Retro 1997: Mira Furlan, američka TV zvezda
Babii 02 S

Photo: IMDb

Brzi tečaj iz kapitalizma

Skoro pet godina pre ovog intervjua Mira Furlan je napustila svoju domovinu Jugoslaviju, koja je bila na pragu toga da utone u krvavi i stravični građanski rat. Etničke strasti, koje je komunistička vladavina decenijama obuzdavala, oslobodile su se njenim kolapsom. Fašisto-nacionalisti su se uzdigli da je zamene, mnogi od njih bivši komunisti. U pohlepi da se dočepaju moći, pocepali su naciju, sačinjenu od disparatnih republika, i narod koji je nekad bio postojbina iz snova za pesnike, intelektualce i pisce. Kao jedna od najprestižnijih jugoslovenskih glumica, Furlan je rizikovala život i imovinu da igra u gradovima obeju strana, i u Hrvatskoj, i u Srbiji. Nadala se da može biti nekakav most jedinstva, simbol pacifizma, jasno upozorenje kakvu će užasnu cenu platiti njihova zemlja za razbuktavanje rata koji su vođe bile spremne da otpočnu.

Osim njenog muža Gorana Gajića niko je nije podržao. Njene kolege su je napustile. Nacionalni demagozi pretili su joj ubistvom. Na njenoj telefonskoj sekretarici ostavljane su anonimne pretnje smrću. Nije mogla da ode nečujno.

Pre nego što je napustila Jugoslaviju, Furlan se mašila pera i napisala oproštajno pismo svojoj zemlji. Pismo je objavljeno nekoliko dana kasnije u Zagrebu (glavnom gradu Hrvatske) i Beogradu (glavnom gradu Srbije), gradovima na suprotstavljenim stranama u predstojećem ratu.

U Jugoslaviji Mira Furlan bila je renomirana filmska, televizijska i pozorišna glumica. Igrala je u više od 25 filmova i osvojila je dve Zlatne arene za najbolju žensku ulogu, njihov ekvivalent Oscaru. Među njenim slavnim pozorišnim ulogama bile su Ofelija u Hamletu, Selimena u Mizantropu i naslovna uloga u Euripidovoj Heleni.

Pod socijalističkom vlašću umetnost je dotirala država.

"Vaš status zvezde nije značio da ćete zarađivati", objašnjava Furlan. "Ali, bilo je drugih prednosti. Novac nije bio glavna opsesija. Nedostatak novca davao vam je izvjestan stupanj kreativne slobode. Imali smo sve vrijeme svijeta. Filmovi su snimani u nedogled. Probe kazališnih komada održavane su u nedogled. Meni osobno to je smetalo; za moj ukus stvari se nisu odvijale dovoljno brzo. Ali, imali ste luksuz da vam na raspolaganju stoji vrijeme da istražujete, da uživate u kreativnom procesu. To su bile neke od prednosti života u socijalizmu."

Ideja o "slobodi" u umetnosti u jednoj socijalističkoj zemlji može da iznenadi Amerikance, odgajene na hladnoratovskoj propagandi koja je tvrdila suprotno.

"S mojom generacijom komunisti su izumrli", kaže Furlan. "Njihova stega umetničke zajednice više nije bila tako čvrsta kao posle Drugog svetskog rata, kad ste mogli otići u zatvor zbog jedne pogrešne rečenice. Dakle, nismo je osjećali. Postojala je relativna sloboda. Kazalište je bilo slobodno zato što, u biti, niko nije mario za njega. Bilo je tako marginalno za režimske ciljeve da su ljudi puštani da rade što hoće. Film je bio opasniji, a samim tim i jače kontroliran."

Život u bivšoj Jugoslaviji predstavljao je politički lifestyle, umnogome nepoznat za Amerikance. "Bio je to dvostruki život. Ljudi su imali svoje privatne misli. Javno, ponašali su se kako je bilo propisano; većina je bila učlanjena u Savez komunista. Vladao je oportunizam. Mislim da sve istočnoevropske države imaju ugrađeno 'nepovjerenje' u bilo koju vladu, u bilo kog političara. Ali, eto kontradikcije! Kad se komunizam srušio, nacionalizam se rodio iz starog komunizma. Obučeni u oportunizmu, ljudi su lako konvertovali komunizam za nacionalizam. To je glavna ironija. Ništa se nije promiijenilo. Isti ljudi, ista imena. Ista lica. Samo su obavili konverziju, prešaltovali se tek tako. I to je ono što je toliko ružno u čitavoj situaciji. Gledali ste to i naprosto niste vjerovali da se svijet ne sjeća onoga što su ti ljudi govorili unazad samo dva mjeseca. Nisu naučili ništa. U stvari, upali su u pravu klopku, posve su se predali tim novim nacionalističkim vođama, koji su im donijeli samo bol, gubitak i razaranje.

Povijesno, bilo je svakojakih frustracija na svim stranama, među narodima bivše Jugoslavije. Postojalo je opće osjećanje da je svaki od tih naroda, koji su živjeli zajedno u bivšoj Jugoslaviji, nekako iskorištavan od drugih. I bilo je u tome mnogo istine. Nacionalizam se uvijek dijelom temelji na istini. Nacionalistička politika manipulirala je postojećim gnevom i frustracijom naroda stavljajući naglasak baš na to i tako je otpočeo rat. Novi nacionalisti, koji su najvećim dijelom bili maskirani komunisti, preuzeli su sve medije. Novinari, mislim, i mediji uopće, snose nevjerojatnu odgovornost za ono što se dogodilo."

Furlan je na sebe skrenula pažnju nacionalista pošto je iz svog doma u Zagrebu otputovala u Beograd na godišnji festival BITEF. BITEF je bio međunarodni teatarski događaj koji je okupljao glumce iz svih delova Evrope. Ona je verovala da će njeno učešće značiti manifest da profesija kojom se bavi ne sme biti uvučena u podržavanje bilo koje političke ili nacionalne ideje. Osećala je da ima obavezu da gradi mostove i veze "u ime nečega što će nadživjeti ovaj rat i ovu, njoj nepojmljivu mržnju", kako je pisala u to doba. Ali politički lideri u Hrvatskoj bili su besni na nju i ciljali su da preko nje daju primer drugima koji izaberu taj put. U strahu za karijeru, ako ne i za život, niko od njenih kolega nije ustao da je brani, a neki su čak bili podlegli nacionalističkim idealima.

"Ponašanje ljudi počiva uglavnom na strahu. Ljudi misle: 'Neka je unište, ali samo neka ne diraju nas'. Kad su mediji poludeli u Jugoslaviji, ja sam bila dobar primjer. Bila sam savršen cilj. Bila sam potpuno nezaštićena žena. Žena - to je, vrlo bitno. Ratna propaganda je stalno tragala za 'unutarnjim neprijateljem' samo da homogenizira narod i da mu ulije strah u glavu da bi mogla njime da manipulira. Zanimljivo je da je većina 'unutarnjih neprijatelja' bila ženskog spola. To je vrlo mizogina kultura. To je vrlo mizogini svijet. Ja sam djelomice Židovka i to se zgodno uklopilo u sliku. A nikad nisam bila vrlo poslušna u životu i karijeri. Napuštala sam projekte u koje nisam doista vjerovala. Pravila sam neke nenadane izbore u svom radu i životu. Sve je to spakirano: Liberal. Feministkinja. Kurva. Židovka. Sve. Mediji su to kombinirali u jedan sočni paketić i servirali ga svijetu koji je to progutao."

Teško se prilagodila američkom životu i kulturi i u profesionalnom i u ličnom životu. Furlan je otkrila da se glumački poziv, štaviše, čitava industrija zabave, radikalno razlikuje od onoga što je znala. Za razliku od Jugoslavije, otkrila je da se raznovrsni glumački talenti u SAD retko cene, a još ređe nagrađuju.

"To je evropska tradicija među glumcima. Ozbiljni glumci grade svoju karijeru u kazalištu", kaže Furlan. "U Americi je posve drukčije. Teatar je tako marginalan. Teatar nije važan jer to nije masovna kultura. To nije stroj za pravljenje novca. Dakle, to sam naučila. Imali smo brzi tečaj iz kapitalizma na najtežem mjestu. Holivud je, vjerojatno, najteže mjesto na Zemlji u tom pogledu, najsurovije. To je rat, to je borba. Sve je u publicitetu, u agentima i imenima. Zato doista mrzim da se ovdje bavim glumom. Mrzela sam mnoge stvari u vezi s glumom u Jugoslaviji. Bila sam frustrirana i osjećala sam se beznadežno kao glumica u socijalizmu. Mrzela sam tamo mnoge stvari, ali doista mi nedostaje koncentriranje na posao, što bi idealno trebalo da je dovoljno, ali nije.

Ovde je to samo sićušni dio svega ostalog. Sve ostalo je mnogo važnije i toliko morate uraditi sami jer nitko drugi ne mari. To vam oduzima energiju, koncentraciju i dragocjeno vrijeme. Svi ti telefonski razgovori s ljudima koje vi ne zanimate, koje ne zanima ništa osim brze i lake zarade."

Babilon 5 je prva velika TV uloga Mire Furlan u SAD; zapravo, bila je to i njena prva audicija. Takođe, to je njeno upoznavanje s naučnom fantastikom.

"To mi je bilo posve novo", priznaje ona. "Znala sam osnovne stvari o naučno-fantastičnoj literaturi: Bradbury, Clarke, više kao dio opće kulture, ali ništa ni izbliza nalik na ovo. Bila sam šokirana kad sam prisustvovala prvoj SF konvenciji."

Upadljive su sličnosti između života Mire Furlan i Delenninog stradanja. Ali izgleda da je u pitanju samo neobična koincidencija. Furlan tvrdi da Straczynski nije imao pojma o njenoj ličnoj istoriji kada ju je angažovao da igra Delenn.

"On me puno puta tako iznenadi. A ponekad imam osjećaj da je nešto pisao upravo za mene. Ali on o meni nije znao ništa. Tek kad je serija počela, razgovarali smo i onda je čuo."

Babilon 5 je fikcija. Ipak, mnogo te fikcije ima koren u stvarnosti, stvarnosti našeg dvadesetog veka. Lako je ugasiti TV svake nedelje kad se epizoda završi, uzeti kokice i reći: "Ma 'ajde, to se ovde ne može desiti." Delenn je izmišljen lik, ali Mira Furlan nije. Izmišljenom liku nije teško da rizikuje život za neki ideal. Živo biće s prijateljima, porodicom i uspešnom karijerom, teže donosi takvu odluku. Furlan je želela samo da doživi radost glume, unutrašnje istraživanje duše i da to istraživanje podeli s publikom. Ali istorija ju je prisilila da traga po nevidljivim stazama, stazama mraka, onim istim stazama koje su uzele bezbroj života u njenoj domovini. Istorija je tražila odgovor na pitanje: "Ko si ti?"

Mira je odgovorila i podnela je konsekvence. Ona i Goran započeli su novi život u Americi, tuđinci u tuđoj zemlji. Njihovo iskustvo podseća nas da život jednog dana može da stavi na probu i naš integritet. Ako se to dogodi, nadajmo se da ćemo biti jednako hrabri kao njih dvoje.

Pisao: Stephen Smith

*Tekst je objavljen u junu 1997. godine u XZ magazinu broj 7

Cyber-space avantura

Ovih dana niko ne zna šta će biti s TV serijom Babylon 5. Pošto je osvojila gledaoce, naročito u Americi i Velikoj Britaniji, stekla masu fanatičnih obožavalaca, a nedavno dobila i nagradu Space Frontier Foundation za najbolju viziju budućnosti, kao i nagradu American Cinema Foundation za prezentaciju vrednosti u dramskoj TV seriji, njena budućnost zavisi od dogovora televizijskih magnata.

Snimanje tekuće sezone završeno je u maju. Planirano je da se od devet novih epizoda četiri emituju u Americi u oktobru. Tvorac serije J. Michael Straczynski saopštio je da će se tek u julu znati hoće li Babylon 5 dobiti odobrenje za petu i poslednju sezonu. Ovo odlaganje nije uobičajeno. Ukoliko dozvola izostane, on lično će režirati završnu "stand alone" epizodu, koja će biti emitovana kao finale serije ove godine ili, u alternativi, zadržana do kraja planiranog petogodišnjeg ciklusa.

Ali, šta se to nas tiče, može da pita začuđeni čitalac ili čitateljka. Taj i taj Babylon nije Kasandra. Ovde su u modi neke druge serije. Ova zemlja posle zviždanja ima samo dva problema: kako preživeti bez kinte ili kako naštekovati lovu kao Baja Patak? Priča je već otužna, a pravi život je nenaučna fantastika.

Sve je to tačno i ovaj članak ne bi imao smisla da nije reč o našoj bivšoj zemljakinji, sugrađanki ili kako već hoćete da je nazovete, Miri Furlan. Lik ambasadorke Delenn jedna je od ikona serije Babylon 5. Mira Furlan, koja tumači tu ulogu, priznaje da je zbunjena odanošću i dubokim poštovanjem koje joj ukazuju obožavaoci. "Bila sam vrlo popularna glumica u svojoj nekadašnjoj zemlji, a slika koju sam predočavala gledalištu bila je posve drugačija. No, mislim da to nema ničega sa mnom osobno. Ljudi projiciraju svoje osjećaje i očekivanja, te se može reći da prave neku vlastitu sliku... Lijepo je što misle to što misle, no to nema utjecaja na mene."

Bilo kako bilo, Babylon 5 je već osigurao mesto u televizijskoj istoriji. To je jedina svemirska saga koja se probila u galaksiju Zvezdanih staza kao paralelna serija, ali i kao najozbiljniji konkurent. O žestini sukoba svedoči borba koja se vodi na internetu i raznim komercijalnim kompjuterskim mrežama. Amerika ima svoje "zvezdaše" i "petake", koji se tamo zovu Trekkies i Fivers, a navijaju za Trek ili B5. I mada mnogi među njima prihvataju miroljubivu koegzistenciju, oni najluđi kao da su jedni drugima objavili džihad u svemiru. Nema milosti za nevernike!

Šta je, dakle, Babylon 5? U najkraćem, to je futuristička serija čija se radnja odigrava u zoru Trećeg doba čovečanstva, sredinom XXIII veka.

U godinama koje su sledile Zemlja je postala galaktička sila, često arogantna i nepromišljena. Talas euforije je splasnuo kada je ljudski rod došao u dodir s misterioznom rasom, zvanom Minbari. Rat Zemlja-Minbari izbio je zbog nesporazuma, pošto su jedan ljudski kapetan i komandant Minbarija bili suviše brzi na obaraču. Nesrećnim slučajem ili nečim mračnijim, prvi susret Zemljana i Minbarija završen je pogibijom njihovog vrhovnog verskog i političkog vođe. Zemlja nije dorasla tehnološki superiornoj civilizaciji i Minbari su nas potisnuli nazad, na matičnu planetu. Onda, bez objašnjenja, kada su njihovi brodovi okružili Zemlju i zbrisali poslednju očajničku liniju odbrane, Minbari su prekinuli ofanzivu i predali se. Samo je elitna šačica znala zašto.

Projekat "Babylon" koncipiran je posle tog rata. Po uzoru na Ujedinjene nacije, to bi bilo mesto za okupljanje, neutralni teren za susret i mirno rešavanje otvorenih pitanja. Prve tri svemirske stanice tipa "Babylon" sabotirane su tokom izgradnje. Četvrta je završena - ali, pre nego što je proradila, nestala je bez traga.

Babylon 5 je priča o poslednjoj stanici, poslednjoj nadi za galaksiju. Za razliku od većine TV serija, to je jedinstvena priča, pažljivo planirana od uvoda do završetka. Svaka epizoda može se pratiti za sebe, ali i kao deo celine, poglavlje u petogodišnjem romanu, pisanom za televiziju. Junaci serije su kapetan John Sheridan (Bruce Boxleitner), komandant Susan Ivanova (Claudia Christian), Michael Alfredo Garibaldi (Jerry Doyle), ambasador Londo Mollari (Peter Jurasik), ambasadorka Delenn (Mira Furlan), građanin G'Kar (Andreas Katsulas), Lennier (Bill Mumy), Lyta Alexander (Pat Tallman) i drugi. Kvalitet produkcije vrlo je visok i relativno nepoznata imena ne treba da vas zavaraju. Uzmite, na primer, Pat Tallman. Velike su šanse da ste je negde gledali, a da to i ne znate. Ona je igrala paleobotaničku prijateljicu Sam Neilla u Parku iz doba jure i dr Beverly Crusher u filmu Zvezdane staze: Generacije.

Kreator i izvršni producent Joe Straczynski, specijalista za SF i dugogodišnji insajder žanrovske televizije, drži u rukama sve konce serije. Dizajner produkcije John lacovelli radio je na filmu Draga, smanjio sam decu, koji je bio pravi seminar za scenografiju, vizuelne elemente i specijalne efekte. Kompozitor soundtracka i glavne muzičke teme je Christopher Franke, nekadašnji član grupe Tangerine Dream. Konceptualni konsultant serije je Harlan Ellison, legenda naučne fantastike.

Mada je neizvesno hoće li se serija nastaviti još jednu sezonu, pažnju privlači vest da je TNT, jedan od kablovskih kanala čiji je vlasnik Ted Turner, kupio prava da svakodnevno reprizira epizode Babylon 5 počev od januara sledeće godine, a osim toga, naručio je dva originalna TV filma, koji će biti emitovani na istom kanalu. Snimanje ovih filmova počelo je odmah po završetku tekuće sezone, a prvi se opisuje kao "prethodni nastavak", dakle, baviće se događajima pre početka serije Babylon 5. U pseudoistoriji serije to je vreme rata između Zemlje i Minbarija, u kojem je Sheridan, kao kapetan bojnog broda, zabeležio jedinu pobedu za Zemlju.  Delenn je ambasadorka Minbarija, a nekadašnji neprijatelj posle mnogo peripetija doživeće romansu, a možda i nešto ozbiljnije...

Šta će biti dalje zavisi od svemoćnih šefova studija. Dva TNT filma mogu biti prodata filmskim distributerima za prikazivanje u bioskopima, a govori se i o visokobudžetnom filmu, zasnovanom na seriji Babylon 5, po uzoru na Sledeću generaciju. Paramount dugo nije shvatao da ima franšizu, a Boxleitner smatra da bi Warner mogao da reaguje brže zahvaljujući uspehu Dana nezavisnosti.

Mira Furlan nije ubeđena u to: "Osjećam se frustrirana, kao i svi mi, jer imamo dojam da radimo nešto što nitko ne shvaća ozbiljno, ponajmanje ljudi koji to financiraju. Ako Bruce vjeruje da će se to dogoditi, dobro je. On je zacijelo u boljem položaju da to procijeni nego li ja. Bude li tako, ja to mogu samo pozdraviti."

Holivud je notorno težak za strane glumce, s izuzetkom engleskih tumača karakternih uloga. "Nisam željela doći u 'Holivud'', brani se ona. "Došla sam u Njujork. Doputovala sam u Holivud samo radi Babylona. Babylon me je doveo u Holivud, ali Njujork je uvijek bio moj omiljeni grad, a ne mislim da je Europa mjesto koje vas odista prihvaća kao ne-strance. Mislim da je Amerika još uvijek, unatoč svim manjkavostima i teškoćama, jedina zemlja za emigriranje."

Pored toga, Evropa je bila suviše blizu kuće, gde je doživela ružne stvari i mnogo nevolja, objašnjava Furlan za engleski mesečnik "Dreamwatch". Ona sama dodaje da je glupo sedeti u Holivudu i raspredati o moralnom integritetu, ali smatra da je kao glumica s bogatom karijerom imala pravo da nastavi da se bavi tim poslom. Naše čitaoce svakako će zanimati da li se sada tamo oseća prijatnije.

"To je teško reći. Prije pet godina moj muž i ja došli smo u Ameriku i uistinu ne mogu to reći. Spočetka smo bili ponukani, željeli smo pobjeći, no sada se radi o životu ovdje. Ne, ne osjećam da tu 'spadam', ali nikada nisam osjećala ni da spadam u vlastitu zemlju. Grad poput Holivuda samo pojačava taj osjećaj. S druge strane, ne bih voljela biti 'prilagođena', mrzela bih da tu spadam. To onda ne bih bila ja."

Pisao: Nikola Jordanov

*Tekst je objavljen u junu 1997. godine u XZ magazinu broj 7

Oceni 5