Broj

Podigla sam telefonsku slušalicu, okrenula broj firme u kojoj je Braco bio zaposlen i sačekala trenutak. Nismo se čuli nekoliko mjeseci, otkako je došao s gradilišta iz Rusije.

Vani je padao snijeg. Stari krovovi i oronula pročelja kuća u centru grada izgledali su nekako urednije, prikriveni snježnim bjelilom.

Prene me glas u slušalici. Bezlično mi je izgovorio:

– Broj je promijenjen. Za novi broj molimo nazovite službu informacija 11880. Za informacije o vremenu nazovite 118…

Prstom prekinem vezu. Odvrtim 11880 na brojčaniku aparata.

– Dobili ste službu informacija. Čekanje do javljanja operatera ne naplaćuje se. Molimo pričekajte trenutak.

Čekala sam. Nakon tridesetak sekundi sličan glas javi:

– Operater je trenutačno zauzet. Molimo, pričekajte trenutak.

I tako još dva puta. Spustila sam slušalicu. Nakon nekog vremena okrenem broj ponovo i nakon već poznate recitacije govornog automata začuje se muzika. Nasnimljeni digitalni zvuk gitare iz sedamdesetih dade mi nadu da će se netko konačno javiti. I stvarno:

– Izvolite?

– Molim vas broj Hidroelektre u Čazmanskoj.

Kraći prekid, a zatim glas iz automata:

– Bili ste na radnom mjestu broj F9. Traženi broj je 6150 600. Za povratak operateru birajte 9, za kraj samo spustite slušalicu.

Okrenem broj i pričekam trenutak. Nakon stanke konačno dobijem vezu:

– Dobar dan, dobili ste Hidroelektru – Projekt d.o.o. Za upravu birajte 200, za računovodstvo 202, za ljudske resurse 208, a za povratak operateru pričekajte trenutak.

Opet glazba, ovoga puta piskutava elektronska. Božićna. Mlađi glas prekine glazbu:

– Hidroelektra-Projekt, Jasna je, izvolite!

– Dobar dan, molim vas inženjera Horvata.

– Samo trenutak, spojit ću vas.

Iz slušalice se ponovo začuje jednostavna božićna pjesmica. Vani je i dalje padao gust snijeg. Zvukove s ulice na trenutak nadjača pucanj topa s Lotršćaka. Jata golubova prhnuše u zrak. Pogledam na sat. Dvanaest.

– Hidroelektra – Projekt, Jasna je, izvolite.

Prenula sam se iz razmišljanja, nekakve meditacije, što li.

– Dobar dan, ja sam nazvala maloprije i tražila inženjera Horvata ali nitko mi se ne javlja…

– Da, da. Ako se gospodin ne javlja nije u uredu no ako nije na sastanku možete ga dobiti na mobitel. Evo vam broj.

Zapisala sam broj na komadić papira i zahvalila.

Vlasnica stana je još prošle godine na pošti blokirala mogućnost poziva kako mi, podstanari, ne bismo mogli pozivati brojeve koji počinju s nulom. Dohvatim mobitel i otipkam brojeve. Tek što sam prislonila minijaturni aparat na uho začujem nasnimljen glas operatera mreže:

– Preostali iznos na vašem računu biti će uskoro potrošen. Molimo vas, obnovite svoj račun što prije. Trenutačno stanje vašeg računa je tri kune i jedna lipa…

Odahnula sam. Imam još bar za jedan poziv. Nekoliko trenutaka kasnije začujem zvuk slobodne linije Bracina mobitela. Napokon, pomislih.

Stanka pa ravnodušan glas:

– Pretplatnik trenutno nije dostupan. Nazovite kasnije.

Prekinula sam vezu, otišla do kupaonice osvježiti lice hladnom vodom. Vani je snijeg padao sve jače. “Trebalo bi oprati zavjese”, pomislim: “Već su žute”.

Umorna, dohvatim ponovo mobitel. Okrenem Bracin broj i nakon desetak sekundi začujem:

– Preostali iznos na vašem računu nije dovoljan za ovaj poziv. Molimo vas, obnovite svoj račun što prije kako biste mogli nesmetano nastaviti razgovor. Trenutačno stanje vašeg računa je jedna kuna i trideset tri lipe.

Obukla sam se i izašla na ulicu zametenu snijegom. Zrak je bio hladan, čist. Godilo mi je bockanje sitnih pahulja na licu. Kupim bon od 50 u obližnjoj trafici i vratim se u toplu sobu. Na telefonskoj kartici nasmijano mlado i sretno djevojačko lice. Izgrebla sam foliju slijedeći upute i nadoplatila račun. Nazvala sam i čekala.

– Dobili ste pretinac govorne pošte 091 6255 371. Nakon zvučnog signala snimite svoju poruku.

– Braco, ovdje Lela. Probala sam te dobiti u firmi i na mobitel…

Nešto me je stegnulo u grlu. Duboko sam uzdahnula:

– Čuj… Mama je noćas umrla, a ja te nikako ne mogu dobiti. Cijeli dan razgovaram s tim prokletim automatskim sekretaricama. Daj se javi, molim te…

*Priču prenosimo sa prijateljskog portala Radio Gornji Grad