Okružen memljivom tišinom zatvorske samice
Teroristi

Photo: www.dailysignal.com

Božiji ratnik

Kada se napokon našao okružen memljivom tišinom zatvorske samice Zijadin ebu Muhamed, koji se do prije odlaska u sveti rat zvao Damir Hasančić, gledajući urezana imena svojih prethodnika na tom mjestu prinudne osame, osjećao se izdatim i iznevjerenim. Nije se mogao ne pitati kako se život uspio tako okrutno narugati sa njegovom sudbinom. Od velikih snova nije ostalo ništa, a pogled na ishabani metalni krevet, otrcani dušek, prljavu baldahinu koja je nekada bila plave boje i uneređenu šolju za obavljanje obje nužde izazivala je u njegovom stomaku mučninu koje se nije mogao osloboditi.

Kako je vrijeme odmicalo Zijadin je prestao postavljati pitanja koja su u sebi imali natruhu sumnje, a dana provedenih u borbi sada se sjećao sve rjeđe, slike su bile sve mutnije i nejasnije i bilo je noći u kojima je uz uzdahe patnje nastojao ponovo otkriti onog starog sebe. Zatvorska uprava dozvolila mu je da zadrži odjeću i nekoliko predmeta za koje je bio emotivno vezan i dok bi pravio tih nekoliko koraka u jednom smjeru a zatim se vraćao u drugom, izgledao je kao olinjali lav zatvoren u kavezu.

Od dolaska u zatvor izgubio je mnogo na težini i svijetlo plave farmerice u kojima je doveden u KP dom postale su mu prevelike, bijela košulja, bezbroj puta oprana u zatvorskom vešeraju, lahorila je na njegovom tijelu šireći reski i nepomirljivi miris varkine. U ruci je neprekidno vrtio bobice zelenog plastičnog tespiha prekidajući rutinu samo da obavi namaz. Vjerske dužnosti ispunjavao je dosljedno ne dozvoljavajući da kućni red ustanove poremeti njegove naučene i davno usvojene navike. Molitva je, nije mogao ne primjetiti, imala drugačiji uticaj na njegovo ponašanje i razmišljanje. Više nije bilo onog zaluđujućeg i omamljujućeg žara koji ga je znao spopasti žestinom tropske oluje, a riječi izgovrene na arapskom jeziku kao da su postale strane i nerazumljive. U toj ćeliji Zijadin je prvi put osjetio duševni nemir i strah, a kada je pokušao da se smiri utjehu su donijele slike oronule kuće u kojoj je odrastao i prizor džanarike u beharu. U jednom snu, rastrzanom i potpuno nejasnom, pretrpanom likovima nepoznatih ljudi, vidio je sebe kako jede ajvar, a ukus tog ljutkastog jela nije mu izlazio iz usta danima nakon te nemirne noći.

Vijesti koje su dolazile s one strane njegove stvarnosti, iz života koji je nekada živio, kao da su se odbijale o njegovu ustreptalu i nadrženu psihu. S nekim osjećajem prigušenog gnušanja, odmah po zatvaranju, odbio je primiti u posjetu roditelje i sestru, bio je neosjećajan na majkin plač i grub prema očevom neizgovorenom prijekoru. Vjerovao je da ga zatvor neće promijeniti i ne sluteći kako će to biti najveća zabluda njegovog života i što je više žudio pokazati se kao čovjek nepokolebljiv u svojim svjetonazorima to je više osjećao kako mu život izmiče iz ruku. Nije strahovao za život, smrt je za njega bila samo prolazna tačka jednog većeg i obimnijeg života, ali strahovao je da će izgubiti dušu, da će temelj njegovog postojanja biti toliko uzdrman da će se sve što je gradio kao stvarnost razbiti u neprepoznatljivo sitne komadiće.

Strogost koju je nametnuo sebi bila je neizdržljiva i nepodnošljiva, ali znao je da svako žrtvovanje ima cijenu. U zatvorskom dvorištu izbjegavao je kontakte i klonio se besmislenih rasprava, ali kada je jednom namjerno izrečenom uvredom bogohuljenja bio izazvan da reaguje učinio je upravo ono što su provokatori i očekivali. Nakon te tuče označen je kao prznica i odvojen od ostatka zatvorske populacije. Samica je bila, mislio je, najbolje rješenje, jer tamo neće biti provocirana njegova nutrina niti javno propitivana snaga njegovih uvjerenja. Nije očekivao da će se košmari njegove prošlosti pobuniti protiv njegovih uvjerenja i nakon tri sedmice provedene u samoći poželio je napustiti tu grobnicu svoje duše.

Iz borbenog iskustva znao je da se svaka situacija može razriješiti čvrstom voljom i naprezanjem racionalnog bića vjerujući kako će militarizacija svakodnevnice rastjerati pogubne misli sumnje i nevjerice. Bio je ponosan na sebe svakog dana shvatajući da je metoda koju primjenjuje uspješna. Jeo je sasvim malo, istrenirao se da ne osluškuje zvukove koji su dolazili s druge strane čeličnih vrata, izbjegavao je tokom dana gledati zelenkaste zrake sunca koje su prodirale u ćeliju. Potpuno miran, dane je provodio gledajući ožutjeli zid ćelije i to uvijek na onim mjestima gdje je otpala žbuka otkrivala ruiniranu ciglu prekrivenu istrošenim cementom.

Ali, noći su bile nepodnošljive i što se više trudio dočekati san umoran i ispražnjen od bilo kakve misli ili sjećanja to su snoviđenaja bila živopisnija, burnija i lucidnija. Ti su mu košmari vratili pred oči slike za koje je vjerovao da ih je zauvijek zatomio negdje u podsvijesti zaboravljenog, a jutra u kojima se budio nakon tih divljih putovanja po svojoj prošlosti bila su užasna. Umjesto usredotočenosti na borbu razmišljao je o banalnim stvarima koje su ga ljutile i dražile. Sjetio se, nakon godina potpune odsutnosti iz tog svijeta, strme kaldrme koja je vodila do njegove kuće, crvenog Pony bicikla i kuće cigana Jamesdina u kojoj je starac, nalik ljudima iz priča o 1001 noći, popravljao kišobrane raznih boja i vario najnevjerovatnije stvari od čelika jednu na drugu.

Rješenje o napuštanju samice Zijadin je dočekao prividno miran i pri povratku među ostale zatvorenike niko nije mogao vidjeti duševno rastrojstvo koje je nagrizalo njegovo vatreno biće. Nije htio sebi priznati, ali radovao se izlasku iz samice i susretu s ljudima, želio je s tim priprostim svijetom kojeg je prezirao podjeliti svoje strahove i razmišljanja. Već prvog dana je u zajedničkoj spavaonici pričao neuobičajeno mnogo, neprekidno se smiješeći i živahno gestikulirajući rukama.

Tokom ručka nije primjetio ništa neuobičajeno i jeo je halapljivo gutajući velike zalogaje makarona sa goveđim mesom. Na šetnji zatvorskim dvorištem podizao je glavu prema nebu radujući se po prvi put nakon mnogo vremena životu i u takvom raspoloženju čuo je neku graju iza svojih leđa, ali nedovoljno jasnu da joj okretanjem posveti više pažnje. Tek kada je osjetio toplinu među rebrima i neku nejasnu tekućinu kako mu se sliva niz leđa shvatio je da se nešto dešava, a onda je izgubio ravnotežu i pao licem udarajući o tlo. Sunčeva svjetlost koja se odbijala od prozore i metalne predmete stvarala mu je pred očima čudne i lijepe svjetlosne kombinacije u kojima su se narandžasta, crvena i ljubičasta boja prelijevala jedna u drugu.

Tek kada je osjetio da ga snažne ruke dižu s tla i da osjeća nevjerovatno žeđ shvatio je da se nešto neuobičajeno dešava s njim i dok je pokušavao objasniti sebi stanje u kojem se našao jedan vulgaran uzvik rasprši prikaze tog vedrog dana. Posljednje što je čuo bila je iskrivljena, kroz krezubu vilicu izgovorena, rečenica životne poruge.

„Eto vam vaš božiji ratnik“.

Oceni 5