Posvjeta Bekimu Sejranoviću Beksu
Bekim Sejranović

Bekim Sejranović (1972 - 2020)

Photo: Pinterest

Braća po oružju, očaju

Faruk ŠehićNe znam kad i gdje smo se upoznali. Obično priče o srodnim dušama počinju sasvim suprotno.

Provodili smo noći danima, jer noći su tad bile na cijeni. Dani nam nisu bili toliko zanimljivi.

Živjelo se Hiper i Ultra. Neumorni smo bili u tome. Zašto smo tako živjeli? Jednom će forenzičari epohe iščeprkati odgovore u našim dušama. A te duše smo zapisivali u vlastite knjige.

Pisali smo tijelima, ko ne vjeruje neka pročita. Ja sam odustao od takvog pisanja na vrijeme, jer sam znao da to ne može trajati vječno, tj. tijelo ne može trajati vječno. Ne možeš se ubijati iz noći u noć i očekivati da ujutro budeš supermen. Odustao sam i zbog masu drugih razloga, ali nije ovo o meni, ovo je o Beksu, Bekimu Sejranoviću.

Jednom stojimo ispred nekog kluba u Oslu kontamo gdje ćemo dalje i kaže Bekim: „Što bi reko Faruk Šehić, budimo realni…“. Sad bih dodao nadrealistički nastavak: „Tražimo nemoguće!“

Onda smo otišli dalje, duboko u noć, možda u Blo (blue na norveškom) gdje je svirao neki kul švedski bend and the women all were beautiful and men stood straight and strong, napisao je davno Neil Young. Pili smo pivo, prije toga u stanu vukli bijelo na poleđini moje knjige, na onom mjestu gdje su fotografija i tizeri. Neko je pravio crte kreditnom karticom i paralelno ih postrojavao jednu do druge. Zalijevali smo Jamesonom od litre s nekog usputnog aerodroma.

A knjige sam prodavao, vratio se u Sarajevo sa gutom para. Nisu mogle stati u jedan džep. Drugi put sam se iz Osla vratio do Beograda i na aerodromu vadio krune da ih promijenim u eure. Opet je guta para bila u mojim rukama. Velika za nas pisce koji smo voljeli trošiti pare na alkohol i ostale stvari.

Sjećanje nije prava linija tako da se kadrovi i scene iz prošlosti miješaju i stapaju po svom nahođenju. Ali se sjećam da je Blo bio na meniju kad sam prvi put bio u Oslu i družio se sa Beksom, Kenom, Nedimom i drugima.

A onda smo završili na piratskom goa trance mdma partiju. U jednom trenutku, dok je parti bio u uzlaznoj fazi, prišao mi je Beks i pitao me jesam li je uzeo, a ja nisam htio progutati prozirnu kapsulu sa sitnom sadržinom. Planirao sam za Berlin sutradan pa sam htio biti čiste glave. Ali Beksa se nije moglo odbiti pa sam progutao kapsulu i počeo tražiti spasonosnu vodu. Platio pet eura za minijaturnu flašu vodu. Svaki gutljaj je bio okus raja u mom grlu. Odlazio u gluhu sobu da pobjegnem od goa trancea dok su se ljudi nevidljivim ljestvama uspinjali na nebesa u svojim umovima. Kad je droga ljubavi u pitanju onda je ljubav posvuda. Poslije sam ležao u hotelu i osjećao kako rajske rijeke teku kroz svaku ćeliju moga tijela. Hotel se zvao Anker, usidrio sam se u noć, ali već je dolazilo jutro.

Preselio sam sebe i stvari kod Bekima u stan, a on je imao nevidljive cimere. Bili su tako nevidljivi i stidljivi kao da su hodali na kant. Eritrejci sa simpatičnim malim licima i fizionomijama. Prekočiću dio u kojem smo se spuštali travom i pomoćnim sredstvima. Spavao sam u krevetu koji danas imam u sjećanju kao dječiju bešiku. Beks mi je dao jednu majicu sa šljokicama i drugu koju sam dugo nosio. Plavu majicu na kojoj je pisalo Festung Europa sa logom EU-a kao krugom od bodljikave žice sa zvijezdama. Nosio sam je 22. decembra 2011. na prvoj promociji Knjige o Uni u Buybooku. Danas je godišnjica promocije, sjetio sam se kopajući po arhivi fotografija.

Bekim je bio neobično lijep muškarac i dobro ljudsko biće.

Naše noći su uvijek trajale danima.

Posveta njemu više zahtijeva poeziju nego prozu, iako je on bio isključivo prozni pisac.

Jednom sam sletio iz Beča na sarajevski aerodrom i kad sam upalio nokiju vidio sam bezbroj propuštenih poziva, među njima je bilo i nekoliko Beksovih. Bila je to 2011., godina opasnog življenja.

U nekom stanu preko puta kina Radnik trebalo je odlučiti koliko brzine da se kupi.

Kupilo se podosta, jer mi je apetit bio ogroman, mada sam uvijek više inklinirao ka alkoholu nego drozama. Kampanjski sam ih volio, ako izuzmemo hašiš, najbolju drogu ikad. Nadam se da će hašiš jednom biti na svakom kiosku u slobodnoj prodaji.

U jednoj od tih noći pili smo viski, rakiju, sve, a onda su se noći razvukle i nisu htjele da prestanu.

Teško je bilo ne voljeti Beksa. Skačem jer radnja zahtijeva skokovitost.

Juče (21. decembar 2020.) sam išao u ribu i cijelim putem mislio na Bekima, slijedom nepredvidivih asocijativnih nizova, mentalnih slika.

Išao sam hvatati zlatne pastrmke, one koje imaju tzv. masno peraje u dvije boje. Prva boja je kombinacija kobaltnoplave i sivoplave, a sam vrh peraja je krvavo crven ali nekako isprano crven. Kao krv u unutrašnjim organima.

Pisali smo i krvlju, tako smo pisali. Čitajte pa ćete vidjeti. Ko ima oko neka čita!

A kad zakačiš zlaćanu pastrmku, koja ima veću gornju usnu savijenu prema dole slično lipenu, ona iskoči cijelim tijelom iz vode, kao delfin, kao da se igra a zapravo se želi osloboditi udice. Kakva čar hvatati akrobatsku pastrmku, cirkusku ribu na slobodi, koju niko ne može naučiti nikakvim trikovima!

Ne znam zašto sam na putu prema Jugu mislio na Bekima. Na jednoj okuci sam shvatio da je tek pola godine od njegove smrti ali da tuga postaje i veća tokom vremena a trebalo bi biti suprotno.

Ne treba ovo biti o tugi.

Bekim je imao neobično lijepe trepavice kao neka prelijepa žena. Jednom sam mu u povjerenju rekao da kada bismo bili na brodu i kada ne bi dugo vidjeli kopno on bi morao biti moja djevojka. Pričao sam poslije to i drugim ljudima, drugi ljudi su se smijali.

Jednom je Bekim bio kod mene, u Krupi, sa tadašnjom partnericom Dunjom koja je bila trudna. Preko dana smo se kupali, naveče sjedili na terasi naše gostinske kuće, ispod koje šumi Unadžik i pili vino i pivo. Oko nas su se čuli zrikavci, jer s druge strane Unadžika (krak Une) je riječno ostrvo, ada na kojoj je duga trava i šiblje duž obale a dublje u ostrvu su usjevi. Možda su i svjetlaci bili u zraku, možda i nisu, ali ja ih dodajem ovoj sceni jer je tako ljepše.

Stojimo negdje pod vrelim suncem u Krupi tog ljeta 2012. i kad sam ja rekao prijateljici da idem u stan, ona je rekla da ide svojoj kući, a onda je Bekim dodao: „Pa vi ovdje ko u Beverli Hilsu“. Misleći da svi imamo i kuće i stanove. A poslije mi je rekao: „Jelde, ni ti ne voliš goste“. Kada je sa bubom već bio na odlasku za Sloveniju sa Dunjom i Iskrom koja se još nije bila rodila.

Možda ne volim goste, ali njega sam volio. Kao čovjeka i kao pisca, a to je kod njega bilo neodvojivo.

On je imao i uvijek će imati Savu, ja imam Unu i uvijek ću je imati.

Njegove knjige su u memoriji mnogih ljudi i nadam se da neće odatle dugo izaći. Najvoljeniji među piscima, takav je epitet dobio nakon što je umro.

A jednom smo bili u Srebrenici, dijelili istu sobu u kući, na spratu.

Bili smo napušeni i bilo nas je užasno sramota sići dole i otići u zahod. Kad god bi neko od nas otišao u izviđanje da vidi je li slobodan put do zahoda vidjeli bismo veliki broj cipela u hodniku i to nas je obeshrabrilo. Nismo htjeli biti zaskočeni na putu do spasonosnog mjesta. Na našem spratu nije bilo WC-a. Balkon je bio previsok da skočimo s njega i odemo negdje gdje se možemo popišati kako treba.

Zagledali smo u jednu vaznu, pa bi se onda pogledali, ali smo odustali od te ideje. Nismo smjeli sići dole jer nas je oprala paranoja da će ljudi vidjeti kako izgledamo. Stid i krivica plus trava.

Ne znam šta se poslije desilo, ali vazna i saksija sa cvijećem su bile mete naših očajnih pogleda.

Budimo realni, tražimo nemoguće!, stara je nadrealistička poslovica.

Tražili smo to nemoguće u mnogim noćima, noći su bile na cijeni, a dani su postojali samo onako, usput.

Znao sam taj očaj u njegovim očima, koje su isto bile lijepe kao i trepavice, velike ponekad i nesretne oči.

Jednom mi je rekao: „Bijelo ti treba i kurva“. A ja sam lutao sam Berlinom, očajan kao da smo obojica u jednom tijelu. Ozbiljno smo shvatali ljubav, a neozbiljno život (tako bi neko prostodušan mogao zaključiti) i slamanje koje dolazi poslije svakog završetka.

Poslije sam tu rečenicu stavio u usta jednom liku u rukopisu romana na kojem radim. Ovaj odlomak je napisan prije pet godina:

„Produžio sam dugom ulicom, alejom platana, mirisao sve te biljke iz parka, isparenja od roštilja i hašiša, šetao sve do Shellove pumpe, i tu sam ugledao telefonsku govornicu. Nazvao sam Franka i izjadao se dok je bilo sitnog novca. Rasporio dušu i odatle su pokuljale mnoge stvari o kojima sada ne bih da ti pričam, jer nemam puno vremena za tužne priče.

Tada, prije dosta godina, Frank je bio živ. Toliko je volio život da je ta ljubav postala bolest. Raspao se. Rasijao more djece širom svijeta, i umro, nesmiren, nezadovoljan kao cijele generacije koje su, prije njega, prerano napunile planetarna groblja. Tragajući za najbanalnijim odgovorima o smislu života. Sreći, skladu, svetom orgazmu.

Bijelo ti treba, i kurva. Nemoj da ti propadne provod, tako mi je Frank govorio da ubijem beznađe.

Toliki ljudi se odjednom pojave i prođu kroz naše živote. On je bio jedan od njih. Zapamtiš ga zauvijek samo zato što je bio nesretan na plemenit način.“

Bubom smo putovali od Srebrenice do Žepe, treba li napisati: napušeni. Beks je ušao u jedini kafić i pitao mladu konobaricu gdje se nalazi centar Žepe? Već smo bili u centru, tu kod džamije, a prethodno smo se bili čak i izgubili jer je Bekim mislio da jedan uski put vodi do centra, a put je vodio u Nigdje, dok smo mi bili Niotkud.

Sjedili smo dole na jezeru, gledali kupače i kupačice. Pili pivo koje je sjedalo kao kosmički šamar kosmičkoj budali a nas dvojica smo imali takve gabarite.

Prije toga smo se vozili čamcem i na obalama bi vidjeli usamljene mezarluke, sjećanje na rat koje je izniklo u blagoj metafori bijelog nišana pored zelene vode ispod zelene krošnje. U zelenoj travi.

Hamberthambertovski smo posmatrali jednu mladu kupačicu. Plavokosu. Komentarisali, izmišljali radnju koja se nije tu zbivala dok je djevojčica gazala bijelim nogama ledenu vodu. Onda smo se i mi krstili bistrom jezerskom vodom. Dva mornara sa potpuno različitih vodâ. Pisci sa dvije granične rijeke.

Bilo je ljeto i zauvijek će biti ljeto. U kojem tvoje lice nikad neće ostariti.

* Tekst  sa portala Nomad.ba prenosimo uz dozvolu uredništva i autora

Oceni 5