Konačni raspad
Kempinski 01 B

Photo: www.kempinski.com

Bršljan

Otvorio sam prozor tražeći ono što su mi obećali na recepciji, još sinoć, jedna mlada žena posve bijelog lica, s tamno obrubljenim usnama i crnom obojanom kosom ulovljenom kopčom na kojoj je pisalo pumpkin, odjevena u denver plavi sako, s maramom oko vrata, nalik stjuardesi aviona koji neće uzletjeti, nalik nekoj egzotičnoj ptici zagubljenoj u raspadajućim balkanskim zoološkim vrtovima, tiha i pogubljena, poput novogodišnje noći u provinciji, sama iza tog golemog pulta, ispred ormara s ključevima, koji je u posljednjoj obnovi hotela dobio frizuru od orijentalnog uzorka, ispred kenwood linije s koje je dopirao utišani i nestašni glas Barryja Whitea, upravo izgovara broj moje sobe, trista devetnaest i pravo je čudo kako ste dobili sobu za vrijeme sajma, pogotovo kod nas je odavno puno, ali evo kad ste već imali sreće sa smještajem imat ćete i s pogledom, Sarajevo je iz ovog kuta posebno lijepo, učinit će vam se da rijeka stoji, jeste li već bili u našem hotelu i ne čekajući odgovor sama izgovara a ne ne, dok ja u tim dugačkim minutama stojim kao što bih stajao  uz neki grob meni nepoznatog, ali iz nekog neobjašnjivog razloga, dragog čovjeka, ona se opet za nešto ispričava, shvaća da sam negdje odlutao i ponavlja da je na mom katu bila poplava i da se ne trebam čuditi mrljama po hodniku, da je to samo ostatak od nedavnog sušenja i promjene tepiha, svi su tepisi u hotelu novi, vidjet ćete, stvarno smo po tome izuzetak, ali da vas ne zadržavam, hoćete li da zovnem nekog da vam ponese torbu, upita, pa lijevom rukom s raznobojnim noktima  položi ključ s teškim bakrenim privjeskom na mramornu ploču koja nas razdvaja, smetem se od tog udarca, pomislio sam da se u onom grobu nešto pomaknulo, da se razmrvio ručni sat pokojnika kraj kojega smeten, u svojoj maštariji stojim, možda je dolje, u grobu, ponoć i zahrđale su se kazaljke sudarile u toj okomici, zastale u tom tihom, hrđavom udarcu koji je onda, nešto glasnije, razmrvio cijelu Doxu s posvetom iz nestalog poduzeća nestale zemlje i nestalog vremena, da, možda je ponoć, možda je rana večer pred ovom mladom ženom i njezinom noćnom smjenom, možda je ponoć u boci vina koju sam maločas kupio i za koju se pridržavam dok preko njezinog ramena tražim jednu vinsku čašu, bilo kakvu čašu sa stalkom u kojoj nije odložen neki suhi cvijet, hotelske šibice ili prospekti  za welness, možda je i meni tek rana večer koja pada na grad vani poput plave, proljetne blagosti, koja u jednom, ali samo jednom svom blistavom i nježnom trenutku poljepša lica svih prolaznika, svih putnika u tramvajima i taksijima, baš svih ljudi koji se u tom času zatiču u plavom valu koji razdijeljuje dan i noć poput češlja na jako gustoj kosi, možda nije ponoć, još nije ponoć, nju ću ako vino bude dobro prespavati bez ikakva sna i svijesti o trajanju ili o prolaznosti, oh, sad vidim da je ona negdje nestala, otišla je iza, u neku prostoriju s onim roleticama koje se mogu nakositi, kut tu određuje količina tajne ili potrebe za izloženošću, te roletice nikad ne postoje da bi nešto otkrile, tek da nešto u gradaciji svog kuta sakriju, malo i posve, nisam ih nikad volio, od ljudi koji se iza njih kreću čine izrezane krpice, tad licu nedostaju oči, a usta se recimo bezglasno otvaraju, poći ću, pošao sam, klatarim svoj teški kofer do lifta, a onda u nebesa, uz škripanje sajli, pjev servisa sadiković koji je odmjerio da bi nas osmorica stali u ovu leteću trafikicu obrubljenu mesinganim cvijećem i nekakvom  ivericom boje pjenušca, ta me škripa uz lagani tresak ispraća dugačkim hodnikom, po zaista novom i mekanom tepihu, a on me podsjeti na maroko, alžir ili neki drugi svijet u kojem nikad nisam bio, gurnem vrata, prozor je otvoren i lahor podigne zavjesu, bijelu zavjesu, je li slučajno, volio bih da nije, da se tako jednoznačno kapitulira pred gostom, to bi vrijedilo i skuplje cijene, sve za gosta, gosta ni za što, prozor je taman, noć se već spustila i u njemu netko trubi, netko kašlje, netko psuje, ja ključem guram čep u butelju širaza i čekam da to crno unutra malo udahne pa da ga onda nalijem u nepostojeću čašu koju sam upravo zavitlao kroz prozor, da ju razbijem, da se osvetim ovoj utučenosti, da rasiječem svoju povrijeđenu i osmaljenu dušu, da čujem kako se dolje, uz šetnicu, uz rijeku smrskala pred nekom ravnodušnom staricom koja artričinim rukama lovi šećernu vatu po onoj alumininijskoj polubačvi, kako treperi, kako treperi taj šećer u kineskom bojilu provincijskog djetinjstva, da je ispratim svojim kratkoviđem, da me njezin let nahrani nekom slikom, nečim iz čega bih napokon mogao početi pisati, recimo, jato čaša seli na jug, u sumrak njihove su oble stijenke poput kirnjinih obješenih obraza  i one se izlijevaju u oblu dušu planete, koja se opet oblo njišući pokušava dopasti drevnom, tinjajućem suncu, od te čaše kako vidim, svi će imati neke koristi, čak i ja koji znam da sam je bacio rukom koju nemam, snagom koje nemam i pogledom koji se napokon  zaustavlja i oživljuje  u nekoj mrlji na susjednoj fasadi, velikoj, crnoj aveti koja podrhtava i šumi, koja se nadvija nad  ovaj trenutak kao nešto jedino stvarno i jedino besmrtno, pa dobro, gdje sam to došao, je li to onaj pogled što mi ga je ona mlada žena s  različitom bojom noktiju maločas obećala, ta crna zvijer koja se dolje u tami pomiče, njezine se žile granaju u svim smjerovima, a njezin drhtavi otrov šumi u vjetru s planine, krv se zaustavlja od pogleda na to čvrsto obuzimanje prostora, na taj sveobuhvatni ugriz u fasadu, na to zaposjedanje prozora i zmijsko preplitanje po olucima iz kojih na ovoj svjetlosti kaplje crna voda nalik sažetku antičke tragedije, dok ja uspoređujem boju vina s njezinom bojom, tamnija je ta avet, dok gutam, a pluteni čep mi udara u zube, slasnija je ta avet dolje, manje opora i više opasna, je li to ponoć, pravo vrijeme, let, konačni raspad, dragost jezika, jesam li u tom mraku napokon pronašao nešto što bih mogao poduhvatiti rukama, dodirnuti vrškom jezika, zavezati usnama, jesam li pronašao živi trag vatre u pepelu ove večeri i sad ću se ogrijati, dok iz tamnozelene dubine uzlijeću noćni letiri i roje se na svjetlu dolje na vratima hotela u kojeg sam ušao tek da prespavam ovu plovidbu po raznim svojim i tuđim porazima pred noći što pada kao golem komad crne lavine i pomalo zatrpava čak i oblake šećerne vate sa smijehom iza drvenog štapića, čujem kako je nekoliko žila stisnulo oluk i kako kaplje sve gušća tamna opomena, pluteni čep dugo već putuje po praznoj boci koja se poput strelice na kompasu okreće po ovoj sobi koja traži sjever, udara mekano u svoje sljepilo, okreće se bez ikakve simetrije, poput ovog prodora u nebo vani, šikljanja koje se više ne može zaustaviti, koje se raširilo po mojim očima zauvijek i sad zahvaća moje zglobove na prstima obje ruke, što je to, je li to na kraju samo ta dragost, podatnost jezika koji se raspametio u ovoj rečenici, je li to početak, moram li baš sve znati prije nego napokon sjednem i shvatim, pokrenem ruku koja je bacala onu čašu, rovala po zemlji i umivala me, tu ruku  pokrenem jer ona je mogla tako raznoliko stajati i visjeti, odmahnuti i zakriti mi lice, ona je mogla stisnuti šaku tako snažno da je krv znala udariti u moj mozak i srce kao što atlantik udara u grendland, indijski u madagaskar i tako redom po obloj dobroj zemlji, da stvarno  podignem onu  bijelu zavjesu s južne strane maroka, da u glasnoj tami zazovem prvi šećer, okret tramvaja dolje u dnu scene, da sjednem, da se spasim, da jednostavno napišem: Bršljan? Bršljan je? Bršljan se popeo do mog grla i podignuo me sve do poljane na kojoj leti margarita i osvrće se iznad grobova? Bršljan je, ne. Bršljan.

*Tekst prenosimo sa sajta Strane.ba

Oceni 5