i nakon dobra dva sata odnos bivših ljubavnika posve se zagrijao. Lupkali su se nogama pod stolom, a rukama dodirivali koljena.

– To bih baš voljela – rekla je Alenka kada je čula prijedlog da se ostatak večeri samo voze u golfu i naprosto ne odu nigdje.

Želju im je vrlo brzo ispunio brkati šef Mini motela koji se poput svih drugih lokala u gradu zatvarao u 22 sata. Izašli su iz lokala držeći se za ruke, a kako se Alenka nakon trećeg vermuta lagano ljuljala, Alen ju je morao i zagrliti.

Golf je upalio iz prve, a poljubac je pao iz druge.

Možda večer i nije posve propala, pomisli Alenka.

10.

Sunce žari kamen gori, to je majko otok Goli, revao je već promuklim glasom Valter, a buka se širila Oreškovićevom ulicom. Netko od revnih stanara pozvao je oko deset sati miliciju, a u Prvoj stanici javio mu se dežurni kapetan Stolisnik.

- Kažete koncert?

- Da, sviraju u suterenu, buka je.

- Jel sviraju crkvene pjesme?

- Ne.

- Dobro. A jel' nešto nacionalističko? Da nije Vila Velebita ili tako nešto?

- Ma nije. Pjevaju nešto o problemima riječke općine i socijalizmu, slabo se razumijem.

- Dobro, to je nešto na liniji. Nije opasno, ali recite im da prestanu, a ja ću poslati patrolu.

Vuk Prpušić, stari profesor marksizma te obrane i zaštite bio je zadovoljan svojom prijavom te se ponosno spustio u suteren da momke obavijesti o dolasku milicije.

Nakon kraće diskusije trojka je isključila pojačalo i proba je bila još jednom nasilno prekinuta.

- Jebo nas Vuk Prpušić da nas jebo – primijeti Zdrave oslonjen o svoj bas.

- A da mi zajebemo Prpušića Vuka? – uzvrati Valter.

- Kako?

- Stari prdonja je nadležan za ovu zgradu, ali nije izvan – objasni Valter i važno potegne gutljaj Uniona.

- Pa ne možemo u deset navečer otići kod susjeda.

- Ali možemo otići u park.

- Tako je, park je narodni – prisnaži Pjer.

Mjesto za koncert: Park 'Vladimir Nazor' u Rijeci

Petnaest minuta kasnije, niz prolaz koji povezuje Oreškovićevu ulicu i plato s jezercemu parku Vladimira Nazora povučen je strujni kabel. Dovukli su još malo pojačalo, bubnjeve, a u kante od kiselih krastavaca stavili su svijeće da imaju bar malo svjetla ispod, srećom, vedrog neba.

11.

- Razumjem šefe, da šefe, jasno šefe – bilo je sve što je rekao milicioner Mile posredstvom motorole kojom je komunicirao s centralom.

Upute su bile jasne, građanin je prijavio buku u Oreškovićevoj ulici, ali čini se da nije kontrarevolucionarnog porijekla pa nije hitno. Ipak, valja svratiti i provjeriti o čemu se radi.

Goran i Bobi na spomen Oreškovićeve značajno su se pogledali jer su odmah posumnjali na Parafe koji su tamo imali probe.

Bilo bi to napokon nešto zanimljivo ove večeri u kojoj su od osam do deset sati nagurani na zadnji sic fiće obišli ravno dvanaest partizanskih spomenika i spomen ploča u užem centru Rijeke.

- To vam je rutina, momci, svake večeri provjeravamo, jer znate, neprijatelj nikada ne spava – objasni milicioner Mile.

Prije odlaska u Oreškovićevu valjalo je još svratiti na Žabicu, jedno od rijetkih mjesta u gradu gdje se moglo popiti piće iza 22 sata. Oko 23 sata plavi policijski fićo parkirao se pred kinom Partizan, a naši junaci ušli su u podrumski Bar Evropa da snime situaciju.

- Sad je mirno, ali vratit ćemo se mi ovdje oko dva, tri kada može biti veselo - eleborirao je stanje u gradskom kupleraju Mile, glasnogovornik milicijske patrole

12.

Alenka se toliko zaljubila u novi golf svog bivšeg frajera da je posve zaboravila na Gorana, ali i na prazan stan koji je čekao da se roditelji vrate s večere i polnoćke.

- Vodi nas negdje u mrak – mazno je govorila Alenu kojem nije bila mrska ideja da opet razmakne njene butine.

Dovezli su se pred Guvernerovu palaču i Alen je predložio da odu na neku od klupica pred Muzej narodne revolucije.

- Ne dolazi u obzir, to mora biti u golfu, kuiš – objasnila je Alenka.

Takve želje vozači ne odbijaju i sat prije ponoći bijeli golf ušao je u mrak parka Vladimira Nazora.

- Daj da zapalim jednu – izvukla je Alenka tvrdi crveni Malrboro iz Alenovog skafandera i bijeli dim napravio je krug pod šoferšajbom.

- Nemoj mi pušiti u autu jebiga – požalio se Alen i brzo oboje prasnu smijeh.

- Ajde otvorit ću prozor da ne smrdi – pomirljivo će Alenka i otpuhne novi dim u mrak prosinačke noći.

Odjednom, s gornjeg platoa parka, iz dubokog mraka zabrunda bas gitara.

13.

Božićna noć za pamćenje: Paraf

- Samo da nam ne rikne pojačalo – zavapi Valter.

- Čuvajte mi maršala kao zjenicu oka svoga – nastavi Zdrave.

- To ćemo reći muriji ako nas odavde budu tjerali – nasmije se Pjer.

Neartikulirana buka proširila se parkom i bilo je samo pitanje vremena kada će privući pažnju susjeda i potom organa reda. Ponoć se bližila, a s njom i vjerojatnost da će ova Božićna noć biti za pamćenje. Rađanje frke nije prekinulo ni pucanje strujnog kabela što je Pjer popratio završnim udarcem u činelu.

14.

- Šta je to bilo – zavapi Alenka zabrinuta za neočekivanu tutnjavu iz mračnog grmlja.

- Pusti sad to, glavno da je prestalo – prekine nebitne govorancije Alen i podigne stakla i spusti siceve.

Brzo su oboje zaboravili na neobične zvukove, a Alenki je seksualna želja naglo narasla kada se našla pogleda uprtog u tapecirung golfa. Sve ju je uzbuđivalo, sic, mirisi, ta ručna kočnica koju je držala rukom i taj Alen, taj glupi Alen s kojim je davno raskrstrila, ali jebiga, ovako u golfu, sada je neodoljiv.

Stakla su se brzo zamaglila, disalo se brzo i snažno, jezici su se vrtjeli jedan oko drugoga, a ruke prodirale duboko ispod površine skafandera.

Temperatura na zadnjem sicu naglo je rasla pa su oboje ostali u kratkim majicama I raskopčanim trapericama.

- Nemoj, čekaj, skini sve, skini sve pa ćemo polako.

Grizli su se, štipali i ljubili istovremeno, a Alenka je jednom rukom držala gotovo okamenjeni kurac, a drugom i dalje ručnu kočnicu. Na trenutak kao da nije znala što ju više uzbuđuje, a onda je prevagnula biologija.

- Daj, daj, stavi mi ga – promrmljala je nakon nekog vremena Alenka i širila butine, a s obje ruke ščepala je partnera za guzove.

On nije previše govorio, jednom je rukom pridržavao golog glavonju, a drugom vrcao med između Alenkinih nogu.

- Hoćemo li?

Srca su im lupala sto na sat.

- Otvori me – jecala je Alenka.

U tom času netko je zalupao na prozor golfa.

- Otvorite!

Srca su im zalupala tristo na sat.

15.

Patrola Prve stanice milicije u sastavu Milan Bušman i Rodoljub Puzigaća petnaest minuta prije ponoći krenula je u intervenciju. Buka nepoznatog porijekla dopirala je iz parka Vladimira Nazora i trebalo je vidjeti ima li to kakve veze s koncertom u Oreškovićevoj ulici.

Plavi fićo uz nemalo zavijanje izvukao je uspon od Guvernerove palače prema parku i skrenuo po šljunčanoj stazi u mrak. Da nismo vozili dvojicu gulanfera na zadnjem sicu, fićo bi bolje vukao, pomislio je Bušman, ali ga uto prekine Puzigaća.

- Nemoj da mi izlazite iz fiće dok traje intervencija, jel' jasno – strogo će Puzigaća novinarskom dvojcu koji se šćućurio i pokušavao kroz prozorčiće vidjeti o čemu se radi.

Prva prava akcija, a oni ne smiju vidjeti o čemu se radi.

16.

A da u ponoć odsviramo jednu unpluged pjesmu? Nije se dao Valter ni kada su definitivno ostali bez struje u parku Vladimira Nazora. Svijeće su se otopile i samo je još činela mjesečni lagano uzvraćala neki sjaj. U mraku parka žarile su tek tri cigarete.

- Ajmo ovo zadnje pivo podijeliti pa u ponoć doma, razmišljao je Zdrave, a Pjer je samo šutio i klimao glavom.

- Ajmo sve. Podijeli pivo, pa sviramo još jednu bez struje, pa u ponoć doma i ko ga jebe – zaključi fanatično Valter.

Pjer klimne glavom. Zdrave otvori zadnji Union.

17.

Alen pretrnut od straha rukom pređe preko zamagljenih stakala svog golfa. Murija!

- Oh jebote!

- Da si me barem jebo – procijedi ozlojeđena Alenka zgruvana na zadnjem sjedalu.

- Otvorite vrata druže, polako izađite s rukama iznad glave – rutinski će Puzigaća s otkočenim pištoljem u ruci.

- Ev, evo, evo – ispravi se Alen, otvori vrata i stupi u svoj svojoj golotinji pred organe reda.

Ugledavši ga, Puzigaća i Bušman odahnu s olakšanjem. Nije izgledao kao neki opaki kontrarevolucionar, a ni kao običan jebač nije izgledao prijeteće.

- I vi drugarice iztađite da vas vidimo.

- Jel baš moram?

- Morate, drugarice.

Tu izađe i Alenka, val hladnoće prođe joj kroz golo tijelo. Val srama prošao je sekundu kasnije. A onda se počela tresti.

Pretres golfa trajao je kratko, legitimiranje još kraće, a kada je Puzigaća putem motorole doznao da je upravo vidio kao od majke rođenog sina jednog od sekretara partijskog komiteta naglo se upristojio.

- Druže, možete pristupiti oblačenju. I vi drugarice – pojasnio je milicioner.

- Znači niste vi uznemiravali susjede, ako sam dobro shvatio – nastavi drugi član noćne patrole.

- Koje susjede, pa nas su uznemiravali.

- Aha druže, nastavite.

- Ma evo, mi se tek ovdje malo parkirali, a gore iza onog grmlja čula se buka, bubnjevi neki, i tako. Poslije je naglo stalo.

- Ostanite ovdje i ne mrdajte, intervencija je još u tijeku – objasni Puzigaća otkoči pištolj i s kolegom krene u mrak.

18.

- Ja idem van, moram bar nešto snimiti – iskobelja se Robi zvani Bobi iz fiće.

- Evo i mene, čekaj – uzvrati Goran.

19.

Zdrave otpije posljednji gutljaj pive i baci bocurinu ravno u suho korito jezerca.

Patrola se ukopa.

- Stoj! Milicija! Tko je tamo, pucat ćemo – povika Puzigaća.

- Mi smo, Parafi. Koja milicija? – odgovori Zdrave

- Kako koja, narodna – vrati Puzigaća.

- Nijedne nema bolje od naše policije – umiješa se Valter.

- Milicije druže.

- Okej milicije.

- Da vas vidimo drugovi, izađite – uperi Bušman baterijsku lampu i ima što vidjeti. Set bubnjeva, jedno pojačalo, gitare, kante za krastavce i tri klinca u isparanim majicama. Jedan ima kožnu jaknu. Jedan pak izgleda kao panda. Jedan s lancem od vodokotlića oko vrata.

Čudo neviđeno.

- Šta radite vi ovdje? Jel slavite Božić?

- Koji Božić, mi slavimo socijalizam druže. A sada slavimo i našu miliciju.

Milicioneri se zagledaju u čudu, ali bilo je jasno da im je laknulo. Nisu to ni kriminalci ni neki politički sumnjivci.

- Dobro drugovi, imate li lične karte?

- Imamo.

Tu krene brzinski pregled, provjera radio vezom i ispostavi se da je riječ o uzornim članovima SSOa.

- Jesmo vam rekli.

- Dobro druže, ali moramo provjeriti.

- Provjerili ste.

- Nismo do kraja, nego daj de odsvirajte nam neku vašu pjesmu.

20.

Kada je shvatio da intervencija prerasta u show Robi zvani Bobi je počeo mahnito snimati. Snimao je sve redom, i milicionere i Pjera za bubnjevima i Zdraveta u kožnjaku I Valtera kako popravlja frizuru dok razgovara s Puzigaćom. Snimio je i bijeli golf na šljunčanoj stazi i vozača golog do pojasa kako navlači čizme i Alenku kako navlači svoj Dolomite skafander preko golog tijela. Snimio je i Gorana kako razrogačenih očiju izlazi iz fiće i gleda svoju djevojku u ne baš čednoj situaciji. Snimio je Robi zvani Bobi sve osim pjesme koja je u ponoć, na Božić 1978. odjekivala parkom Vladimira Nazora.

21.

Tri su člana Parafa prvi i posljednji puta pjevali pjesme po narudžbi i to dvojici milicionera.

- Ličnu kartu imaš, zato šamar nemaš – čuli su se stihovi u slavu noćne patrole.

- Jer nijedne nema bolje od naše policije. Pardon, milicije.

22.

- Uf, da je ovo napisati – reče Alenka naglas.

- Ne budi sigurna da netko neće – dobaci Goran. Umoran. Njen novi bivši.

* Sa dozvolom autora tekst prenosimo iz zbRIke priča “ZP Vrlo valovito” u izdanju Gradske knjižnice Rijeka (2017). Zbirka priča "ZP Vrlo valovito" pojavljuje se sa zakašnjenjem od tridesetak godina, jer priče tematiziraju Rijeku osamdesetih godina prošlog stoljeća. Stoga je autor zbirku nazvao “zbRIka” te joj dodao prefiks ZP referirajući se na prvi, također zakašnjeli, album Termita izdan tek 1996. pod imenom LP u vrijeme kada se long play ploče nisu više prešale.

Oceni 5