Nezaboravni nastup: Nick Cave and The Bad Seeds, Live in Copenhagen
Cavve 02 S

Photo: ncandtbs

Briljantan koncertni film “Distant Sky”

„Well, look at me now“ pjeva Nikola Pećinko a.k.a. Nick Cave u pjesmi „Jubilee Street“ i bogami ima ga se vidjeti u novom koncertnom filmu snimljenom prošle godine na velikoj „Distant Sky“ turneji Nicka i njegovih The Bad Seeds, a najveći dio toga i mi ćemo moći vidjeti na ovogodišnjem INMusic festivalu pa je ovaj film odlična pozivnica da se svi skupa dogegamo na Jarun…

Prošle godine Nick Cave i njegovi The Bad Seeds krenuli su na veliku svjetsku turneju promovirajući posljednji album „Skeleton Tree“. Nastup u rasprodanoj Royal Areni u Kopenhagenu 20. listopada je snimljen u cjelini i cijelosti i prikazan je u kinima diljem svijeta u četvrtak 12. travnja kao ekskluzivna projekcija koja se mogla pogledati samo te večeri i više nikada (bar dok se film ne pojavi na DVD-u ili na Torrentima, naravno). U Hrvatskoj ga je prikazao Cinestar u svojoj mreži kina.

Film je režirao David Barnard, jedan od najpoznatijih redatelja koncertnih filmova i glazbenih dokumentaraca koji je u svojih 20 i kusur godina radio s brojnim teškašima i imenima s A liste, od Paula Wellera, Radioheada, Björk, Diane Krall, Gorillaz, Pet Shop Boysa, Alicea Coopera i još sijaset njih, a zanimljivo je to da mu je odskočna daska u karijeri bio live snimak nastupa – nećete vjerovati – Spice Girls u Istanbulu! Ali nećemo mu to uzeti za zlo, svaki početak je težak, no mora se priznati da je napravio veliki put od Spajsica do Radioheada, Björk ili, evo sada, i Pećinka.

Priznajem da sam imao neke nedoumice oko cijele ove priče. Posljednji album „Skeleton Tree“ bio je mračan, hermetičan i težak za slušanje, kako se uostalom i moglo očekivati obzirom da je snimljen neposredno nakon obiteljske tragedije i pogibije Nickovog 15-godišnjeg sina Arthura koji je pao sa stijene totalno obnevidjeo od droge nedaleko njihove kuće u Brightonu.

Netom po pojavljivanju albuma pojavio se i dokumentarac „One More Time with a Feeling“ koji je dokumentirao nastanak albuma i sve jebade kroz koje je Nick tada prolazio i činilo se da je lik u žešćem bedu, čak i za njegove standarde „bedare“, pa je najava da će taj i takav materijal izvoditi na mega pozornicama planete i šire postavljala pitanje kako će Nick i ekipa ovo sve izvući. Ispostavilo se da su to izvukli perfektno.

Barnard kad radi koncertne filmove - radi koncertne filmove. To znači da snima ono što se događa na bini. Rijetko, ako uopće, ide u backstage (ovdje toga nema), čovjek postavi tuce kamera na binu i posvuda okolo i stisne „record“. Samo snimanje naravno nije neki big dil, kasnija montaža i postprodukcija definitvno jesu, ali poanta je da je Barnard veliki fan glazbenika s kojima radi i želi sebi i gledateljima priuštiti fanovsko zadovoljstvo, odnosno najbolji mogući ekvivalent kupljenoj ulaznici. Dok gledate ovaj film, bilo u kinu ili u kućnoj radinosti, na zaslonu računala, doista dobijete dojam da ste bili na licu mjesta i na trenutke će vam se učiniti da osjetite kapljice znoja koje se cijede s Caveova lica ili dodir njegove ruke dok poput mahnitog propovjednika baza uzduž bine i dijeli blagoslove prvim redovima.

Na zapadu ništa novo, reći će netko, Cave je to radio još od dana s The Birthday Party, to mu je postao trademark, ali kao netko tko je Cavea gledao četiri puta uživo (tri puta s The Bad Seedsima i jednom s pola Bad Seedsa, na polusolističkom recitalu u Lisinskom u Zagrebu) svaki put se naježim kad ga vidim kako komandira nepreglednom masom od desetak tisuća ljudi. Barnard se potrudio da ubaci dosta distrakcija: tu su širokokutne scene prepune dvorane, razdraganih lica u publici, dugi shotovi članova pratećeg benda, prije svega Ellisa Warrena, ali unatoč svemu tome pažnja gledatelja nepogrešivo je usredotočena na Cavea. I on to zna i, u maniri velikih frontmena današnjice od Jaggera do Springsteena, publici daje dva sata i kusur pravovjernog rock’n’roll užitka.

Jer, nemojmo imati iluzije: ovo jest r’n’r koncert, a osim karizmatičnog frontmena tu su raspamećena publika, efektna produkcija, sjajan zvuk i fenomenalan prateći bend. Sedmorica samuraja (uz Cavea i Ellisa na violini, mandolini i gitari tu su još gitarist George Vjestica – da, tako se preziva , basist Martyn P. Casey, klavijaturist Conway Savage te par bubnjara/perkusionista, Thomas Wylder i Barry Adamson) postigla su ono što sam mislio da će biti teško postići: da duboko osobne, bolne i introspektivne pjesme s posljednjeg albuma uspješno zažive na ogromnoj bini i da se bešavno spoje s favoritima iz cijelog razdoblja Caveove karijere, doslovno cijelog jer se u set listi našla i „From Her to Eternity“ s njegovog debi albuma.

Svega 18 pjesama je stalo u dva sata i 20-ak minuta svirke, što znači da je većina pjesama bila produžena, a neke su dobile nove dimenzije i pružile su mogućnost svakom članu sastava da se iskaže. Odsviran je gotovo cijeli zadnji album, osim „The Rings of Saturn“, što pokazuje koliko Cave vjeruje u njega, ali i da je ovo prava promocija izdanja iza kojega kao autor stoji, za razliku od tezgaroša tipa Zabranjeno pušenje koji na promotivnoj turneji odsviraju singl s nove ploče i onda udri po starim favoritima od prije 20 i 30 godina.

Ima tu i teatralnosti i pompoznosti, trenutaka grandioznosti ali pomiješanih s duboko intimnim trenucima poput fragilne „The Girl in Amber“ odsvirane s toliko nježnosti i delikatnosti kao da cijeli bend tuguje s Caveom zbog njegove obiteljske tragedije dok se na velikom ekranu iznad bine vrti dirljivi crno-bijeli film.

Od highlightova filma nekome će se najviše dopasti moćna, produljena izvedba „Higgs Boson Bluesa“ tijekom koje Cave kao da se emocionalno ogolio do jaja pa je završio u masovnom zagrljaju prvih redova koji se polomiše da ga bar na trenutak dotaknu, kao da će time dio njegove karizme prijeći na njih. „Jubilee Street“ je po meni još jedan zgoditak, posebno njezino frenetično finale gdje je Cave poput opsjednute duše trčao od glasovira do publike i natrag. Stvar je izvedena toliko frenetično i žestoko da je cijeloj ekipi (i publici) trebalo minut-dva da dođu sebi. Čak i da su ju istim intenzitetom izvodili svaku večer na drugoj bini (a pretpostavljam da jesu), ovo je zvučalo kao da ju izvode po posljednji put jer je Cave dobio informaciju s neba ili iz pakla da sutra neće svanuti…

Ako je i bilo straha da će se Cave distancirati od publike to je odmah raspršeno, a bliskost s prisutnima najviše je došla do izražaja tijekom bisa na „The Weeping Song“ kada se Nick spustio u publiku i napravio jedan đir među njima da bi se potom ‘ladno vratio na binu. A odmah u sljedećoj, „Swagger Lee“, bend je srušio branu i pozvao pravu malu armiju fanova na stage i moram priznati da se ne sjećam kada sam posljednji put, ako ikada, vidio toliko ljudi na bini, da je i Nicku bilo teško probijati se kroz njih. Podsjetilo me to na davnašnji nastup Iggy Popa i Stoogesa na EXIT-u ali tamo ni približno nije bila ovakva masa.

Ipak, možda najemotivniji trenutak cijelog nastupa bila je izvedba pjesme „Distant Sun“ na kojoj se Nicku kao partnerica pridružila danska operna pjevačica Elsa Torp. Njihov duet je odlično zvučao i na albumu „Skeleton Tree“, ali ova live izvedba ju je pojela za doručak svojim intenzitetom, zahvaljujući i maestralnoj Ellisovoj dionici na violini. U jednom kratkom trenutku na kraju pjesme vidimo Nicka u krupnom planu i nešto što liči na suzu u oku. OK, možda to i nije bila suza već samo neka kapljica znoja koja se tu zatekla, ali kamera ga je baš sjajno uhvatila i ta scena je ključna jer pokazuje koliko se emocionalno Cave unio i trošio tijekom ovog nastupa i cijele turneje.

„Distant Sun“ se mora pogledati ako ste Caveov fan, ali čak i ako niste. Ovo je ne samo odličan koncertni film, ovo je i snimka odličnog koncerta, jednog od onih o kojima se priča unucima koje nemate ako ste bili na njemu. Ovo je, na koncu konca, i najbolji Caveov nastup koji sam gledao, što uživo što na nekim drugim medijima, i odlična pozivnica na njegov nastup na ovogodišnjem INMusicu.

Set lista Anthrocene/ Jesus Alone/ Magneto/ Higgs Boson Blues/ From Her to Eternity/ Tupelo/ Jubilee Street/ The Ship Song/ Into my Arms/ Girl in Amber/ I Need You/ Red Right Hand/ The Mercy Seat/ Distant Sky (+ Else Torp)/ Skeleton Tree Bis: The Weeping Song/ Stagger Lee/ Push the Sky away

* S dozvolom autora tekst prenosimo s njegovog bloga

Oceni 5