Skuhao je kavu i sjeo na balkon
Aabra 19 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Budućnost nije što je nekada bila

Mir i tišinu je u dnevnoj sobi prekinuo prastari zidni sat, koji bi uvijek vrlo bučno označio točno vrijeme i prekinuo svaku njegovu misao, što bi ga neminovno natjeralo na promišljanje o vremenu kao takvom. Njegov stav je oduvijek, barem što se tiče ovog srednjeg razdoblja života, bio jasan: vrijeme ne postoji – ono je konstrukt ljudskog uma, dakle subjektivan osjećaj, i prije svega je arbitrarno određen čistom ljudskom voljom i željom da ograniči sve oko sebe, s obzirom na to da je čovjek ograničen svojim kratkim bivanjem na ovom svijetu.

Ona kukavica, koja bi počela glasno naricati da je to-i-to vrijeme dana, uvijek bi ga također podsjetila i na njegov osobni kukavičluk, barem kada je riječ o tome što se vremenu nikada nije odupirao koliko je htio i mogao. Najčešće bi ga puštao da teče kao rijeka, da prolazi, odlazi i da nikada više neće biti ista i na istom mjestu, pri tome misleći na vodu, a zapravo se osvrćući na sebe. Kukavica je i to kukavica svjetskoga glasa – kukao bi u njemu onaj glasić, koji se tako često zna javiti u ljudima koji su skloniji moralnoj dvojbi i kritičkom propitivanju svega oko sebe, a ponajviše vlastitog sebstva. Buka sata je lagano jenjavala. Knjigu koju je čitao, odložio je na stol.

Zaboravio je označiti stranicu na kojoj je stao i to je nakratko ponovno pokvarilo trenutak i uzrokovalo malu buru samokritike. Naime, nije ga toliko mučila činjenica da je po tko zna koji puta zaboravio umetnuti bookmarker između stranica, već to što je zapravo prošao toliko stranica knjige, a da je pri tome toliko puta u mislima odlutao tko zna gdje i zaboravio ono što čita, makar je svo to vrijeme čitao vrlo predano, ali ujedno i razmišljao o tisuću drugih stvari. Kukavica! – opet je počeo samokritički u sebi o sebi. Toliko puta bi se pokušavao usredotočiti na čitanje, u kojem je uistinu uživao, ali čim bi aparat čitanja počeo akcelerirati, mozak bi krenuo obrađivati podatke koji nisu nužno bili vezani uz štivo. Nerijetko bi sam sebe ulovio da razmišlja o tako trivijalnim stvarima i to u trenutku dok čita krajnje ozbiljno štivo.

Ne treba zaboraviti spomenuti da se jedan od unutarnjih monologa o tome kako se ne tako dobro posrao, a da je ostao sjediti na školjci još nekoliko minuta, vrlo vjerojatno bi taj čin čišćenja obavio vrlo uspješno, dogodio upravo za vrijeme čitanja Hegelove Fenomenologije duha. Netko tko nije toliko sklon težoj riječi, ili je protivnik mogućnosti apsolutnog filozofskog sustava ili sustava filozofije, rekao bi da je razmišljanje o sranju bilo podsvjesno potaknuto upravo naravi samog štiva koje je čitano u danom trenutku. No, takve komentare ćemo zanemariti i ostaviti ih na dušu onima koji su manje skloniji ljubavi prema mišljenju o mišljenju. Promatrao je knjigu na stolu i pokušavao se sjetiti zašto ju je uopće odložio i što je htio uraditi. Pa da! – uskliknuo je! Bilo je vrijeme za poslijepodnevnu kavicu i puštanje mašti na volju.

Skuhao je kavu i sjeo na balkon, kao što je to obično radio, jer nije volio da dim cigareta zasmrdi dnevni boravak. Lagano je srkao gutljaje kave i uvlačio ne tako duboke dimove cigareta, sjedeći na balkonu i promatrajući prirodu i društvo oko sebe. S balkona se jasno vidjelo proljeće u punom cvatu. Najljepše vrijeme u godini! – pomislio je u sebi i odmah nakon završene mislio počeo sam sebe kuditi kako vrijeme ne postoji. Uspio se smiriti, zaustaviti kritički aparat i nastavio uživati. Kava i cigareta! Što čovjek više može poželjeti? – razmišljao je naglas. Iako je iznimno i s punom strašću uživao u svojem malom balkonskom ritualu, morao je priznati da ga pomalo živcira sva ta buka automobila, galama dječurlije u parku, koja zapravo nije bila galama već krikovi oduševljanja dok su na svojim vidno pametnijim uređajima gledali kojekakve video-uratke i klatarali se kao ranjene zvijeri. Pa zar se ne mogu jednostavno napušiti i uživati u suncu? – kritički se osvrnuo na današnju mladost. U moje vrijeme (i opet se prekorio!), mi bismo se zavlačili u parkiće i skrivećki povlačili dimove, smijali se oblacima, pričali viceve, anegdote, ismijavali starčeke, lokalne klošare i pijance, a naše majke bi kuhale ručak.

A vidi ti ovo sada! Zasjeli su u parkić i samo zure u te gluposti! Gdje je tu kritički osvrt na svijet? Gdje je tu mladenački duh? Što bi rekao Marx na to... ma kakav Marx... Što bi rekao Nietzsche na sve to? Znate li, djeco, što bi striček Friedrich na sve to rekao? Pa treba vas sve bičem po turu i dati vam ogledalo da pogledate ružnoću modernog čovjeka-konzumenta, komfornog potrošača, pasivnog subjekta koji je svoje jastvo objektivizirao do krajnjih granica i pretvorio ga u potrošni lajk! – sjedeći na balkonu, ispijajući kavu i grčevito potežući dimove cigareta, polutiho je držao predavanje mladim ljudima u parku. U vašim godinama mi smo se budućnosti radovali i iščekivali je! Budućnost je bila tako ljepša od prošlosti i tako bolja od ustajale stvarnosti. Budućnost je bio Goran Bare! On je bio ono čega nema, ono što ti se sprema, neizdrživa glad, on je bio nekad i bio je sad. Budućnost je nekada bila tako bolja! – završio je svoje predavanje, ustao i protestno napustio balkon.

***

Franjo Marinić (1984.) - rođen u Slavonskom Brodu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju i kroatistiku, a zadnjih četiri godine živi i radi u Kini kao novinar i lektor hrvatskog jezika u Hrvatskoj redakciji China Radio Internationala. U trenucima dokolice prepušta se pisanju proze i poezije.

*Priču prenosimo sa portala Zarez

Oceni 5