Budnost
U Parizu klimava kula Sen Žak
Slična suncokretu
Ponekad udara čelom o Senu i njena senka klizi
neprimetno među remorkerima
U tom trenutku na vrhovima prstiju u mom snu
Krećem prema sobi gde ležim ispružen
I potpaljujem je
Da ništa ne bude od one saglasnosti što mi je iznudiše
Nameštaj onda ustupa mesto životinjama iste
veličine koje me braski posmatraju
Lavovi u čijim grivama dogorevaju stolice
Ajkule sa čijim se belim trbusima stapa posljednji drhtaj čaršava
U času ljubavi i plavih očnih kapaka
Vidim kako i ja gorim vidim to dostojanstveno skrovište ničega
Što beše moje telo
Razriveno strpljivim kljunovima ibisa vatre
Kad sve je svršeno ulazim nevidljiv u taj kovčeg
Bez obzira na prolaznike života čiji malaksali
koraci zvone vrlo daleko
Vidim ivice sunca
Kroz glogovo trnje kiše
Čujem razdire se ljudsko rublje kao veliki neki list
Pod noktom odsutnosti i prisutnosti u povezanosti
Svi pozivi precvetavaju ostaje od njih smao mirisna jedna čipka
Školjka jedna od čipke što ima savršeni oblik dojke
Dodirujem još samo srce stvari držim nit.
*Prevod sa francuskog: Ivan V. Lalić