Film "The Laundromat" (2019)
Laundromat S

Photo: IMDb

Brechtovski pedagoški igrokaz

Početkom svibnja 2016. novinar njemačkog Süddeutsche Zeitunga Bastian Obermayer dobio je neobičan mail od anonimnog izvora koji se potpisao kao John Doe. Anonimni zviždač odbio je susret osobno i bio voljan komunicirati isključivo preko šifrirane komunikacije. Njemačkom novinaru ponudio je - međutim - “robu”. I to kakvu: John Doe je Obermayeru izručio više od 11 milijuna dokumenata - mailova, tekstova i PDF-ova - hakiranih iz panamske odvjetničke tvrtke Mossack Fonseca. Ti dokumenti postat će poznati kao Panama Papers.

Hakirani arhiv jedne provincijske advokature ne bi sam po sebi bio neka vijest. Ali, Mossack Fonseca nije bio bilo kakva advokatura. Bili su specijalisti za vođenje off-shore firmi. Njihov ured sa 600 zaposlenih i tridesetak poslovnica vodio je brigu o preko 200 tisuća fiktivnih firmi koje su služile izbjegavanju poreza. Mossack i Fonseca oplođivali su novac arapskih dinasta, kineskih partijaca, europskih koljenovića, korumpiranih postsovjetskih ministara, ali - bogme - i političara iz sasvim pristojnih sjevernih demokracija. Količina podataka koje je anonimni izvor izručio Obermayeru bila je takva da nije bilo načina da ih svlada jedan čovjek.

Deseci novinara i više desetaka redakcija mjesecima su sofisticiranim softverskim alatima svladavali Papers. Rezultat je bio bomba. Od Islanda do Ukrajine, političke su karijere padale zbog Panamskih papira. Pokazalo se da porezni rajevi uvelike servisiraju kriminal i pomažu korupciji. Ali, najvažnije je bilo drugo saznanje: da deseci tisuća najbogatijih i privilegiranih desetljećima i sustavno izbjegavaju porez, zakidajući one od kojih zarađuju.

Panama Papers su - ukratko - priča jača i od “Svih predsjednikovih ljudi”. Pa nije onda čudo da je ta priča dobila i svoj film. Također, nije čudo što se tog filma latio upravo Steven Soderbergh.

Prošlo je sedam godina otkad je 2012. oskarovac i canneski pobjednik Steven Soderbergh najavio svoje navodno filmsko umirovljenje. U međuvremenu, za jednog je “umirovljenika” živio vrlo aktivno. Snimio je dvije TV serije, od kojih je jedna - “Mosaic” - povijesni eksperiment: interaktivna TV serija/aplikacija.

Snimio je i šest kino filmova, koji variraju od čiste srednje struje do bizarnih niskobudžetskih žanrovskih eksperimenata. Soderbergh je znatiželjni svaštar koji radi štošta, no ono što je provodna nit njegovog djelovanja je antiestablišmentski društveni angažman.

Cijela je jedna linija u Soderberghovom radu koja seže još od “Traffica”, a koju bi se moglo opisati kao istraživačko-aktivističku. Soderbergh voli snimati filmove ekspozee u kojima kroz likove i dramu izlaže neku društvenu kontroverzu - od farmaceutske industrije (“Nuspojave”, 2013.) do zakonskog reguliranja psihijatrije (“Unsane”, 2018). Nije bilo teško pogoditi da će takav Soderbergh odmah zgrabiti temu Panama Papers. Jer, ona ima sve što Soderbergh voli: red politike, red antiestablišmentske provokacije, red hičkokovskih krabulja i obmana.

Tako se i dogodilo. Soderbergh je u rujnu na festivalu u Veneciji predstavio svoj film “Laundromat” (Praonica) koji tematizira panamske papire. Film je nastao u produkciji Netflixa, a dostupan je na platformi od ovog vikenda.

Junakinja “Laundromata” je Ellen Martin (Meryl Streep), američka umirovljenica koja sa suprugom odlazi na izlet da proslave godišnjicu braka. Izletnički se brod, međutim, potopi, a muž joj strada. Obudovjela gospođa počinje raspetljavati odštetni zahtjev i najednom otkriva da se iza životnog osiguranja kriju firme-babuške iz karipskih poreznih oaza. Istodobno, vlasnik firme kojoj se brod potopio (David Schwimmer) zabezeknuto otkrije da žrtvama ne može ponuditi odštetu, jer je osiguranja koje je uplaćivao prevara.

Kad sirota Ellen shvati da je njen novac u rukama firme na nekom tamo otoku koji se zove St.Kitts and Nevis, učini ono što nitko ne radi: naime, uputi se tamo da - jel’te - s tim ljudima popriča. Ali, karipski otok je uboga varošica s drvenim kućercima, a “firma” ne postoji. Postoji tek straćara u kojoj je sjedi odvjetnik pod imenom Boncamper (Jeffrey Wright), “direktor” nekoliko tisuća fiktivnih firmi. On u uredu igra pasijans i potpisuje dokumente koje ne čita: po svakom potpisanom papiru dobije 15 dolara.

Odakle stižu ti dokumenti? Pa, iz Paname, gdje u partneri Mossack (Gary Oldman) i Fonseca (Antonio Banderas) iz svog ureda koordiniraju pranje novca tisuća klijenata. Kad Boncampera na karipskom aerodromu uhapse, partneri lako nađu rješenje. Pozivaju jednu od činovnica u uredu (i nju glumi Streep), pa je na licu mjesta imenuju direktoricom- 200 tisuća tvrtki (!).

To je točka na kojoj Soderbergh napušta Ellen i počinje razgranavati priču slično kao u “Traffic”. Jedan krak priče vodi nas u Las Vegas, gdje ruski gangsteri šakom i kapom kupuju nekretnine novce izvučenim kroz “praonicu”.

Drugi nas vodi u obitelj crnog tajkuna koji odluči podmititi kćer da bi ona šutjela o njegovoj nevjeri. Nudi joj “bearer holder” tvrtke kojima je vlasnik onaj koji u tom trenutku - ima taj papir u ruci. “Bearer” instrumenti su, naravno, način da stvarni vlasnik ostane anoniman, ali i izvor zloporaba što sirota gospođica otkrije na svojoj koži.

Treći krak “Laundromata” vodi u Kinu, gdje Soderbergh filmski uprizoruje poznati skandal s ubojstvom britanskog odvjetnika Haywooda. Haywood (koji se u filmu zove Maywood, a glumi ga Matthias Schoenaerts) je bio odvjetnik specijaliziran za pranje novca korumpiranih kineskih partijskih velmoža. Među ostalim je radio i za utjecajnog guvernera Daliana i člana Politbiroa Bo Xilaija. Kad je počeo ucjenjivati, Xilaiejva supruga Gu Kailai ga je otrovala viskijem, a skandal se razotkrio kad je lokalni šef policije prebjegao u američki konzultant i ispričao što je doznao. Soderbergh u filmu prikazuje scenu u kojoj Xilaija hapse praktički na govornici kineskog kongresa.

Ono što vezuje sve te priče su - naravno - Mossack i Fonseca. Ali, par panamskih fiškala u Soderberghovom filmu nisu samo likovi. Žovijalni, brbljivi, odjeveni poput animatora zabave na kruzeru, Oldman i Banderas nas vode kroz film - pričaju u kameru, tumače, odaju pozadinske informacije. Soderbergh pri tom sustavno razbija dramsku iluziju, igrajući se metafilmskih dosjetkama. U jednom trenutku tako nestašni odvjetnici tumače kako će najveći profiter propasti njihove firme biti SAD. “Samo na jednom kućnom broju u Delawareu”, veli Banderas/Fonseca, “registrirano je 270 tisuća tvrtki. Pet od njih su vlasništvo režisera ovog filma. I scenarist posjeduje jednu.”

Sličan metafilmski postupak Soderbergh koristi i u finalu filma, uvodeći fiktivni lik anonimnog zviždača Johna Doea. Do danas se ne zna tko je Doe bio, no vjeruje se da je to bio vanjski haker, a ne netko iz tvrtke same. Soderbergh se, međutim, igra sa suprotnom teorijom. Uvodi lik činovnice iz ureda (glumi je opet Streep) koja u završnici u kameru izgovara rečenice iz manifesta Johna Doea, pisma koje je on poslao medijima da protumači svoj čin. Dok izgovara taj tekst, Streep skida masku i “izlazi iz lika”. Dok to radi, Streep izgovara tezu filma: “praonica” (laundromat) će postati dok god to dopuštaju zakoni. A oni će dopuštati dok god oni koji imaju novaca mogu donacijama za kampanju utjecati na to.

Je li “Laundromat” osobito dobar film? Nije. Pun je mana. Glavni lik Ellen premalo sudjeluje u radnji, objašnjavalački dio preteže nad dramskim, a o praksi “praonice” ne saznate puno više no što ste znali na početku. Ali - takve kritike promašuju bit. Jer, “Laundromat” je brechtovski pedagoški igrokaz kojem je svrha prosvjetljivati i nukati na djelovanje. Soderbergh se s ovim filmom možda nije iskazao kao režiser. Ali - to je i važnije - jest kao građanin.

*Prenosimo iz Jutarnjeg lista, s dozvolom autora i uredništva

Oceni 5