Pravoslavni sveštenik pružio podršku LGBTIQ zajednici u Crnoj Gori
Arelig 03 S

Photo: shoebat.com/AP

Budimo tolerantni među sobom

U cilju dugoročnog unapređenja kvaliteta života LGBTIQ osoba u Crnoj Gori, nevladina organizacija LGBT Forum Progres je u fokus stavila i pitanje religije i LGBTIQ zajednice. Tokom proteklih nekoliko godina, ovo pitanje je postalo veoma značajno onim LGBTIQ osobama koje praktikuju neku od religija zastupljenih u Crnoj Gori, te su se za savet i podršku obratili, između ostalog, i LGBT Forum Progresu.

Kako bi adekvatno i kvalitetno započeli dijalog na ovu temu, te otvorili prostor za prihvatanje i razumevanje LGBTIQ zajednice, aktivisti organizacije LGBT Forum Progres počeli su sa prikupljanjem tekstova napisanih od strane pojedinaca koji trenutno rade kao sveštena lica, hodže, i slično, te imaju visok nivo poznavanja teologije i religijskih spisa. Glavna ideja ovih tekstova jeste da se približe ove dvie zajednice – LGBTIQ i verska zajednica – koje se donekle međusobno prožimaju.

Tekst koji danas objavljujemo, kao prvi od nekoliko srodnih, napisan je od strane Pravoslavnog sveštenika, profesora Bogoslovije, koji iz objektivnih razloga nije želeo da se potpiše punim imenom. Kao što možete da pročitate u tekstu ispod, on govori o roditeljima i odnosu prema njihovoj LGBT deci, o toleranciji, te citira delove Biblije koji uče prihvatanju i razumevanju. Želja autora je bila da upravo na ovaj način, a na osnovu njegovog iskustva i znanja, da svoj doprinos u procesu približavanja i boljeg razumevanja LGBTIQ osoba i religija kojima pripadaju.

Ovaj tekst je pre svega namenjen osobama koje su vernici/vernice Pravoslavne crkve, u konkretnom slučaju, bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju i/ili rodni identitet. On nema za cilj da umanji ili uveliča bilo čija verovanja, već da na ista deluje pozitivno. Konačno, u skladu sa željama autora, tekst prenosimo u originalu:

„Budimo tolerantni među sobom, jer to je jedini način da obitavamo u ljubavi Hristovoj!“

Kao sveštenik sam bezbroj puta bio zatečen zlom, kome ne uspevaju da se odupru roditelji kada saznaju da njihova deca ne pripadaju tradicionalnoj seksualnoj orijentaciji. Ranjene bi bile obe strane! Trebalo ih je „lečiti“. Jedna je bila uvređena, a druga postiđena i povređena. Roditelji su tada često postajali nasilnici, a deca beskućnici. Postavlja se pitanje, da li je na nama da sudimo? Da li su ljudi, koji su to što jesu, želeli to i biti? Da li je ljubav prema sebi i svojoj gordosti, strah od mišljenja ljudi iz našeg okruženja, nadrasla ljubav prema sopstvenoj deci? Da li u ime Božje roditelji sami sebi daju pravo sprovoditi sud nad decom? Ako to već čine, neka bar znaju šta o tome Gospod kaže u Svetom Pismu.


Korinćanima 13:1-13.

1. Ako jezike čovječije i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje ječi, ili kimval koji zveči.

2. I ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam.

3. I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi.

(Zač. 154).

4. Ljubav dugo trpi, blagotvorna je, ljubav ne zavidi, ljubav se ne gordi, ne nadima se,

5. Ne čini što ne pristoji, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli o zlu,

6. Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini,

7. Sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.

8. Ljubav nikad ne prestaje, dok će proroštva nestati, jezici će zamuknuti, znanje će prestati.

9. Jer djelimično znamo, i djelimično prorokujemo;

10. A kada dođe savršeno, onda će prestati što je djelimično.

11. Kad bijah dijete, kao dijete govorah, kao dijete mišljah, kao dijete razmišljah; a kada sam postao čovjek, odbacio sam što je djetinjsko.

12. Jer sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice; sad znam djelimično, a onda ću poznati kao što bih poznat.

13. A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali od njih najveća je ljubav.


Luka 6:31-45.

31. I kako hoćete da vama čine ljudi, činite tako i vi njima.

32. I ako ljubite one koji vas ljube, kakva vam je hvala? Jer i grješnici ljube one koji njih ljube.

33. I ako činite dobro onima koji vama čine dobra, kakva vam je hvala? Jer i grješnici čine tako.

34. I ako dajete u zajam onima od kojih se nadate da ćete dobiti, kakva vam je hvala? Jer i grješnici grješnicima daju u zajam da dobiju opet onoliko.

35. Nego ljubite neprijatelje svoje, i činite dobro, i dajite u zajam ne nadajući se ničemu; i plata će vam biti velika, i bićete sinovi Svevišnjega, jer je on blag i prema nezahvalnima i zlima.

36. Budite, dakle, milostivi kao i Otac vaš što je milostiv.

(Zač. 27).

37. I ne sudite, i neće vam se suditi; i ne osuđujte, i nećete biti osuđeni; opraštajte, i oprostiće vam se.

38. Dajite, i daće vam se; mjeru dobru i nabijenu i stresenu i prepunu daće vam u naručje vaše. Jer kakvom mjerom mjerite onakvom će vam se mjeriti.

39. I kaza im priču: Može li slijepac slijepca voditi? Neće li oba pasti u jamu?

40. Nema učenika nad učiteljem svojim, nego i kada se usavrši, biće svaki kao i učitelj njegov.

41. A zašto vidiš trun koji je u oku brata tvojega, a brvno koje je u tvojemu oku ne osjećaš?

42. Ili, kako možeš reći bratu svojemu: Brate, stani da izvadim trun koji je u oku tvojemu, kada sam ne vidiš brvno u oku svojemu? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svojega, pa ćeš onda vidjeti da izvadiš trun iz oka brata svojega.

43. Jer nema drveta dobra da rađa zao rod, niti drveta zla da rađa dobar rod.

44. Jer se svako drvo po rodu svome poznaje; jer se smokve ne beru sa trnja, niti se grožđe bere s kupine.

45. Dobar čovjek iz dobre riznice srca svojega iznosi dobro, a zao čovjek iz zle riznice srca svojega iznosi zlo, jer usta njegova govore od suviška srca.


Efescima 2:1-9.

1. I vas koji bijaste mrtvi zbog prijestupa i grijehova svojih,

2. U kojima nekada hodiste po duhu ovoga svijeta, po knezu koji vlada u vazduhu, po duhu koji sada djejstvuje u sinovima protivljenja,

3. Među kojima i mi svi živjesmo nekada po željama tijela svoga, čineći volju tijela i pomisli, i bijasmo po prirodi djeca gnjeva kao i ostali;

(Zač. 220).

4. A Bog, koji je bogat u milosti, zbog velike ljubavi svoje kojom nas zavolje,

5. I nas, koji bijasmo mrtvi zbog grijehova, oživi sa Hristom – blagodaću ste spaseni –

6. I s Njim zajedno vaskrse i zajedno posadi na nebesima u Hristu Isusu,

7. Da pokaže u vijekovima koji dolaze preveliko bogatstvo blagodati svoje dobrotom prema nama u Hristu Isusu.

8. Jer ste blagodaću spaseni kroz vjeru; i to nije od vas, dar je Božiji;

Ne od djela, da se ne bi ko hvalisao.


O utesi u žalostima

Premilostivi Gospod, ljubeći nas i želeći da nas spasi i sačuva da ne zalutamo, da ne budemo robovi svojih strasti, šalje nam različite žalosti, bolesti i lišavanja, tako da bi se mi, shvatajući našu sujetu i ne nalazeći utehu, okrenuli ka Njemu, vrhuncu naših želja.

Naše srce bivajući ranjeno različitim opasnostima i tugama, nesvesno umire za svet, to jest, za strasti, tražeći utehu u boljem. Još, tuge uzrokuju da srce umre za svet, to jest za pohotljivost, ljubav prema novcu, ljubav prema slavi. Duša, zastrašena bučnim iskušenjima, hita ka Bogu smirenjem, težeći da se sakrije od muka žalosti, pod zaštitom Njegovog Promisla; tako očišćena čestim mislima o Njemu, dolazi do poznanja o sebi, u usamljenosti vidi užas svojih grehova i počinje sa plačem, koji predstavlja vrata ka najdubljem mestu u životu novog čoveka.

Mi, u našoj ludosti, smatramo sebe srećnima i na vrhuncu sreće, kada zadobijemo bogatstva, čast, slavu i poštovanje; ali Bog zna bolje nego mi. Kada On vidi da je stanje naše duše oštećeno porastom ovih stvari, onda uzima od nas te blagoslove, kao mudri otac, koji odbija da svom sinu da štetne, umesto blagotvornih stvari.

I kao što su dobre stvari ovog sveta, po sebi štetne za nas, neblagotvorne, pošto nas uvaljuju ili u raskoš, ili u gordost, ako postavimo naše nade u njih, onda će ih Gospod oduzeti od nas, u Svome saosećanju prema nama, da naše duše ne bi poginule; radi čega moramo zahvaljivati Gospodu, zbog Njegove trpeljivosti.

Mogu vam reći sigurno, da ste na putu spasenja, kada ste posećeni žalostima. Postoji krst za svakog Hrišćanina, i svaki je jedinstven. Kada je naš Gospod, Isus Hristos, Car Slave, uzeo naše telo, patio radi našeg iskupljenja čak do smrti na Krstu, ostavivši nam primer, da bi mogli pratiti Njegove stope i, pozvavši nas, rekao: Ako ko hoće za Mnom ići, neka se odrekne sebe, i uzme krst svoj i ide za Mnom. (Matej 16:24). Šta je krst, ako ne žalosti, koje su nam poslane Promislom Božijim, svakome od nas, prema snazi koju posedujemo za njegovo nošenje?

Vidimo da milost Božija, sve radi za naše dobro; šalje nam tuge, tako da mi živeći u utesi i bez briga, ne postanemo naduveni taštinom i uobraženošću, jer je to strela neprijatelja, koja nas može pogoditi iznenada; ni ne primetite kada se zabode u srce. Ali, tuge nas čine smirenima; zato Sveti Prorok David vapije Bogu: Dobro mi je što stradam. (Psalm 119:71). Pre stradanja svog lutah (Psalm 119:67)

Moramo prihvatiti patnje kao poslane od Boga, kao probu naše vere ili kaznu, i ne smemo roptati i stenjati, osećajući da nam one kvare rasploženje; ne smemo kriviti naše tuge, već kriviti i prekoravati sebe za našu malodušnost, jer se kroz ovo rađa smirenje. Kada prihvatimo naše žalosti malodušno i kada se slomimo pod njihovom težinom, mi samo lišavamo sebe plodova trpljenja.

Moraš verovati da ti se ni jedna nesreća ne može dogoditi, ako Gospod ne dozvoli. A On dopušta žalosti iz ljubavi prema nama. Pa tako, ako prihvatiš tvoje žalosti kao kaznu, koje pokazujeu da nisi lišen ljubavi Božije, kao što Sveti Apostol Pavle piše: Sine moj! Ne puštaj u nemar karanja Gospodnja, niti gubi volje kad te On pokara; jer koga ljubi Gospod onog i kara; a bije svakog sina koga prima. Ako trpite karanje, kao sinovima pokazuje vam se Bog: jer koji je sin kog otac ne kara? Ako li ste bez karanja, u kome svi deo dobiše, dakle ste kopilad, a ne sinovi. (Jevr. 12:5-8)

Vidiš, kada smo kažnjeni, onda se kao deca okrećemo Gospodu, a ako nemamo kažnjavanja, onda postajemo kao surogati, a ne kao istinska deca. Tako, kada imaš žalosti, onda znaj da te Gospod nije zaboravio i da misli o tebi; i možeš biti siguran, da ti neće poslati više iskušenja, nego što možeš podneti, a da će zajedno sa iskušenjem, poslati i olakšanje. U žalostima koje su ti došle, nemoj kriviti nikoga od onih koji te vređaju, jer je Gospod, taj Koji te kažnjava, a ljudi su samo oruđa Božija, kroz koja On deluje.

Oceni 5